Izložbe

Izložbe
23.4. - 12.5.2013.
Zorislav Drempetić

Slojevita i anakrona evolutivna putanja Zorislava Drempetića, doajena među slikarima Hrvatskog zagorja, u općoj percepciji još uvijek nije cjelovito zaživjela. Njegovo polustoljetno stvaralačko djelo danas se ponajviše pamti po idealnoj slici zavičajnog prostora romantičarskih konotacija koje su s vremenom prerasle u slikarsku paradigmu neporecive osobne znakovitosti. Prvih desetak godina najinovativnijeg i suvremenom likovnom trenutku sinkronog stvaranja time je posve potisnuto u zaborav kao da nikad nije ni postojalo. Kako je riječ o pažnje vrijednom doprinosu kojim se naš slikar svojstveno referirao na likovne tendencije šezdesetih, naša je obveza prema povijesnoj istini vratiti u fokus interesa upravo to njegovo autonomno sudioništvo u likovnoj suvremenosti jedne od ključnih epoha modernog hrvatskog slikarstva što su ga talozi vremena gurnuli duboko u sjenu.
     Kao pripadnik poslijeratne generacije slikara koja je nakon završene Akademije stupila na scenu početkom šezdesetih godina, kad je apstrakcija dobrano već preplavila naše umjetničke atelijere i bila univerzalnim “stilom” poslijeratne epohe, Drempetić nije mogao odoljeti izazovu apstraktnih tendencija. Kako se u skladu s autogenim datostima svoga umjetničkog bitka tu našao i s kojim se "krucijalnim pitanjima" suočavao zakoraknuvši u svoju ranu slikarsku avanturu dao nam je do znanja u jednom intervjuu iz osamdesetih godina rekavši: Prepoznati sebe unutar sveukupne tradicije, a posebno unutar trendovskih kretanja generacije kojoj pripadam, za mene je krucijalno pitanje. Noseći u sebi prva iskustva i poticaje likovnom izražavanju još iz roditeljske kuće, a zatim odlaskom na školovanje u Zagreb, pa u Ljubljanu, te ponovno u Zagreb, „zapljusnuli“ su me sveprisutni utjecaji enformela i apstraktnih tendencija. Činilo se krajem pedesetih i početkom šezdesetih slikati na tzv. figurativni način, gotovo bogohulno. U tom sudaru vlastitog slikarskog bića, snažnog utjecaja Akademije, pogotovo mog profesora Ljube Babića, i moje slikanje na početku karijere moralo je nositi snažne tragove vremena u kojem je nastalo, dakle, prvenstveno apstrakcije.
                                                                  I.
       No, apstrakcija ipak nije nadošla u prvom koraku. Našavši se na razdjelnici nakon završene Akademije 1961. godine, prepustivši se vlastitom nagnuću, slijedio je intuitivne pobude. Bilo je tu i angažiranog mladenačkog reagiranja. Na slikama najranijeg ciklusa, koji je prethodio apstrakciji, iz njegova imaginarija u fascinantnoj izražajnoj strukturi izranjale su na površinu slutnje jednog nesavršenog svijeta posve suprotnog svemu onome što je od djetinjstva nosio u svojoj duhovnoj spoznaji. Slike su to bremenite halucinantnim priviđenjima, tjeskobne sadržajne supstancije i šture, olovne kromatike slojevitih izražajnih očitovanja među kojima je teško razlučiti nadrealno od vizionarnog i fantazmagoričkog.
Iz tog najranijeg fragmentarno očuvanog ciklusa izdvajaju se dvije od zaborava spašene slike iz 1962. godine – Ratnici i Očekivanje – iz kojih se vrlo razgovijetno može iščitati stupanj Drempetićeve halucinantne, vizionarne imaginacije. Slikom Poslije katastrofe (1962.) čini se da je dodirnuo samo dno egzistencijalne drame. Fascinantna su to priviđenja nadrealnih dosega, posvemašnje imaginativne i ikonografske izvornosti.
      Snažni emocionalni angažman na tragičnom i egzistencijalnom supstratu koji je izbio na samom početku njegova slikarskog hoda, oslobođenog bilo kojeg oslonca na uzore, govori koliko je samonikla Drempetićeva slikarska individualnost. Već se u tom prvotnom ulančavanju u suvremene tendencije pokazalo da je na izazove vremena znao odgovoriti krojeći svoje djelo prema vlastitom mjerilu i senzibilitetu. Kad ne bi bilo te rane faze i još nadolazeće apstraktne, Drempetiću bi se s većim argumentima mogla pripisati “nemodernost”, a to bi bila pogrešna prosudba.   
                                                         
