Leo Junek
Autoportret pred zidom, 1927. – 1928.
ulje na platnu
50 x 62 cm
MG-7101

Leo Junek u Autoportretu pred zidom plošnom formom, sažetim crtežom i otvorenim koloritom ističe osamljenost i beznađe pojedinca zatvorenog u tjeskobi suvremenosti. Leo Junek s Krstom Hegedušićem inicira osnivanje likovne skupine lijeve političke i socijalne orijentacije Zemlja, ali iz nje istupa već nakon prve izložbe u Zagrebu 1929. Iako često koristi zemljaški lajtmotiv groszovsko-krležijanske crvene cigle, Junek posvećen u potpunosti čistome slikarstvu i cézanneizmu nije dijelio zemljaške izražene političke i revolucionarne ideje ni želje za kolektivnim djelovanjem. Istupanjem iz udruženja ostao je dosljedan osobnijem i urbanijem putu prema modernizmu.
Leo Junek nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1925. kao stipendist francuske vlade odlazi u Pariz i zauvijek ostaje u Francuskoj. Rano Junekovo slikarstvo ilustrira serija autoportreta sve naglašenijeg kolorizma. Nakon socijalno intoniranih slika ranih 1930-ih posvećuje se čistomu slikarstvu i istraživanju prostora, svjetla i boje. U dodiru s fovistom Raoulom Dufyjem slika plošno i lokalnim bojama. Četrdesetih gotovo istodobno slika remek-djela magičnog kolorizma, ali se približava i apstrakciji i tašizmu. Od 1950. živi u Orsayu i slika u duhu kolorističke lirske apstrakcije. Junekov opus je gotovo u cijelosti ostvaren u Francuskoj. Iako je za života samo četiri puta samostalno izlagao u Hrvatskoj, Junekova su djela i prijateljstva, posebice između dva svjetska rata, bitno utjecala na naše slikarstvo.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Bela Čikoš Sesija

Atena i Psiha, 1898.

ulje / platno, 737 x 340 mm

MG – 2114

Bela Čikoš Sesija (1864.–1931.) ubraja se među najznačajnije predstavnike simbolizma u Hrvatskoj. Slikarstvo je studirao na Akademiji u Beču kod Juliusa Bergera i Leopolda Karla Müllera te u Münchenu na specijalizaciji kod Wilchelma von Lindenschmita. Studijski boravi u Italiji dva puta s glavnom svrhom proučavanja klasične baštine za realizaciju programa Izidora Kršnjavog na umjetničkoj dekoraciji zgrade Odsjeka za bogoštovlje i nastavu. U travnju 1892. godine putuje u Veneciju, Padovu i Firencu, a drugo je putovanje vezano uz boravak u okolici Napulja tijekom 1893/94. godine, kada u tradiciji europskih grandtourista slika plenerističke pejzažne studije. Vrativši se u Zagreb surađuje s Vlahom Bukovcem, o čemu svjedoči njegova slika Bukovac dok slika kako Gundulić zamišlja Osmana, 1894. Potom odlazi u školu Carla von Marra u München. U Zagreb se vraća 1895. godine, gdje umjetnički djeluje do kraja života. Značajna je Čikoševa pedagoška uloga u hrvatskoj umjetnosti jer je od 1907. godine radio kao profesor na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, koja 1921. prerasta u Akademiju likovne umjetnosti.

Čikoševa kompozicija Atena i Psiha (1898.) potvrđuje simbolističku sklonost prema ozračju prijelaznih, nedefiniranih stanja. Misteriozna nadnaravna atmosfera izražena je nejasno izvedenom obrisnom linijom i hladnim modrilom ambijenta koje sugerira beskonačnost i duhovnost.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Vilko Gecan

Cinik, 1921.

ulje na platnu, 110,5 x 99 cm

MG-2668

Cinik Vilka Gecana paradigmatski ukazuje na specifičnost poimanja ekspresionizma u hrvatskih umjetnika dvadesetih godina prošloga stoljeća. Mladić na slici čita novine Der Sturm, njemačko glasilo koje je i u Hrvatskoj bilo ključno za promociju ekspresionizma.

