BRANKO RUŽIĆ

1919 – 1997

Korablja

1966.

drvo

MG-2530

Diplomirao je kiparstvo 1944. (F. Kršinić) i slikarstvo 1948. godine (M. Tartaglia) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je predavao od 1961. do 1985. godine.

Zauzeo je istaknuto mjesto u hrvatskom suvremenom kiparstvu, stvorivši kiparska djela istodobno arhetipska i suvremena. Uspostavio je vlastiti kiparski jezik sažetih organskih oblika, snažne unutarnje dinamike i monumentalnosti. Najveći dio opusa izradio je u drvu. Elementaran, jednostavan, drevan i moderan, opus Branka Ružića sadrži pročišćene i jasne pojave egzistencijalističkog značenja. Ružić je i kao slikar težio prikazati svijet oko nas onako kako ga doživljava, svojim unutarnjim okom, primjenjujući pritom sažetu formu u  kojoj s minimumom oblikovanja postiže maksimalan doživljaj određene teme, često pri tom koristeći motive svojih prepoznatljivih skulptura.

Umjetnik je svoju zamisao o zajedništvu ljudi ostvario u Korablji (Noinoj arki). U oblom trupcu, režući u tijelu drva, s obje strane, licem u lice, realizira nagnute, geometrijski rezane figure, ostvarivši dinamičnu kiparsku kompoziciju. Šuplji unutrašnji prostor trupca, tamna je nematerijalna sjena – unutrašnji oblik sučeljenih figura koje ujedno zatvaraju i otvaraju prostor.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Iso Kršnjavi: Beduini, 1874.

ulje/platno, 9,5×34,2cm

MG-2112

Iso Kršnjavi (1845.-1927.), povjesničar umjetnosti, političar, slikar i pisac,  ključna je osoba hrvatskog kulturnog života druge polovice 19. stoljeća. Prve slikarske poduke dobio je u Osijeku od Huge von Hötzendorfa. Slikarstvo studira na likovnoj akademiji u Beču i kasnije u Münchenu kod profesora Wilhelma von Lindenschmita i Wilhelma von Dieza, umjetnika koji su neformalnim metodama upućivali studente na neposredno opažanje i rad u prirodi. Od 1872. do 1877. više puta boravi u Italiji, u Rimu ima atelje, a u južnoj Italiji slika zajedno s Froschom, Siemiradzkim i Quiquerezom. Nezadovoljan svojim slikarstvom, napušta ga 1877. Sklon je malim formama uljenih slika, crtežima i bakropisima na tragu realizma minhenske akademije. Izradio je brojne skice prema starim majstorima svedene na bitne poteze i kolorit u pedagoške svrhe.  Svojim predavanjem Znamenovanje poviesti i arkeologije umjetnosti 1877., praktično osniva katedru za povijest umjetnosti i arheologiju, a 1879. potiče na  na rad Društvo umjetnosti, utemeljeno još 1868. Od 1891. do 1895. predstojnik je Odjela za bogoštovlje i nastavu u Khuenovoj vladi. Kao predsjednik Društva umjetnosti utemeljio je Modernu galeriji 1905. Programatski je važan njegov  projekt pregradnje i opremanja plače Odjela za bogoštovlje i nastavu. U obnovi palače, prema Bolléovom projektu, a u skladu s klasicističkom, humanističkom i kršćanskom kulturom, umjetnici, kasniji predstavnici hrvatske moderne, rade u duhu idealizma i realizma.

Studija Beduini nastala za boravka u južnoj Italiji tipična je mala, naglašeno horizontalno izdužena forma rađena na način minhenskog realizma, oslobođenog strogih akademskih pravila. Skicozni prikaz žanr scene slikan je izrazito svjetlom i prozračnom paletom pod utjecajem svjetla i atmosfere juga.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Slavko Kopač (1913-1995)

Krava, 1949.

ulje/platno, 730 x 920 mm

MG-3864

Slavko Kopač (1913. – 1995.) najznačajniji je hrvatski modernist međunarodne karijere na razmeđima art bruta, nadrealnog slikarstva i enformela. Michel Tapié u knjizi Un Art Autre 1952. svrstava Kopača među najveće umjetnike i začetnike sirove umjetnosti. Diplomiravši 1937. kod V. Becića, stvara na tragu postimpresijskog realizma, potom na tragu ekspresije M. Kraljevića te kolorističkih faseta L. Juneka. Tijekom boravka u Italiji (1943. – 1948.) stvara impresijske vizure i akvarele bliske nadrealizmu. Odbacivši realno i akademsko, kreira elementaran i primaran izraz – jedan od temelja art bruta. Od 1948. obitava u Parizu, a utemeljitelj art bruta J. Dubuffet imenuje ga tajnikom i kustosom Zbirke Art brut. Na tim pozicijama je sve do 1975. kada zbirka seli u Laussanu. André Breton mu je povjerio opremanje ograničene serije svoje pjesme Un regard des divintés iz 1949. godine. Sudjelovao je u izradi almanaha nadrealista Almanach Surréaliste du Demi Siècle 1950. te izlagao u Bretonovoj galeriji À l’étoile scellée 1953. Novim materijalima stvara slike i skulpture služeći se pijeskom, gumom i kovinama, kao i kamenom, drvom, papirom staklom i ugljenom. Primitivistički oblikuje čovjeka, različita bića, biljke i životinje obilježene ludizmom i praiskonskim počelima. Kopačeva Krava (1949.), nastala prije Dubuffetove Krave, originalni je prikaz i sinteza dječjeg i primitivnog izraza predočena dvodimenzionalnim obličjem na dvodimenzionalnoj podlozi. To je rudimentarni, arhetipski simbol s reminiscencijama na spiljsku umjetnost.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

