6. Festival „Miroslav Krleža“ Ljubo Babić – Miroslav Krleža Dijalozi

Ova studijska izložba osmišljena je za 6. festival „Miroslav Krleža“ u Zagrebu, a problematizira zajedničke postavke stvaralaštva dvojice umjetnika i intelektualaca od ključnog značaja za razvoj hrvatske kulture i umjetnosti 20. stoljeća. Evociranje višegodišnjeg prijateljstva i plodne suradnje Ljube Babića i Miroslava Krleže koncipirano je na segmentima Babićeva likovnog stvaralaštva (slikarstvo; ilustracija i dizajn; scenografija) i Krležinoj arhivskoj građi, a sve u izboru akademika Tonka Maroevića čiji tekst iz festivalske Programske knjižice prenosimo u cijelosti.

PANOVA PALETA S PLAMENIM PEČATOM (Babićev plamen, Krležin pečat)
Prijateljstvo i suradnja dvaju protagonista hrvatske kulture, književnika Miroslava Krleže (1893-1981) i slikara Ljube Babića ( 1890-1974) predstavlja iznimno značajno poglavlje naše moderne likovne, kazališne i književne povijesti. Kao iznimno nadareni i mnogim područjima zainteresirani, a pritom europski orijentirani te brigom za vlastitu sredinu motivirani, tvorili su dugo vremena snažan stvaralački duet, komplementarno se dopunjujući gotovo od samih početaka kreativnog djelovanja. Nešto malo stariji i ranije društveno etabliran, slikar Ljubo Babić pripomogao je već pri objavljivanju prve Krležine knjige, „Pan“ (1917), a svojim je opremama potom podržao brojne prijateljeve knjige i časopise („Pjesme“ I i II, „Hrvatska rapsodija“, „Hrvatski bog Mars“, „Vučjak“ i „Vražji otok“, odnosno „Plamen“, „Književna republika“, „Danas“ i „Pečat“). Još je važnije Babićevo kongenijalno scenografsko sudjelovanje u nizu Gavellinih postava Krležinih drama: „Golgota“, „Vučjak“, „Michelangelo Buonarotti“, „Ada, i Eva“, „Gospoda Glembajevi“ i „Leda“. Krleža je Babiću posvetio dramu „Michelangelo Buonarotti, te u nekoliko navrata empatijski pratio i afirmativno pisao o slikarevu radu, dok je Ljubo Babić autor najizražajnijih književnikovih portreta, te brojnih slika potaknutih upravo Krležinim motivima: „Crne zastave“, „Crveni stjegovi“, „Franjo Ljuština na odru“, dok bismo za simboličke mitske i biblijske figure ekspresionističke stilizacije mogli kazati kako pripadaju zajedničkoj im ikonografiji. S druge strane, nema nimalo sumnje da je Babićevo iskustvo i utjecaj zamjetljiv u nizu Krležinih književnih tekstova (posebno onih na likovne mnogim područjima zainteresirani, a pritom europski orijentirani te brigom za vlastitu sredinu motivirani, tvorili su dugo vremena snažan stvaralački duet, komplementarno se dopunjujući gotovo od samih početaka kreativnog djelovanja. Nešto malo stariji i ranije društveno etabliran, slikar Ljubo Babić pripomogao je već pri objavljivanju prve Krležine knjige, „Pan“ (1917), a svojim je opremama potom podržao brojne prijateljeve knjige i časopise („Pjesme“ I i II, „Hrvatska rapsodija“, „Hrvatski bog Mars“, „Vučjak“ i „Vražji otok“, odnosno „Plamen“, „Književna republika“, „Danas“ i „Pečat“). Još je važnije Babićevo kongenijalno scenografsko sudjelovanje u nizu Gavellinih postava Krležinih drama: „Golgota“, „Vučjak“, „Michelangelo Buonarroti“, „Ada, i Eva“, „Gospoda Glembajevi“ i „Leda“. Krleža je Babiću posvetio dramu „Michelangelo Buonarroti, te u nekoliko navrata empatijski pratio i afirmativno pisao o slikarevu radu, dok je Ljubo Babić autor najizražajnijih književnikovih portreta, te brojnih slika potaknutih upravo Krležinim motivima: „Crne zastave“, „Crveni stjegovi“, „Franjo Ljuština na odru“, dok bismo za simboličke mitske i biblijske figure ekspresionističke stilizacije mogli kazati kako pripadaju zajedničkoj im ikonografiji. S druge strane, nema nimalo sumnje da je Babićevo iskustvo i utjecaj zamjetljiv u nizu Krležinih književnih tekstova (posebno onih na likovne teme: „Povratak Filipa Latinovića“ i „Leda“), a također u njegovim likovno-kritičkim i povijesno umjetničkih interpretacijama. Premda je najveći intenzitet suradnje vezan za dvadesete i tridesete godine prošloga stoljeća, različitost političkih pogleda (Krležino ljevičarstvo, Babićeva postupno sve očiglednija građansko nacionalna orijentacija) nije priječila da do kraja života održe iznimno uspješnu, dragocjenu suputničku i suradničku relaciju.
Tonko Maroević

Autor:

Ljubo Babić, Ljuština na odru, 1922. Foto: Goran Vranić,©Moderna galerija, Zagreb

Autor:

Ljubo Babić, Krajolik, 1918. Foto: Goran Vranić,©Moderna galerija, Zagreb

Autor:

Ljubo Babić, Portret Miroslava Krleže, 1918. Foto: Goran Vranić,©Moderna galerija, Zagreb

Autor:

Ljubo Babić, Ljuština na odru, 1922. Foto: Goran Vranić,©Moderna galerija, Zagreb

Autor:

Ljubo Babić, Krajolik, 1918. Foto: Goran Vranić,©Moderna galerija, Zagreb

Autor:

Ljubo Babić, Autoprtret, 1919. Foto: Goran Vranić,©Moderna galerija, Zagreb