Grimasa koja je slikarevo lice izobličila do neprepoznatljivosti, dramatična gesta i tijelo u grču inspirirani su nedvojbeno njemačkim ekspresionističkim filmom i kazalištem. Gecan kao veliki ljubitelj Kabineta doktora Caligharija gradi tjeskobnu scenu sa skošenim podom i predimenzioniranim stolom. Sve je u službi ekspresije – uz dramatičan kontrast svjetla i sjene, kompozicija je nestabilna, a očište umnoženo.

Slika je prvi put izložena na Proljetnom salonu 1921., a prethodili su joj brojni crteži od kojih je jedan ranije objavljen u avangardističkom časopisu Zenit Ljubomira Micića koji unatoč tvrdnje da ‘pravog ekspresionizma kod nas nema’ naglašava kvalitetu Gecanovih crteža i grafika iz ciklusa Klinika i Ropstvo na Siciliji, inspiriranih teškim iskustvom Prvog svjetskog rata. Nakon trogodišnjeg zarobljeništva na Siciliji i dobrovoljnog odlaska na Solunski front Gecan se 1919. pridružuje Uzelcu na studiju u Pragu gdje zajedno uče kod Jana Preislera, a kasnije živi i radi u Zagrebu, Berlinu, New Yorku i Chicagu. Od povratka u domovinu 1932. slika intimističke scene jakog kolorizma.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Josip Račić

Kavana na bulevaru, 1908.

akvarel/papir

209 x270 mm

MG-763

 

Uz Miroslava Kraljevića, Oskara Hermana i Vladimira Becića, Josip Račić jedan je od utemeljitelja hrvatskog modernog slikarstva. Rođen je u Zagrebu 1885. u kojem je učio litografski zanat. Odlazi u München 1904. gdje pohađa slikarsku školu Antona Ažbea, da bi u istom gradu 1905. na Akademiji za likovnu umjetnost počeo studij slikarstva. Posebnu dionicu u njegovom slikarstvu čine akvareli nastali u Parizu. Opijen zovom Pariza, Račić je u njega stigao ne završivši akademiju u Münchenu. Posjećuje Louvre, kopira stare majstore, upija impresionizam i postimpresionizam te se prepušta dinamici gradskog života. Uz portrete, sve se češće javljaju tipični pariški motivi: mostovi, parkovi, kavane, bulevari itd. „Kavana na bulevaru“ možda je najpoznatiji Račićev akvarel.

 

Ovaj noćni prizor plijeni pažnju, prije svega, kontrastom između svjetla koje dopire iz unutrašnjosti kavane i polumraka koji dominira pločnikom po kojem šeću prolaznici. Lica prolaznika, vrsta odjeće ili njezini detalji, nisu specificirani; sve je podređeno kontrastu svjetla i polumraka kao i osobitom ritmu kojeg Račić postiže nizom osvijetljenih prozora na fasadi zgrade, s jedne strane, i špalirom prolaznika na nogostupu, s druge strane. Ono što „Kavanu na bulevaru“, međutim, čini izuzetnom je slikarev pogled kojim konstruira prizor. Sama kavana, kao i prolaznici, smješteni su u drugom planu, dok prvi plan zauzima polumrak pločnika. Upravo u tom polumraku, u tom praznom prostoru, možemo zamisliti slikara kako promatra scenu kojoj je tako blizu – doslovno preko puta! – a od koje je opet tako jasno odvojen. Štoviše, u tom prostoru možemo zamisliti i sami sebe dok svakodnevno, napola prisutni, napola distancirani, promatramo svijet koji nas okružuje.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Ivan Zasche (1825.-1863.)

Pejzaž (Šuma, s.a.)

ulje/ljepenka, 48x38cm

MG-67

Ivan Zasche jedan je od prvih i ujedno najznačajnijih akademski školovanih slikara koji je na poziv nadbiskupa Jurja Haulika (1788.-1869.) došao i ostao u Zagrebu. Za Haulika je izradio crteže i litografsku mapu »Park Jurjaves«. Vedute parka u kojima se pojavljuju slikoviti prikazi konkretnih osoba posebnost je pejzažnog slikarstva bečke akademije. Jednaki postupak proučavanja prirode čiji isječak kasnije slika u ateljeu dodajući mu malenu ljudsku figuru, Zasche je primijenio na slici »Šuma«. Sasušeno stablo hrasta okruženo je mladim drvećem, a lik žene pognut pod teretom istovremeno osnažuje metaforu prolaznosti života i daje osjećaj proporcija.