MARIJA UJEVIĆ-GALETOVIĆ

1933

Franz Kafka

1976.

porculan

MG-3952

 

Diplomirala je kiparstvo 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (F. Kršinić), gdje je od 1987. prva profesorica kiparstva. Usavršavala se na Central School of Art u Londonu te je boravila na studijskim putovanjima u Italiji, Engleskoj i Francuskoj.

U svom bogatom opusu baštini tradiciju hrvatskog figurativnog kiparstva temeljenom na pročišćenim volumenima suvremenog vizualnog kôda.  Melankolične odlike kipova zaustavljenih u pokretu, uspješno izvodi reducirajući oblike geometrizacijom.  Njena zapažena  javna skulptorska djela domišljatim rješenjima i asocijacijama u idealnom su suodnosu s modernim urbanim okruženjem, bilo da su religioznog, sepulkralnog, memorijalnog ili profanog karaktera. Suptilnom monumentalnosti ističu se skulpture Augusta ŠenoeVlahe PaljetkaMiroslava Krleže ili Trkača razmještene na više zagrebačkih atraktivnih lokacija.

Početkom 1960-ih približila se pop-artu i novoj figuraciji. Sintetizirala je oblike i eksperimentirala sa svojstvima različitih materijala, što se uočava na porculanskom poprsju književnika Kafke. Ezoteričnost portreta ostvarena je uspješnim srazom sažete forme s realistično prikazanim fizičkim i psihološkim obilježjima književnika pojačanog efektnim suprotstavljanjem sjajne glazure bijelog lika s plavim šeširom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

KRSTO HEGEDUŠIĆ

Poplava, 1932.

ulje na platnu, 106 x 123,5 cm

sign. d. d.: K. Heg / 1932

Moderna galerija, MG-1530

 

Slika Poplava iz 1932. sintetizira program Udruženja umjetnika Zemlja kojem je Krsto Hegedušić bio inicijator i tajnik. Potresna scena naturalistički grubo ukazuje na težak život na podravskom selu. Ugledajući se na izvornu pučku umjetničku baštinu, ali i na Brueghela i Grosza, Hegedušić prikazuje sadržaj u bitnim karakteristikama i što jednostavnije. Prizor je građen plošno, lokalnom simboličkom bojom i jasnim crtežom. Likovi su lišeni privida perspektive i volumena. Središnju scenu prate tri samostalna prizora, poput stripa razmještena u dalje planove. Uz visoki horizont, za Hegedušićevo zemljaško slikarstvo tipični su i likovi oguglali na patnju. U potpunosti su tipizirani, a proporcije su im simbolički naglašene do groteske. Zavičajni krajolik identificiran je surovošću prirodne nepogode te prepoznatljivim motivom pejzaža kasne zime u hlebinskom kraju i mutnom rijekom razlivenom po ravnici. Poplava paradigmatski izražava Hegedušićev kritički naboj i razorno djelovanje, a Miroslav Krleža tu sliku ističe kao eksplicitni primjer slikareve individualnosti, talenta i imaginacije.

Iako su školovanje na zagrebačkoj Akademiji kod Krizmana, Becića, Kljakovića, Kovačevića i Babića te daljnji tijek nacionalnog umjetničkog modernizma malo utjecali na Krstu Hegedušića, njegova je samosvojnost i odlučnost u tridesetima iznjedrila novu oblikovnu i motivsku paradigmu te omogućila pojavu hrvatske naivne umjetnosti. Od 1937. predaje na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a uz slikarstvo bavio se i crtežom, grafikom, izradom freski, ilustriranjem knjiga, kazališnim inscenacijama i kostimima. Umro je 1975.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

FERDO ĆUS

1891 – 1914

Glava dječaka

1913.

drvo

MG-1331

Završio je kiparski odjel na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1910. godine kod R. Frangeš i R. Valdeca. Tijekom 1913.–1914. godine usavršavao je obradu drva u drvorezbarskoj školi St. Christina u Tirolu, u Austriji. Prepoznat kao talentirani kipar još za vrijeme studiranja, 1910. godine izradio je za fontanu u Petrinji  brončane likove dječaka na kornjačama, a 1911. godine samostalno je izveo skupine sova na krovu Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, današnjem Državnom arhivu.