                                                            II.  
      Sredinom šezdesetih Drempetić se u svojim okušavanjima okrenuo likovnom eksperimentu kako bi se približio “čistom slikarstvu” apstraktnih očitovanja. Danas nema dvojbi da ga je samosvojnost već tada jasno obilježila davši njegovoj apstraktnoj dionici biljeg samonikle autentičnosti. U prepletu raznorodnih opcija apstraktnog izričaja, živog previranja jezika i metafora Drempetić je izabrao onaj najbliži informelističkoj praksi, zasnovan na goloj tvarnosti moćne slikarske materije i posvemašnje redukcije forme. Sve se u toj njegovoj slici temeljilo na gustoj kromatici kojom će postići začudne rezultate bez obzira na škrtost palete. Teško je objasniti kako je i zašto upravo na apstraktnim okušavanjima njegova tonska skala počela dobivati na finoći toplih pikturalnih vrijednosti crno-smeđih tonaliteta, uspostavivši njima toplu kolorističku gamu koja postaje jednako prepoznatljivim biljegom njegove osobnosti kao i vlastiti potpis.
      Unutar razvojne linije apstraktnih okušavanja razabiru se dva zasebna koherentna ciklusa. Prvi se približuje pikturalnoj zasićenosti enformela (1964. - 1966.), a drugi slijedi vizionarnu liniju organičke apstrakcije i preko asocijativnih pejzažnih “projekcija” vodi prema regionalnoj komponenti (1967. – 1968.).
      Prvotna ideja iz koje je potekao apstraktni ciklus začela se u sjećanjima koja su sezala u njegovo najranije djetinjstvo. Još je u dječačkim godinama Drempetić sanjao o slikarstvu odrastajući u idiličnoj prirodi donjostubičke inzule između dva potoka, uz oca soboslikara, kojeg je pratio kad je zajedno sa češkim slikarom Solârikom restaurirao freske po starim zagorskim dvorcima i crkvama. Prisjećajući se oronulih zidova iz starih baroknih zdanja s kojih se ljuštila boja, što ih se nagledao prateći oca dok ih je obnavljao, nadošla je ideja koja možda u prvom naletu i nije krenula s jasnim apstraktnim preferencijama. Ta su davna sjećanja na ostatke obojenih zidova i izljuštenih kratera žbuke kao davnašnji memento izronila u fragmentarnim isječcima. Ostaci zida – kako je nazvao slike tog najranijeg apstraktnog ciklusa – pojavili su se na njegovim slikama u pravokutnim ili bezobličnim formama i mrljama(Ostatak zida II, 1964., Ostatak zida II, 1965., Ostatak zida III, 1965., Ostatak zida, 1965.). Davno viđeni prizori izronjeni iz sjećanja pretopili su se na platnu u gustu, sočnu kromatsku materiju baršunasto smeđih, crnih, crvenkastih i pješčano sivih mrlja na kojima se ponegdje zadržala patina stare pozlate (Staro zlato, 1965.; Otok, 1966.; Pejzaž, 1966.). Listići pozlate utisnuti u gustu materiju boje isijavaju iz moćne kromatike plemenitom tvarnošću kultiviranog kolorita, a ta bogata kromatska struktura emanira vlastitu vitalnost.  
      Poslije enformelističkih zasićenja na temu “oronulih zidova”, Drempetić se još doslovnije počeo oslanjati na ishodišne izvore. Okrenuo se zavičajnom krajoliku koji ga je tada prvi put inspirativno nadahnuo. U svom prirodnom okružju otkrio je plodnu vodu u kojoj se, kao u utrobi zemlje, iskristalizirala nova nefiguralna, vizualna orkestracija snažne zvučnosti što se poput muzike razlijeva slikama nove faze. I dok u prethodnom ciklusu površina slike na ostacima zida živi vlastitim vitalitetom kromatskih struktura i estetskih pobuda, ciklus Vidici i srodni motivi, što ih je započeo 1966., u svojim ekspresivnim vizurama djeluju na našu osjetljivost finoćom tonalnih prijelaza i svjetlosnih efekata. Na površini zemlje, u dramatičnom rastakanju čvrste forme koja se čudesno rasplinjuje i uzbudljivo komeša, iskristalizirala se nova orkestracija zasnovana na svjetlosti. Pa se tako otvaraju prizori jake vizionarnosti s dalekim asocijativnim naznakama stvarnog krajolika više sugeriranog naslovom negoli stvarnim doživljajem (Vidici I., 1966.; Suton, 1967.; Vidici VI, 1967.).
                                                                III.
      S vremenom će se te transformacije reduciranog pejzaža još dosljednije referirati na sjevernjački zagorski prostor i tragiku njegova rastakanja. Tada će slika postati duboko rezonantno tlo u kojemu se sluti nostalgija onih koji su se od toga tla morali otisnuti u svijet "trbuhom za kruhom" (Napušteni bregi, 1968.), noseći sa sobom u duhu drage uspomene koje poput svetinja u njegovim vizijama izranjaju u krhotinama. Na slici Daleki bregi (1968.) te se krhotine javljaju iz mukle dubine u znakovitoj ikonografiji zagorskoga sela; tu je vizionarnim scenografskim imaginarijem ponovo dodirnuo nadrealističku žicu.
        Prije negoli će se definitivno posvetiti zagorskom krajoliku dogodila se još jedna epizoda Drempetićevih okušavanja, još jedan tematski izvorni i nikad viđeni ciklus bremenit nostalgičnom simbolikom i aluzijama isteklog vremena. Riječ je o ciklusu starih zidnih Vura velikih dimenzija, simboličkog izričaja, čiji mu se motiv iz tradicijske baštine nametnuo krajem šezdesetih godina (1969. – 1975.). Amblematske su to slike bajkovitih i rustičnih "zifferblatta" preslikanih sa starih zidnih vura, koji su samom uvećanom dimenzijom uzdignuti do svojevrsnih simbola. Javljaju se kao relikti prošlosti čuvajući tragove stare pučke kulture te sjevernohrvatske regije (Vura V., 1970.).
                                                         