Za zagrebačku sredinu pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća Zasche pruža svojom pojavom dašak metropole i likovnu kvalitetu bečke akademije. Izostanak likovnog života u Zagrebu, zbog svoje izuzetne talentiranosti Zasche je preokrenuo u svoju korist, postepeno se oslobađajući strogih akademiskih pravila i slikarske specijalizacije, slikajući portrete, pejzaže, prizore iz narodnog života te sakralne kompozicije. Zasche predstavlja izuzetnu slikarsku osobnost svog vremena naših prostora –  prvi se, uz uobičajene motive, portreta i sakralnih scena, bavio slikanjem pejzaža i scena iz svakodnevnog života.  Mogući rani poticaj vjerojatno je dobio i od slobodoumnog bidermajerskog slikara i profesora na bečkoj likovnoj akademiji Ferdinanda Georga Waldmὔllera (1793.-1865.) koji je svoje studente poticao na studij prirode i time ih upućivao osobnijem likovnom izričaju.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Marin Studin

1895. – 1960

Melodija

1919.

bronca

MG-2635

Hrvatski kipar s medaljerskim radovima, studirao je na akademijama u Zagrebu, Beču i Pragu, te kod A. Bourdellea u Parizu (1921. – 1922). Između dvaju svjetskih ratova bio je likovni pedagog na srednjim školama, a potom na akademijama za primijenjenu umjetnost u Beogradu i Zagrebu.

U svom zrelom stvaralaštvu, inspiriran pučkom umjetnosti izgradio je samosvojan stil. Radio je u kamenu i drvu ekspresionističke biblijske kompozicije i likove ribara, seljaka i pastira. Nakon II. svjetskog rata oblikovao je velike reljefe u drvu, u kojima je snažno izrazio teror i patnju žrtava te javne spomenike u kamenu. U medaljerstvu izvodi više sportskih spomenica kao i plaketu sa svetačkim likom. Brončana plaketa Starac iz 1913. godine izvedena je u plitkom reljefu naglašene linearnosti i fine plastične modelacije izboranog lica.

Stilizirano alegorijsko poprsje Melodija izvodi na počecima svog stvaralaštva kad pod utjecajem I. Meštrovića, radi u secesijskoj stilizaciji s naglašenom ekspresijom i nadahnućem u općeljudskoj simbolici.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

Julije Knifer

Kompozicija VII, 1959.

ulje/platno, 64,5 x 98 cm

MG-4079

Meandar je antologijski motiv opusa jednog od najvažnijih hrvatskih slikara XX. st. Julija Knifera. Čvrsto zadan granicom slike, jednakovrijednih crnih i bijelih ploha, od 1959. jedina je Kniferova tema. Redukcijsko apstrahiranje na jedan motiv, sustavno problematiziranje te dosljednost ponavljanja ritma meandra i kontinuiteta prostor-vremena odredilo je cijeli Kniferov opus. Naziv meandar uspostavio je I. Zidić, a Knifer ga je usvojio. Izraženi apsurd, paradoks i ironija približili su Knifera Gorgoni, čiji je suosnivač i član od osnivanja. Godine 1961. sudjeluje na prvoj izložbi Novih tendencija. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1956. (Đ. Tiljak), a poslijediplomski studij završio je kod A. Mejzdića. Prototipovi anti-slike, kako meandar 60-ih naziva u Zapisima, strogi su i repetitivni ne-psihološki Autoportreti (1949. – 1952.), crteži Stenjevca (1952.), u kojima se iza motiva te minimalističke kompozicije iz 50-ih uočava struktura meandra. Kompozicija VII (1959.) prikazuje takvu vertikalnu, a minimalističku, trovrsnu uređenost uspravnih pravokutnika na sivo, crno i bijelo. U Kniferovu sustavu ujednačena, monotona ritma vidimo utjecaje od filozofije egzistencije i apsurda do Maljeviča i Cézannea (Z. Maković). Jedan od najdražih umjetnika – što nije slučajno – bio mu je Piero della Francesca. Povećavanjem dimenzija meandra oblikovao je i ambijentalna rješenja (Tübingen, 1975.) Od 70-ih živi i izlaže u Njemačkoj i Francuskoj, a 2002. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Bio je i pasionirani ljubitelj nogometa.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

MARKO RAŠICA

(1883.–1963.)