Zbog rane smrti Ćusov opus je malen, ali se odlikuje kvalitetnom umjetničkom osobnošću, tematskom raznolikošću i senzibilnošću u oblikovanju drvenih skulptura svetačkih likova, ljudskih figura ili animalističkih motiva.

Mekom modelacijom zatvorenog volumena oblikovao je dječje portrete kao što je Glava dječaka, čija je kosa oblikovana glatkim plohama čvrstih rubova, na način fasetirane kubistički forme.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Boris Demur
Requiem in Croatia, 1991.
akrilik na platnu, 400 x 400 cm
Moderna galerija, MG-6519

Boris Demur (1951. – 2014.) neoavangardni je slikar i postkonceptualni umjetnik. Suosnivač je i član Grupe šestorice autora (Zagreb, 1975. – 1981.). Diplomirao je slikarstvo 1975. (R. Goldoni) i grafiku 1977. (A. Kinert), a od 1975. do 1977. suradnik je majstorske radionice Lj. Ivančića. Demur je egzistencijalni umjetnik koji poistovjećuje umjetnost i realnost. Od 70-ih u slikarstvu ostvaruje ekspresionističku apstrakciju. Potom stvara ekspresionistički enformel kombinacijom (ne)slikarskih materijala te tehnikama kolaža, dekolaža, asamblaža i frotaža.

Sredinom 70-ih realizira primarno, analitičko, elementarno i procesualno slikarstvo u kojem je umjetničko djelo samo umjetničko djelo, a slika faktička činjenica. Od 1983. vraća slici motiv i tjelesnu gestu arhetipom spirale koju slika do kraja života. Slika bijele spirale na crnoj podlozi Requiem in Croatia (1991.) odraz je teorije kaosa u kojoj svaki nepredvidljivi proces ima svoj uzorak i pravilnost. Križ je identifikacijski izraz umjetnikove intimne religioznosti sa neizbježnim korelacijama prema hrvatskoj ratnoj stvarnosti. Kasnije uvodi dvostruke spirale yin-yanga kao simbola cjelovitosti života. U preko četrdeset godina umjetničkog djelovanja izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a 1996. hrvatski je predstavnik na Bijenalu u Sao Paulu. Iste godine odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. U Modernoj galeriji 2004. priređena mu je Retrospektiva I (Zdenko Rus).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Celestin Mato Medović: Bakanal, 1893.

ulje/platno, 206,5x395cm

MG-7088

Celestin Mato Medović (1857.-1920.), uz Vlahu Bukovca, pojedinim slobodnije koncipiranim djelima utire put ranoj moderni. Zbog skromnih materijalnih uvijeta, zaređuje se kako bi mogao studirati slikarstvo. Godine 1880. odlazi na školovanje u Rim gdje upoznaje nazarenski pokret, zatim u Firenzu gdje usvaja tadašnju maniru akademizma, narativni realizam. Vraća se u Dubrovnik 1886. i radi sakralne kompozicije. Zahvaljujući dr. Franji Račkom, Medović nastavlja školovanje na minhenskoj likovnoj akademiji (1888.-1893.). gdje pohađa i Komponiereklasse Aleksandera Wagnera, slikara povijesnih kompozicija. Po povratku u Kunu, pod utjecajem simbolističkog slikara Arnolda Böcklina radi pejzaže teškog, tamnog kolorita. Godine 1895. u Zagrebu upoznaje  bukovčevu varijantu plenerizma koja se očituje u rastakanju strogih akademskih formi i svjetloj paleti, kasnije nazvan „zagrebačka šarena škola“. Zbog razilaženja s Isom Kršnjavim, tadašnjim predstojnikom ministarstva u Kuhenovoj vladi, na čiji poziv slika četiri povijesne kompozicije u Dvorani Odsjeka za bogoštovlje i nastavu, gubi atelje u Zagrebu i vraća se u Kunu gdje nastaju njegovi najbolji autentični pelješki pejzaži puni plenerističkog svjetla te realistički portreti i mrtve prirode.

Bakanal, kompozicija impozantnih dimenzija, izvedena je u duhu minhenskog dekorativnog povijesnog akademizma. Pri komponiranju razuzdane poganske scene mladi redovnik Medović primijenjuje linearnu perspektivu, strukturirajući prostor gašenjem tonova. Statični likovi nemaju neposrednost prikaza studija i predloška iz 1890., rađenih prema živim modelima. Naglašena deskripcija pojedinih dijelova slike, poput mozaika poda ili mramornih stupova ukrašenih cvjetnim girlandama predstavljaju vrhunac tehničke dovršenosti i odražavaju ukus tog doba zbog kojeg je slika dobila brojne nagrade i predstavljena je diljem Europe.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

Marijan Detoni

Fantazija oronulog zida, 1938.

ulje, platno; 53 x 67,5 cm

d.l. k.: Detoni / 1938

Moderna galerija, MG-1994

Eksperimentalno platno Fantazija oronulog zida Marijana Detonija već 1938. otvara beskrajne mogućnosti interpretacije bliske lirskoj apstrakciji. Detoni u labirintu vlažnih tragova i lokvi na koje mladog slikara upućuje Da Vinci u Traktatu o slikarstvu otkriva moć mrlje, znaka, materijala i geste čime anticipira avangardne pokrete poslijeratnog europskog slikarstva. U prizoru prepoznajemo i motiv cigle kao zemljaški zaštitni znak, ali i zgusnute ljudske likove i ratne strojeve u dramatičnom pokretu i slutnji skore propasti kojoj se Europa primiče.

