Izložbe

Izložbe
31.5. - 16.6.2013.
Josip Škerlj

Ciklusom slika „Potopljeni gradovi“ Škerlj tematizira apokaliptičnu budućnost koju već sada možemo naslutiti pogledom u prošlost. Povijesni razvoj čovječanstva pokazuje trajno propadanje svega što je čovjek stvorio, a neke od gradova koji su jednom predstavljali vrhunac čovjekovog urbanističkog napora, danas nalazimo ispod pješčanih dina ili u morskim dubinama. Upravo je ovo potonje zaintrigiralo Škerlja da ikonički prikaz suvremenog grada smjesti negdje u duboko more. Slike bismo najbolje mogli opisati kao apstraktnu kolorističku igru, dobro poznatu u Škerljevom opusu. Kada nam je otkrivena motivika, u slikama možemo prepoznati ceste zakrčene automobilima, zgrade zbijene jedne uz druge, crnilo smoga, neonska svjetla; sve su to ikonografski prikazi nekih neodređenih gradova koje je Škerlj uzeo za temu svojih slika. Mi na njih gledamo iz budućnosti i s visine, a oni su potopljeni i čvrsto prikovani za morsko dno. Morske su trave i cvijeće izrasli na njima, tvoreći tako oprečan prikaz mrtvog grada i žive prirode. Antičko uvjerenje omnia mutantur, nihil interit, tisućama se godina potvrđuje kroz nemjerljivu moć prirode da uzme i podari život, te se iz jednog oblika mijenja u drugi, dok količina supstancije ostaje nepromijenjena.

Tema gradova jedna je od najstarijih u umjetnosti, a puni je zamah dobila od sredine 19. stoljeća te je nastavila zanimati umjetnike do danas. Na izložbi „Ikonografija grada“ u Modernoj galeriji u Zagrebu, imali smo prilike 2010. godine vidjeti koliko je ta tema zapravo raširena, mnogo puta korištena, a uvijek originalna. Naravno, urbanitet grada na rečenoj izložbi neodvojivo je vezan i potenciran razvijenim civitetom i svime što suvremenost nudi. Svaki se umjetnik vlastitim slikarskim impetusom upušta u slikanje gradskih veduta pa gotovo nikada nemamo dvije iste slike, baš kao niti dva ista pejzaža. Josip Škerlj ovome je motivu pristupio na način koji mu je svojstven tijekom desetljeća slikarskog rada (pročišćeni kolorit, grafizam, ukrupnjeni motiv, duhovita morfologija) i u tome smislu predstavlja stvaralačku konstantu.

Kadar slike je definiran najvećim oblikom, gradom, koji je na nekim slikama smješten unutar kadra, a na nekima izlazi iz njega. Raster poteza kistom u crnoj boji, osnovni je oblikovni element gradova, unutar kojeg se pojavljuju zatvorene površine čiste boje. Vrijednost stvaranja u ciklusima sadržana je u evoluciji motiva koji se od jednog do drugog rada morfološki, koloristički ili sadržajno usavršava. Tako u ovome Škerljevom ciklusu možemo usporediti djela s početka, koja je izložio u Palači Milesi i galeriji Kula u Splitu 2011. godine, s djelima nastalima tijekom 2012. godine. Osnovna ideja je ostala ista, ali oblici potopljenih gradova su se mijenjali, ocrtavajući sve kompleksnije strukture. Uz ucrtani cvijet, Škerlj donosi četiri nova grafička simbola – krug, kvadrat, točku i valovitu crticu koji se pojavljuju u pojedinim dijelovima slike, vezani uz pozadinu, a odvojeni od glavnog motiva. Također, na novim se slikama iz ovoga ciklusa pojavljuju i dva nova elementa, ptice koje nadlijeću potopljene gradove i (papirnate) barke koje plove morem iznad ruševina civilizacije.

Posljedično, i kolorit se djelomično promijenio od prve do posljednje slike u ovome ciklusu. Uz zasićenu žutu i crvenu, s manjim promjenama u nijansiranju zelene, slike su dobile nekoliko tonova plave boje – od tamno-plave, preko prusko-plave, pariško-plave, azurne i tirkizne, do nebesko-plave i puderasto-plave. Tome bogatstvu kolorita, kontrastiran je grafizam crnih poteza kistom koji tvore gradove. Taj tamni element daje slikama tektoniku, čvrstinu. Konačno, potrebno je primijetiti kako koloristički nanosi teže čistim bojama u zatvorenim poljima. Métier je nesumnjivo koloristički, nema valera unutar jednog polja boje. Također, nema niti gestualnih poteza, što je karakteristika drugih Škerljevih ciklusa. Ovim je slikama svojstvena gotovo matematička pravilnost elemenata i boje, ali intuitivno doživljena, sadržana u ruci umjetnika, prije nego li u njegovoj glavi.