Melankolija, 1906.

ulje / ljepenka, 34,6 x 34,3 cm

MG-6807

Dubrovčanin Marko Rašica (1883.–1963.) studira na bečkoj Akademiji od 1903. do 1907. godine pod značajnim utjecajem secesije, Gustava Klimta i profesora Rudolfa Bachera. Tijekom boravka u Beču bilježimo Rašičino okretanje melankoličnim i danteovskim temama, karakterističnim za književni i umjetnički pokret simbolizma na prijelazu stoljeća. Iz ovog nam je razdoblja sačuvana kompozicija Melankolija, naslikana 1906. godine. Kvadratni format slike podijeljen je vertikalno na dva polja: gornje crvenog neba u suton te donje kamene klupe u ljubičastim tonovima. Cijelom visinom slike po dijagonali iz gornjeg lijevog prema donjem desnom uglu, posjednut je akt pognute glave i ramena, ruku prekriženih u krilu, obavijen tamnom sjenom koja sugerira tjeskobu. Nakon izlaganja na Imperijalnoj austrijskoj izložbi u Londonu 1906. godine, Rašičin ugled među kolegama  i bečkom aristokracijom raste. U međuvremenu izlaže u Zagrebu, putuje u Ljubljanu, München, Italiju, Dubrovnik, Prag, Pariz i Nizozemsku, a u razdoblju 1910.–1917. godine živi u Zagrebu.

Tekst: Ivana Rončević©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

IVAN RENDIĆ

(1849 – 1932)

Hercegovka, 1883, 1901

mramor

MG-2004

Nakon kiparske izobrazbe u Trstu i na Umjetničkoj akademiji u Veneciji, Ivan Rendić usavršava se kod Giovanni Dupréa (1872 – 76) u Firenci, koji svojim realizmom utječe na formiranje osobnog Rendićevog izraza temeljenog na uljepšanom realizmu s obilježjima nacionalnog stila.

Nakon školovanja Rendić kratko boravi u Zagrebu (1877 – 1880; 1889 – 1902), no najveću produkciju javnih i nadgrobnih spomenika stvara u Trstu (1881 – 1921).

Rendićeva zanatska i kiparska vještina predstavljaju  kontinuitet hrvatske skulpture u javnim prostorima, a o tome svjedoče poprsja hrvatskih povijesnih i kulturnih uglednika Andrije Medulića, Julije Klovića, Krste Frankopana i Nikole Jurišića u obližnjem parku Zrinjevac, kao i spomenici pjesnicima fra Andriji Kačiću Miošiću te Petru Preradoviću na donjogradskim zagrebačkim lokacijama.

Vrlo su popularni Rendićevi alegorijski likovi za nadgrobne spomenike poput poprsja Hercegovke kao detalja kompozicije Hercegovka plete vijenac za nadgrobni spomenik S. Ivankovića u Trstu, 1883.

U visokom poprsju, minuciozno izvedeni folklorni detalji djevojačke opreme, uokviruju lice djevojke pravilnih crta lica, poluspuštenih vjeđa i poluotvorenih punašnih usana.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

TOMISLAV BUNTAK

(1971.)