Marijan Detoni je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao 1928. u klasi Ljube Babića. U ranijim djelima Detoni naglašava volumene cézanneovske koncepcije, a od 1926. često prikazuje scene iz života provincije u koje unosi elemente humora i groteske. Na stipendiji u Parizu 1934. crta burne prizore s pariških ulica i scene iz života nezaposlenih radnikaČlan je udruženja Zemlje 1932–34. i maestralno se izražava jednostavnim crtežom, lokalnom bojom i osnovnom modelacijom. U predratnom razdoblju naglašava kolorizam, a kao prethodnik apstraktnih tendencija u hrvatskom slikarstvu 1938. godine slika dvije Fantazije oronulog zida. U Parizu se 1939. nadahnjuje modernitetom École de Paris, vraća se domaćim temama i euforičnim doživljajima svjetla i boje. U Drugom svjetskom ratu priključuje se partizanima, a u poratnim godinama dirigirane estetike socijalističkog realizma bavi se partizanskim ratnim temama. Kasnije slika inspirativna snoviđenja, fantastičke i fantazmagoričke kompozicije te potpunu apstrakciju.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

VANJA RADAUŠ

1906 – 1975

Tifusar

1957.

bronca

MG-2301

Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (R. Frangeš Mihanović i R. Valdec) te je diplomirao 1930. u specijalki I. Meštrovića. Boravio je u Parizu (1928., 1930., 1931.), gdje se susreo s djelima A. Watteaua, A. Rodina i A. Bourdellea, a doticaj s Michelangelovim djelima u Italiji 1937. usmjerio ga je izražajnosti, pokretu i dramatici, što će postati trajnim obilježjem njegovog kiparskog opusa. Od 1940. godine je nastavnik u Obrtnoj školi u Zagrebu, a od  1945. do umirovljenja 1969. godine je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Socijalna osjetljivost i strastven angažman približavaju ga udruženju Zemlja čiji je član od 1932. do 1933. godine i čija će programska načela ostati njegov trajni ljudski i umjetnički izbor. Ekspresivnost, dinamika, virtuozna modelacija i tematska usmjerenost na marginalne pripadnike društva dolaze do izražaja na njegovim figurama, portretima i aktovima.  Ostavio je snažan pečat u svim kiparskim granama, od medalje, skulptura u terakoti, gipsu, kamenu, vosku i bronci do javnih spomenika kao što je figura Padajući (Ranjenik) iz 1938. godine, postavljena u dvorištu Moderne Galerije. Nepravilnim oblikom svoje prve medalje (Ante Starčević, 1943.), skulptorskim tretmanom površine naglašene izražajnosti i asocijativnosti, zacrtao je novi smjer u hrvatskom medaljarstvu.

Izrazitu negaciju herojske patetike ostvario je skupinom brončanih figura Tifusara.

 

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Đuro Seder (1927.)

Kompozicija, 1961.

ulje/platno, 1100 x 1305 mm

MG 4095

Đuro Seder višeznačna je, univerzalna slikarska ličnost. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (Antun Mejzdić, 1951.; specijalka – Marino Tartaglia, 1953.). Bavio se ilustracijom i grafičkim dizajnom, a sredinom 50-ih stvara dinamizirane slike u duhu tašizma. Kao član i osnivač umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.) koju čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. U Sederovu opusu svjedočimo jedinstvenom razvoju od nijeme, tamne nemogućnosti slike (autorov esej, 1971.)  u obliku neikoničkoga enformela (Kompozicija, 1961.), do također crne i mrko-zelene ekspresivne figuracije s kraja 1970-ih koja postupno anticipira mogućnosti slike (autorov esej, 1981.) i novu sliku (1981.), čiji je jedan od začetnika. Iz Kompozicije (1961.) izvire logička činjenica: slika je neopisna kompozicija koja ne upućuje ni na što izvan svoje materijalnosti. Slika je naizgled potpuno monokromna, egzistencijalno-enformelistička, slojevita mračna vizualizacija iz koje žare mjestimična crvena  prosijavanja. Lišena je referiranja na stvarnost osim vlastite ogoljenost, te na procese slikanja. Nakon toga, 1990-ih, Seder razvija dionicu osebujnog neoekspresionizma totalne slike i totalnoga slikarstva kao i ironičnih, autoironičnih i zdravo-humornih, ponekad i radosnih autoportreta na tragu novih divljih (od 2007.), te novih duhovno-sakralnih slika.