      Kao slikar Dremepetić doista ne bi bio istinski suvremenik druge polovice 20. stoljeća da je propustio sudjelovati u pojavama koje su vrtoglavo mijenjale smjerove i načine suvremenog likovnog očitovanja. Na samom početku formiranja izvornom svojstvenošću uklopio se u koloplet tendencija koje širinom zahvata prepoznajemo kao – sindrom masovne avangarde šezdesetih. Njegovo rano poklonstvo Zavičaju apstraktnih konotacija, osobno zaranjanje u prostor i vrijeme, transformirano u ekstatične bljeskove svjetlosti, začudno je dohvatilo imaginativnu metafizičku dimenziju. Na neponovljiv način uspio je već u svom prvom slikarskom desetljeću amalgamirati "genius loci" Hrvatskog zagorja, na početku, kad u njegovu slikarstvu – bijaše apstrakcija. A taj najmanje poznati segment njegova opusa, iz aspekta suvremenog likovnog jezika neporecive izražajne osobnosti, važan nam je kako bismo spoznali korijene Drempetićeve imanentne slikarske ontogeneze, a još više poradi potpunije slike tipološkog bogatstva osobnih poetika hrvatskog apstraktnog slikarstva.

You must be a registered subscriber in order to view this Article.
To learn more about becoming a subscriber, please visit our Subscriber Services page.

Povratak
Dogodila se pogreška.
Error: Unable to load the Article Details page.