Izložbe

Izložbe
17. - 27.1.2013.
Robert Šimrak

Opredmećenje

Izgleda, riječ duh dolazi od riječi dah, ljudskog poimanja zadnjeg posmrtnog daha koji čovjek na umoru izdiše u eter. Posmrtni dah ezoteričan je i nevidljiv poput duha koji simbolizira i prožima sve živo, stvoreno, dolazeći iz čovjekova tijela s mjesta gdje osjećamo dušu: sjedište duha. U relaciji je s životom i smrti, ovostranim i onostranim. Misleći o Šimrakovim vizualizacijama, mislimo prije svega o opredmećenju duha umjetnosti koji autor odražava i potiče, o duhu suvremenog postindustrijskog, high-tech informacijskog vremena umreženih nula i jedinica: temeljnih struktura i tkanja virtualne zbiljnosti imaginacijske utopije i distopije; neslobodnog položaja čovjeka u današnjem nestvarnom i nadstvarnom prostor-vrijeme društvu – sistemu simbola i znakova, simulacija i simulakruma koji prikrivaju stvarno i stvarnosno. Poput camere obscure prožimaju i projiciraju računalni Šimrakovi – u biti kino projektori – hladnu iluziju društva, besprijekorne mimikrijske opne sustava koji se odražava spektakularno: industrijom golemih megalopolisa, industrijom zavodljive zabave reklama i sapunica, iluzijom koju autor crpi iz izvorišta popularne niske umjetnosti stripa i filma i računalnih arkadija, prikrivajući i istodobno sugerirajući naličje sustava temeljeno kao i uvijek u povijesti čovječanstva, na klasnim razlikama i naizgled nevidljivim, a konstantnim sukobima na rubu eksplozije društva u nestajanju i nastajanju. Distopijski SF-klasici (Bladerunner, Brazil, Specijalan Izvještaj, Matrix…) sugeriraju atmosferu Šimrakovih virtualnih opredmećenja, gdje tehnologija u službi kapitala stvara ujedno zavodljivi i melankolični privid funkcioniranja sustava od kojeg se antijunak, humanoid odmeće: bio on čovjek ili replikant, ili igrač računalnih igara, suprotstavljajući se utopijom vlastita polja djelovanja usmjerenog prema humanom svjetonazoru ili izrazu ljubavi, budeći na završetku u promatrača uvijek gorak okus u ustima. Naizgled paradoksalno,  mistificiranom zavodljivom, računalnom iluzijom Šimrak demistificira nakaradni sustav koji naizgled izgleda savršeno, a u biti se, poput kule od karata, iznutra urušava neizbježnim globalnim domino efektom kojeg smo danas svjedoci. Autor se simbolički razračunava s takvom zbiljnošću istim onim sredstvima od kojih je i sama satkana, pobijajući je vlastitim oružjem: iluzijom. Šimrakova slika je ujedno  tehnološka i optička, hladno osjetna. Budi na relaciji simbol ili znak – značenje i snoviđenja i fantazije, ali i metaforične interpretacije; vlastito konceptualno i vizualno nahođenje sublimirano u sliku. Na toj razini znak uvijek upućuje na nešto drugo. Šimrakovo opredmećenje duha upućuje na građevinu – simbol vlastita proširena tijela koje se probija iznutra, iz duha okovana ziđem. Razmrvljuje se iluzija fasade i prikaza tjelesnosti, da bi se zakoračilo prema višim sferama bivanja i duhovnosti koja se zapravo ne može i ne treba omeđivati. Valja je opredmetiti. Iluzija je naizgled neupitna: stripovsko-filmski žablji i ptičji rakursi, hladna ujedno neo-klasična i high-tech utopijska arhitektura, usporeni, slow-motion pokret destrukcije i anarhije koja ruši opnu arhitekture, izvire poput krvi, crvenom, ujedno centrifugalnom i centripetalnom silom što dopire iz dubina i tmina bića. Red sugeriran ne-redom potisnuta bunta, srdžbe, bijesa, agresije koji izbijaju prema uređenom, iluzijski opredmećenom savršenom svijetu. Fascinira hladna distopijska estetika Šimrakova noćnog grada. Urušavaju se i nestaju crkva, vijećnica i neboderi, i nasljeđe i utopija: simboli nebeskog i zemaljskog grada; oplate i konstruktivni nosači, klasični lukovi i fasade sa stupovima i pilastrima, ali i električni vodovi noćne rasvjete koja iako bez energije, dalje nijemo i upitno svijetli mraku duha postindustrijskog društva bezidejnosti. Preostaju konstruktivni kosturi građevina u svojoj ogoljenoj ljepoti koja počiva na strukturi. Totalnu vizualizaciju doživljavamo poput filmske sekvence niza povezanih kadrova koja sugerira filmski protok vremena. Jedino prizor interijera, nutarnjeg svetišta perspektivno skraćenog i osvijetljenog neonskom rasvjetom, vodi prema crnome krugu koji sve upija – središtu vlastita bića i kozmosa.

                                    Željko Marciuš     
 

You must be a registered subscriber in order to view this Article.
To learn more about becoming a subscriber, please visit our Subscriber Services page.

Povratak
Dogodila se pogreška.
Error: Unable to load the Article Details page.