 

 

 

VOJIN BAKIĆ

1915 – 1992

Torzo III

1956.

mramor

MG-2349

Jedan je od najvećih hrvatskih kipara druge polovice 20. stoljeća. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1939. godine, a specijalni tečaj je pohađao kod I. Meštrovića te kod F. Kršinića do 1945. godine. Studijski je boravio u Milanu, Firenci i Parizu. Surađivao je s umjetničkom grupom EXAT 51, pokretom Nove tendencije i pripada avangardnoj skupini umjetnika koji uspostavljaju apstraktni likovni izričaj u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.

U razdoblju 1938. –1945. oblikovao je putene ženske aktove zatvorenih, meko oblikovanih volumena. U drugom razdoblju od 1945. –1948. godine teži impresionističkoj obradi površine s izražajnim preljevima svjetla i sjene. U razdoblju 1949. – 1958. na ženskim aktovima i kipovima bikova sažima volumen, detalje spaja u cjelinu te stvara čudesnu ravnotežu velikih, čistih oblika apstraktne ljepote Od 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza na blistavim plohama. Njegovi monumentalni spomenici svojom inovativnošću i suvremenim kiparskim shvaćanjima apstraktnih elementarnih geometriziranih oblika postali su univerzalni simboli sjećanja na žrtve stradalih antifašista u II. svjetskim ratu.

Serijom aktova i torza objedinio je svoja iznalaženja organskih i asocijativnih oblika. Čista, profinjena, uglačana bijela mramorna forma Torza III predstavlja ženski mladenački torzo apstraktnog oblika univerzalne ljepote.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Nikola Mašić:  Guščarica na Savi, 1880.-1881.

ulje/platno, 92x227cm

signirano dolje lijevo: Nikola Mašić

MG-171

Nikola Mašić (1852.-1902.), poznat kao slikar kompozicija tzv. uljepšanog relizma, započinje školovanje na bečkoj likovnoj akademiji 1872. ali nezadovoljan programom iste godine nastavlja školovanje na minhenskoj akademiji. U Komponierenklassi Alexandra Wagnera stječe potrebno znanje za rad velikih figurativnih kompozicija. Blisko mu je slikarstvo Wilhelma von Lindenschmidta, slikara povijesnih kompozicija, čija paleta pod utjecajem moderne minhenske slikarske škole vremenom postaje svjetlija. Ljeto 1874. provodi u Rimu i okolici kako bi neposredno upoznao antičke spomenike što mu je trebalo služiti za slikanje budućih figurativnih kompozicija. Međutim, na skicama i studijama tada nastalim, vidljiva je fascinacija atmosferom i svjetlom juga. Za boravka u domovini slika u Posavini. U Parizu, 1878. posjećuje svjetsku izložbu i upoznaje japanizam slikara Marià Fortunya i Marsala. Godine 1879. kao cijenjen slikar dobiva atelje u Münchenu, putuje po Europi te prati likovna zbivanja. Zbog oslabljenog vida, konačno se 1884. vraća u Zagreb, najprije radi kao učitelj crtanja na Obrtnoj školi, a 1894. imenovan je ravnateljem Strossmayerove galerije.

Slika Guščarica na Savi, jednu je od ikona hrvatskog slikarstva 19. stoljeća. Mašić akademskim načinom komponira idiličnu genre scenu – u minhenskom ateljeu koristi studije nastale u ateljeu i one koje radi za vrijeme samotnih lutanja po Posavini. Likovi su slikani prema manekenima ili živim modelima koji se po potrebi oblače u određenu odjeću. Slika je podijeljena na dva različita dijela, lijevi građen u potpunosti aditivnim principom, dok je desni slobodno tretiran pa se predmetnost gubi u gotovo apstraktnim oblicima. Evidentan je dualizam Mašićeva cjelokupnog opusa – akademski pristup izmjenjuje se s intuitivnom potrebom za slobodnijim izrazom potaknutim slikanjem u pleneru.

 

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

VLADIMIR VARLAJ

Voćnjak na selu, 1924.

ulje na platnu, 57,5 x 73,4 cm

sign. d. d. k.. Vladimir Varlaj

Moderna galerija, MG-1050

Sezanističke i ekspresionističke metode koje odlikuju stvaralaštvo praške četvorke, Vladimir Varlaj 1924. godine na slici Voćnjak na selu razvija u smislu ‘povratka redu’ te dosljednim reduciranjem pojedinosti do osnovnih struktura definiranih jednostavnim crtežom i rasporedom u planove. U duhu poetike magičnog realizma osobnu viziju svijeta izražava podređivanjem stvarna krajolika ili vedute pravilu apsolutne ravnoteže. Deskriptivnu boju zamjenjuje simboličnom, a prirodnu rasvjetu unutrašnjom.