Skidanje s križa, 2006.

akrilik/platno, 200 x 180 cm

MG-7165

 

Tomislav Buntak (1971.) jedan je od najafirmiranijih postmodernih figurativnih crtača i slikara. Osnovno Buntakovo slikarsko načelo je citatnost, koju koristi za originalno preobražavanje metoda i motiva iz vizualne baštine čovječanstva, književnosti, pop-kulture i stripa kako bi ih sačuvao i produbio. Buntakova posvećenost figuraciji i ispitivanje slikarskog i crtačkog jezika održala se od vremena nesklonog takvom izričaju do vremena kada je takav izraz postao suvremen, otvorivši prostor novim generacijama umjetnika. Dvodijelno i trodijelno sjenčanje karakteristično je za njegove crteže, a često i za slike. Višedijelni je i raspored svjetlosti i sjena na slici Raspeće, 2006. Odjeci manirizma Pontormova Prenošenja Krista (1525. – 1528.) prosijani su kroz Buntakov postmoderni manirizam. Originalnost se očituje u suženoj paleti boja, monumentalnosti i patosu uprizorenja, figurativnosti i izduženim proporcijama likova, kao i istodobnoj sekvenci skidanja i nošenja Krista. Slike, crteži, murali na zidu, site-specific ultravioletne instalacije Buntakova su posebnost, a izdvajamo: MMSU, Rijeka, 2004.; P.S.1, New York 2005.; Umjetnički paviljon u Zagrebu, 2008. Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1997. u klasi M. Šuteja. Dobitnik je brojnih nagrada, a djela mu se nalaze u vodećim hrvatskim muzejima i galerijama. Od 2018. predsjednik je HDLU-a i dekan ALU-a u Zagrebu. Monografija Tomislava Buntaka autora Branka Franceschija objavljena je 2012. u izdanju Frakture.

 

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

FERDINAND KULMER

(1925-1998)

Pegazov vrt

1984.

akrilik/ platno, 195 x 390 cm

MG-4270

 

Ferdinand Kulmer (1925. – 1998.) modernistički je i postmodernistički slikar koji se Merkurovom lakoćom preobražavao iz stila u stil. Potomak je plemićke obitelji Kulmer – štajerskih baruna koji u 18. st. dolaze u Hrvatsku. Najutjecajniji bio je pravnik i političar Franjo Kulmer (19. st.) Poredba Tonka Maroevića pogađa bît slikareve egzistencije o tome kako je Picasso najprije slikao pa kupovao dvorce, a u Ferdinanda Kulmera bilo je obratno. U ratno i poratno doba studirao je slikarstvo: od 1942. u Budimpešti, do 1948. Zagrebu (Lj. Babić, O. Mujadžić), a bio je i suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića do 1957. Raspon stilskih varijabli u tri desetljeća stvaralaštva impresivan je, prezentan i prelijeva se u svojevrstan hibrid; od (post)fovističke figuracije i Picassa, apstraktnoga razdoblja (od 1957.) enformela, tašizma, monokromije s elementima akcijskoga slikarstva i kaligrafije, sve do postmoderne nove figuracije u 80-ima. U 60-ima blizak je gestualnome enformelu na tragu H. Hartunga i P. Soulagesa, a u 70-ima japanskoj kaligrafiji. Kulmerov Pegazov vrt (1984.) otkriva autora koji se „krilcima na svojim cipelama uzdizao s ovozemaljskoga prostora, zanemarujući realitet, kauzalitet“ (I. Zidić). Kulmer je na žutom fondu ostvario fantazmagorijski prizor nerealne i mitske ljepote. Mistični bestijarij: krilati Pegaz – donosilac munja u vrtu muza, očiju poput noćnoga sisavca, natkriva gotovo pola dinamične kompozicije. Zagonetna hibridna bića uskovitlana vrta odražavaju energiju mita i sna, nesvjesnih sila noći, te ukazuju koliko nas kao ljudsku, ali i animalnu vrstu nesvjesno određuje.

 

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 

Foto: iz arhiva Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 

 

KAMILO TOMPA

(1903 – 1989)

Publika

1984.

tuš/papir, 475 x 620 mm

 

