Izložbe

Izložbe
29.10. - 10.11.2013.
Hrvoje Ljubić

Hrvoje Ljubić rođen je 5. siječnja 1942. godine u Zagrebu. Školu primjenjene umjetnosti, Odjel metala, upisao je 1956. godine. Po završetku školovanja, godine 1961. primljen je na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje na Odjelu grafike diplomira godine 1965. u klasi prof. Alberta Kinerta.
Kratko nakon toga, boravi godinu dana u Parizu, gdje u dva navrata izlaže metal i grafiku, djelujući istovremeno u atelieru Eduard Noel. Godine 1968. vraća se u Zagreb i započinje sa pedagoškim i stručnim radom u Školi primjenjene umjetnosti, kao voditelj Odjela za dizajn metala. U više navrata izlaže na skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, te postavlja nekoliko samostalnih izložbi.
Usporedo, ranih sedamdesetih godina, započinje s izvedbama sakralnih motiva za Crkvu, a najznačajnijima se smatraju srebrni sarkofag blaženog Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali, izveden u razdoblju 1995-1996. godine, brončana vrata katedrale u Varaždinu iz 2002. godine i vrata svetišta Gospe od Utočišta u Voćinu izvedena 2011. godine.
Godine 1996. dodijeljen mu je orden Reda Danice hrvatske sa likom Marka Marulića, a godine 2004. uvršten je u Opću hrvatsku enciklopediju.

Hrvoje Ljubić izabrao je metal, koji je po sebi nešto čvrsto, i dijalog s njim pretpostavlja snagu udarca, svladavanje otpora, do sve tišeg silaženja u sitne sporazume, glađenje, kuckanje, ubacicanje svjetlucavog kamenja... Bez obzira kakva bila ikonografska zadaća: crkvena vrata s mitskim ili povijesnim, do mita dovedenim prizorima, ili možda vlastite uspomene na felinijevske, nadrealne krajolike djetinjeg predgrađa  - Ljubićev je prostor pobjegao iz euklidskog svijeta. On lebdi u vlastitim koordinatama, on se savija i kovitla kao u snu, on poštuje emotivnu ili etičku hijerarhiju motiva, i time se rado sjeća srednjovjekovne izražajnosti.
Materijali kojima Hrvoje Ljubić izvodi svoja djela često su dragocjeni - plemeniti metali, drago kamenje - u skladu s iznimnim funkcijama oblikovanih predmeta. Sama ta stara plemenitost nije, međutim, presudno svojstvo koje Ljubićeve artefakte čini dragocjenima.Njihova je dragocjenost u prisutnosti neke drevne mjere, nekog odnosa starog majstora prema svome radu i svome proizvodu. Uloženo je toliko rada koliko će odvagnuti  ona nevidljiva vaga i toliko samozahtjevnosti koliko će razabrati tek ono posljednje oko.

iz predgovora kataloga izložbe autorice Željke Čorak

You must be a registered subscriber in order to view this Article.
To learn more about becoming a subscriber, please visit our Subscriber Services page.

Povratak
Dogodila se pogreška.
Error: Unable to load the Article Details page.