Vladimir Varlaj umjetničko je obrazovanje započeo u Zagrebu kod profesora Tomislava Krizmana, a Višu školu za umjetnost i obrt završio je kod Emanuela Crnčića. S ruskog se fronta vraća kao invalid 1917., a već sljedeće godine odlazi prijatelju Milivoju Uzelcu u Prag. Nije sačuvana nijedna Varlajeva slika prije prvog nastupa na zagrebačkom Proljetnom salonu 1919. godine. Uz Proljetne salone, od 1921. do 1927. redovito je sudjelovao i na izložbama Grupe nezavisnih umjetnika koju je inicirao Ljubo Babić. Varlajevu antologijsku nisku pejzaža i veduta naglašene plastičnosti i iznimne sugestivnosti već 1934. godine prekida teška bolest. Kasnijim mrtvim prirodama kao da se oprašta i od slikarstva i od života. Umire 1962. a da nikada nije samostalno izlagao.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Juraj Plančić
Ribari (Ribari iz Bretagne; Ribolov), 1929.
ulje, platno; 60 x 73 cm
sign.: d. l. k.: J. Plančić 1929.
Moderna galerija, MG-1708

Slika Ribari iz 1929. reprezentira imaginarni svijet vedrine Juraja Plančića, njegov stilski jedinstven i konzistentan opus. Pastoralne, procesijske i ribarske scene gradi plošnom modelacijom i lazurnim nanosima boje karakteristične kromatike. Osebujan grafizam ostvaruje lakim, melodičnim crtežom i linijama ugrebenima u boju. U smjeru kolorističkog intimizma Plančićev je opus od antologijskog doprinosa razvoju hrvatskog slikarskog moderniteta.
Juraj Plančić, rođen u Starome Gradu na Hvaru, nakon Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu i utjecaja profesora Vladimira Becića i Joze Kljakovića, kao stipendist francuske vlade 1926. s kolegom Krstom Hegedušićem odlazi u Pariz. Unatoč teškom radu za golu egzistenciju Plančić obilazi pariške muzeje i slika inspiriran osobito Manetom i Derainom. Prvi put izlaže na Jesenskom salonu 1927. Iako zbog neimaštine s obitelji seli u Rosny sous Bois Plančić u tom malom mjestu slika idilične figurativne kompozicije zlatasta sjaja koje mu donose prvi uspjeh na Jesenskom salonu 1928. Dobre kritike i otkupi uslijedili su i nakon samostalne izložbe u Galerie de Seine 1929. i na izložbama Salona neovisnih u Grand Palaisu 1929. i 1930. U samo dvadesetak mjeseci do smrti od tuberkuloze u ljeto 1930. Plančić slika sedamdesetak fascinantnih arkadijskih prizora. Sublimirajući sva francuska slikarska iskustva od rokokoa, Watteaua i Fragonarda, pa do impresionista, fovista, ali i suvremenika poput Mauricea Utrilloa, Plančić stvara novu i sasvim osobnu estetiku europske širine.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

BRANISLAV DEŠKOVIĆ

1883 – 1939

Pas na tragu

1912

bronca

MG-2242

Branislav Dešković je umjetničku akademiju polazio u Veneciji (1903. – 1905.), na specijalki kod talijanskog kipara Antonija dal Zòtta. Boravio je kratko u Beču, a od 1907. godine živio je u Parizu, gdje je redovito izlagao na „Salonima“ (1908. -1921.).

Najraniji Deškovićevi radovi nastali su pod utjecajem akademizma i talijanskih verista. Niz realističnih portretnih reljefa poput Portret bradatog muškarca (1904.), izveo je za vrijeme akademskog obrazovanja na venecijanskoj akademiji.

Dolazeći često u domovinu, oblikovao je skulpture pod utjecajem patriotske ideologije u duhu secesije i stiliziriranog monumentalizma. Nakon boemskog života i narušenog zdravlja od 1921. godine skrasio se u Splitu.

Najpoznatiji je po dinamičnom oblikovanju motiva lovačkih pasa modeliranih pod utjecajem Rodinove skulpture, u punoj plastici i karakterističnim pozama te se u vlastitoj inačici impresionizma smatra najizrazitijim animalistom u hrvatskoj modernoj skulpturi.

Pas na tragu savršena je impresija zaustavljenog pokreta lovačkog psa usredotočenog na primarnu zadaću.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

Braco Dimitrijević

Leopard, 1979. – 2004.

ulje/platno, 104 x 214 cm

 

Braco Dimitrijević (1948) jedan je od pionira međunarodnog pokreta konceptualne umjetnosti, aktivan od kraja 60tih do danas. U Zagrebu je 1971. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti i zajedno sa suprugom Nenom organizirao prvu izložbu konceptualne umjetnosti At the moment u haustoru u Frankopanskoj ulici.

Iz bogate konceptualne prakse najpoznatiji su vremenom multiplicirani ciklusi fotografija Slučajni prolaznik, koje je kao začetak umjetničke discipline kritičkih intervencija u javnom prostoru premijerno predstavio u Zagrebu 1971. godine, a potom ih izlagao od Pariza do Venecije, New Yorka i ostalih globalnih metropola.  Nakon 1976. godine pod nazivom Tryptichos Post Historicus razvija svjetski poznat ciklus instalacija koje inovativnom metodom aproprijacije (prisvajanja) povezuju tri kategorije predmeta: znameniti umjetnički rad, svakodnevni predmet i plodove prirode.