    Drugi ciklus Josipa Škerlja, „Gole igre“, likovno proizlazi iz sublimacije i razrade nekoliko tematika i stilistika, od kojih je ciklus „Potopljeni gradovi“ najneposredniji prethodnik. Tako figure predstavljaju sadržajnu nadogradnju kompleksnim kolorističkim strukturama koje su glavni morfološki okvir za temu gradova s prethodnih slika. Aplikacijom figura izrezivanih od novinskog papira, stvoren je koloplet pokreta, postignuta je dinamičnost forme. Onome što bismo inače nazvali pozadinom ili podlogom bijelim figurama kao glavnome motivu, ovdje je dan prioritet u oblikovanju pa „pozadina“ postaje jednakovrijedan element slike. Prikazane su figure gole i zaigrane te je ovaj naslov istoimene Škerljeve zbirke pjesama (1972.) itekako prikladan da se četrdeset godina poslije nje umjetnik vrati ad fontes ludičkih doživljaja koje u ovome ciklusu oplemenjuje iskustvom.

Kada ova dva ciklusa promatramo u velikom mjerilu, uočavamo Škerljev ludički moment koji se provlači svim njegovim slikama i ciklusima – od ranih motiva ljudskih figura i prikaza životinja, veduta Dubrovnika, jedara, ciklusa čipke iz 2010. godine ili ciklusa crno-bijelih figura s natruhama boje kojega je 2009. godine izložio u Splitu. U „Potopljenim gradovima“ je to vidljivo po brodovima koji se sastavljaju od papira (na slikama kolažirani novinskim papirom) i osnovnim oblicima gradova. Oni, naime, nemaju tlocrtni oblik velegrada s pravilnim rasterom ulica, kakav bi bio svojstven verističkom prikazu, već poprimaju sasvim nove formacije, kao da ih gledamo sa strane, a ne s visine. Usto, simboli poput strjelice, kojih bezbroj viđamo na američkim ulicama kako usmjeravaju i pozivaju, toliko su karakteristični za prenapučeni velegrad, da se Škerljev grad na nekim slikama pretvorio upravo u strjelicu. Ako poznajemo Škerljev dosadašnji rad, od bogatog i raznovrsnog slikarskog opusa, preko poezije i knjiga za djecu, do pedagoške djelatnosti kojom se bavio većinu svoga života, onda nam je jasna i poveznica s dječijim svijetom, svijetom mašte i igre. Niti jedna slika iz ciklusa „Potopljeni gradovi“ ne odiše propašću, apokaliptičnošću, kako bismo možda mogli pomisliti. Sve su one zaigrani svjetovi umjetnikove imaginacije obuhvaćeni temom kojoj (kada govorimo o propadanju) najmanje pripadaju, a najviše davaju (prikazujući je na, do sada neviđen, način). To je potvrdio daljnjim radom na slikama čime su one poslale novim ciklusom, „Golim igrama“.

Slikarstvo Josipa Škerlja još je jednom pokazalo sav svoj koloristički naboj i umjetnikovu živu imaginaciju. Dok se mnogi trude na svakoj svojoj slici prikazati upravo sve što vide, slikar poput Škerlja naučio je gledati, u fundusu motivâ izdvojiti onaj koji na najbolji način predstavlja vizualnu fascinaciju, koji djeluje kao pars pro toto. Iz te srži svog osnovnog principa – redukcije – on vuče likovnu umješnost, odnosno slikarski način ili métier kojeg donosi na svim svojim djelima, bez obzira na njihov kolorit ili tematiku. U poveznici dubrovačkog slikarskog kruga s ostatkom hrvatske likovne scene, Škerlj je ostvario najviše od suvremenih umjetnika i na tome smo mu zahvalni.

Marin Ivanović
 

You must be a registered subscriber in order to view this Article.
To learn more about becoming a subscriber, please visit our Subscriber Services page.

Povratak
Dogodila se pogreška.
Error: Unable to load the Article Details page.