Slika Leopard primjer je  funkcioniranja Dimtirijevićevog modela posthistorijskog triptiha i metode aproprijacije u slikarskom mediju. Šare krzna leoparda u hodu stapaju se s pozadinom izvedenom kapanjem i prskanjem boje kao citatom slikarske metode Jacksona Pollocka, utemeljitelja slikarstva akcije.  Ovaj slikarski opus najavio je ciklus instalacija u kojima je životinje konfrontirao s umjetničkim objektima, s vrhuncem na samostalnoj izložbi u Pariškom zoološkom vrtu 1998. godine. Njegov najpoznatiji teorijski rad Tractatus Post Historicus objavljen je 1976. godine, a najpoznatija od izreka kojima izražava svoje stvaralačko uvjerenje glasi Louvre je moj studio, ulica je moj muzej.

 

Tekst: Željko Marciuš©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Emanuel Vidović
Angelus, 1906/07.
ulje / platno, 945 x 1385 mm
sign. d. donji k: E. Vidović
MG-2748

Emanuel Vidović (1870.–1953.) nakon prvih slikarskih poduka u Splitu kod slikara i graditelja Emila Vecchiettija, 1887. godine upisuje venecijansku Akademiju, koju nikad nije formalno završio. Tijekom razdoblja 1892.–1895. godine boravio je u Milanu, gdje je izlagao slike iz venecijanskog ribarskog života na Esposizioni Riunite, 1894. i na Esposizione Permanente, 1895. godine. U njegovoj su se slikarskoj formaciji osobito značajnim pokazali boravci u Chioggi, pitoresknom ribarskom naselju nadomak Venecije, kojoj se vraća tijekom čitava života. U formativnoj Vidovićevoj fazi mogu se iščitati utjecaji venecijanskih pejzažista, primjerice Guglielma Ciardija, te radovi u plain airu pod utjecajem macchiaiola, skupine toskanskih umjetnika koja je slikala mrljastim potezom kista (macchia) s naglaskom na odnosu svjetla i sjene, te vrhuncem djelovanja od 1854. do 1860. godine. Naporedo s plenerističkim studijama nastaju i Vidovićevi sutonski pejzaži. Nakon divizionističkog segantinijanskog izleta na diptihu Mali svijet iz 1904. godine, Vidovićevo slikarstvo u razdoblju 1906.–1920. karakterizira apstrahiranje pejzaža stilizacijom i korištenjem nijansi jedne boje uz primjesu crne, čime naglašava simbolističku potku svoga slikarstva.
Navedene značajke možemo iščitati na paradigmatskoj slici Angelus iz 1906/07. godine, slikanoj nijansama crvene boje. Angelus kao tema iz kršćanske ikonografije bogata je sakralnim, duhovnim značenjima te je izuzetno podesna za Vidovićev simbolistički izričaj. Apstrahirani pejzaž kao metafora stanja duše s böcklinovskim obrisima lađe na vodi i obale (otoka) ukazuju na univerzalni imaginarij europskog simbolizma.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

 

IVAN MEŠTROVIĆ
1883. – 1962.
Portret
Ruže Meštrović
1915.
bronca
MG – 802

Ivan Meštrović najistaknutiji je hrvatski kipar prve polovice 20. stoljeća, koji je za svoga života postigao svjetsku slavu i priznanja.

Kiparstvo je studirao na bečkoj Akademiji od 1901. do 1905. godine gdje je na njegovo formiranje utjecalo sveukupno ozračje bečke secesije, čiji je neprijeporni predstavnik kiparstva. Dužnost rektora zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti obavljao je od 1923. do 1942. godine. Umjetničkim, profesionalnim i javnim radom upečatljivo je utjecao na suvremenike i mlađe kipare kao i na uspostavljanje hrvatske umjetnosti modernog doba.

Većina Meštrovićevih ranih radova je simboličke tematike, a reprezentativni primjer je Zdenac života iz 1905. godine ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Od početka svog golemog stvaralaštva prepoznat je kao izvanredan talent i veliki umjetnik s osebujnom i snažnom sposobnošću oblikovanja plastične materije, te je snagom individualnog talenta ostvario djela univerzalne vrijednosti monumentalne, religiozne i intimne tematike.

Meštrovićev cjelokupni kiparski opus prožet je portretnom plastikom i originalnim ženskim likovima. Portret tadašnje supruge Ruže Klein Meštrović je remek djelo elegantne geste, izveden u duhu secesije. Lice i visoko poprsje su stilizirani, a lagana dijagonalna torzija tijela naglašava pokret i dinamizira formu.

Tekst:  Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije, ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

Edo Murtić (1921.-2005.)
Highway, 1952.
ulje/platno, 823 x 1455 mm
MG-2339

Highway je dio ciklusa Doživljaj Amerike (1951.– 1952.) kojeg je umjetnik ostvario u SAD-u i Kanadi. Otklonom od poetike socrealizma ciklus predstavlja prekretnicu u hrvatskom i jugoslavenskom poslijeratnom slikarstvu, anticipirajući Murtićevu karakterističnu inačicu tada najutjecajnijeg slikarskog pravca, američkog apstraktnog ekspresionizma. U SAD-u je Murtić upoznao Jacksona Pollocka što ga je nadahnulo za novi, slobodni slikarski izraz. Za razliku od polokovskog prskajućeg automatizma action paintinga, Murtić slika kolorističkom ekspresijom. Kompozicija Highwaya izvedena je u ravnoteži motiva nadvožnjaka i apstraktnih ritmičnih poteza i kolorističkih ploha koje se
iza njega razvijaju sugerirajući dinamičnu pozadinu velegrada. Polazeći od redukcije stvarnosti u pejzažima tijekom pedesetih godina na tragu lirske apstrakcije i tašizma, Murtić početkom šezdesetih, razvija prepoznatljiv
apstraktni slikarski stil dinamične geste i intenzivnog kolorita kojim postaje najutjecajniji i najpoznatiji umjetnik visokog modernizma u socijalističkoj Jugoslaviji, s respektabilnom karijerom na međunarodnoj sceni. Murtić se
školovao kod najvećih umjetnika svog vremena na akademijama u Zagrebu i Beogradu(Ljubo Babić, Krsto Hegedušić, Petar Dobrović). Kao uvjereni socijalist bio je sudionik NOB-a, a kasnije kao istaknuti kulturni djelatnik pobornik
demokratskih vrijednosti. Njegova karijera s izrazitim intenzitetom i utjecajem trajala je šezdeset godina. Nakon izleta u figuraciju u pejzažima tijekom osamdesetih te serija crteža s motivom kadavera nadahnutih Domovinskim ratom, Murtić obilježen pikasovskom mnogostranošću do kraja života ostaje apstraktni slikar.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Vlaho Bukovac

Gundulić zamišlja Osmana, 1894.

ulje/platno

185×308 cm

MG – 295

Vlaho Bukovac (1855.-1922.), začetnik je hrvatske moderne. Znatiželjan i pustolovan duh vodi ga već kao dijete u SAD. Zahvaljujući panslavenski usmjerenom književniku, Medi Puciću i biskupu Strossmayeru odlazi na školovanje na parišku likovnu akademiju. Slika pod utjecajem Alexandra Cabanela, eklektičnog slikara povijesnih i religioznih kompozicija u duhu službenog akademizma. S vremenom upoznaje impresionističko slikarstvo i orijentalizam te razvija svoj likovni izraz oslanjajući se na realizam, impresionizam i povremeno simbolizam. Nakon završenog studija 1880. zahvaljujući uspjesima na Pariškim salonima, u Parizu otvara atelje. Istodobno slika u Dalmaciji i Engleskoj, a 1893. nastanjuje se u Zagrebu gdje 1895. inicira izgradnju Umjetničkog paviljona. Društvo hrvatskih umjetnika osniva 1897. godine kao protutežu Kršnjavijevom Hrvatskom društvu umjetnosti, osnovanom 1879., te poziva umjetnike na slikanje u pleneru čime daje poticaj hrvatskoj moderni. Pod njegovim utjecajem slikari odbacuju akademski smeđi ton i opredjeljuju se za svjetliju paletu zasnivajući varijantu hrvatskog realističkog slikarstva svijetla kolorita zvanog zagrebačka šarena škola. Zbog neslaganja s Kršnjavim, Bukovac odlazi najprije u Cavtat 1898., potom 1903. u Prag kao profesor na tamošnjoj akademiji.
Na slici Gundulić zamišlja Osmana koju započinje u Parizu, a završava u Zagrebu 1894., prikazan je hrvatski barokni pisac Ivan Gundulić dok razmišlja o svojem povijesno-romantičnom epu Osman. Dijagonalno barokno koncipirana kompozicija i likovi dani su akademski realistično, dok je pjesnikov pogled uperen prema impresionistički tretiranoj izmaglici i svjetlosnim odbljescima iznad vode. Lakoća slikanja vidljiva je ne samo u realističkom prikazu draperija i inkarnata nego i u detaljima bilja i stijenja u prvom planu. Citatnost teme i barokne kompozicije na tragu su povijesnog slikarstva.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Autor:

Leo-Junek,-Pred-zidom,-1929.,-MGP-142

Autor:

Milivoj-Uzelac,-U-vrtu,-1939.,-MG-969

Autor:

Zlatko-Bourek,-Beba-iz-Bizovca,-1980.,-MG-6902

Autor:

Vlaho-Bukovac,-Magdalena-(Kajanje),-1898.,-MG-3891

Autor:

Dragutin Trumbetaš, Vincet u Bordelu-u-Arlesu,-1991.,-MG-6372

Autor:

Kamilo-Tompa,-Na-ulici,-1931.,-MG-2517