Kamilo Tompa je vjerojatno najveći kroničar društvenih i kulturnih zbivanja među hrvatskim umjetnicima. Stotine crteža prikazuju kazališnu ili koncertnu publiku, glumce u akciji, muzejske izložbe, pogrebe kolega, koncerte, glazbenike, predavanja i slično. Najveći broj njegovih crteža povezan je sa zagrebačkim kulturnim životom druge polovice 20. stoljeća. Crtež „Publika“ pokazuje ne samo osobitost Tompinog stila nego i poetiku rada u kojoj je moguće tražiti autorovu motivaciju i slično. Primjerice, kako Tompa ne pridaje figurama karakter, kako se čini da želi zabilježiti samo njihovu nazočnost u vremenu i prostoru, to bi se cijeli Tompin crtački opus mogao povezati s književnom formom dnevnika. Svaki dnevnik svoju vrijednost ne duguje izuzetnim događajima, nego disciplini bilježenja običnih doživljaja, puki protok vremena. Broj ljudi na ovom crtežu jedva se može prebrojati; da nema muške brade i ženske duge kose, jedva bi im raspoznali spol, ali zato je jasno da se dogodila još jedna kazališna ili koncertna izvedba na kojoj je bio i autor crteža. Drugim riječima, Tompa ovim crtežom kao da hoće reći: „Bila je predstava (koncert, tribina) i ja sam bio tamo“. I to (mu) je sasvim dovoljno.

Kamilo Tompa (1903 – 1989) je 1928. diplomirao na zagrebačkoj likovnoj akademiji u klasi Ljube Babića i Vladimira Becića. Studirao je povijest umjetnosti u Parizu. Bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu i voditelj odsjeka za scenografiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Isprva je, osobito u crtežima, bio blizak socijalnom programu skupine Zemlja, potom je stilski bio na rubu figuracije i apstrakcije.

 

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb

 

DAMIR MATAUŠIĆ

(1954)

Pegaz, 1998

posrebrena bronca

13 x 24 x 17 cm

MG-7158

 

Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1979. (Ž. Janeš), na kojoj predaje od 1996. godine.

Kiparsko stvaralaštvo mu je specifičnog izričaja i definiranih artističkih poetika uspješno primijenjenih u više kiparskih disciplina: od medalja, kovanica, svečanih lanaca i počasnica do male plastike, reljefa i javnih spomenika; od intimističkih, oficijelnih, do javnih i sakralnih kiparskih ostvarenja duboke percepcije s izuzetnom posvećenošću u realizaciji djela. Odlika Mataušićeva rada uporaba je više vrsta materijala u kojima dominiraju polirane kovine izvedene tehničkom preciznošću u inventivnim kompozicijama. Vrijednost njegova djela sintetizira povijesno i kulturno nasljeđe ne oduzimajući dignitet artističkom stvaralaštvu.

Poseban segment u njegovom stvaralaštvu je mala plastika intimističke poetike dinamičnog sadržaja i razigranih formi u kojima oživljava vlastite percepcije bogate idejnosti i spoznatljivih asocijacija. Stvara ih entuzijastički, poput alkemičara radosti. Mobilna statueta  Pegaz  je  osuvremenjeni  prikaz mitološkog krilatog konja kao  duhovite kombinacije tijela  ove plemenite životinje  s  krilima aviona dvokrilca i kotačima na nogama, oblikovanog poput igračke u dječjoj mašti o letenju.

 

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

SONJA KOVAČIĆ-TAJČEVIĆ

(1894 – 1968)

Studija ženskog akta, 1934.

ugljen/papir

560 x 440 mm

MG-3219

 

Uz Slavu Raškaj i Nastu Rojc, Sonja Kovačić-Tajčević predstavlja jednu od prvih akademskih umjetnica u Hrvatskoj koje su u patrijarhalnu umjetničku kulturu unosile određeni rukopis, svojstven svakoj kreativnoj osobi, ali i određeno iskustvo koje možemo nazvati ženskim. Glavnina se njezinog umjetničkog djelovanja veže za međuratna umjetnička gibanja (postkubizam), pa je zbog toga prizore na njezinim slikama teško razlikovati od prizora koje slikaju njezini muški kolege. Niz crteža koji se nalaze u fundusu Moderne galerije pružaju mogućnost za drugačiju interpretaciju. Studija ženskog akta samo je još jedna crtačka vježba, još jedan prikaz golog ženskog tijela, omiljenog motiva muških umjetnika. No ipak, čini se da nešto odskače od sličnih prizora koje crtaju muškarci. Dojam je teško opisati, jer je tema rada generička, a povijesni kontekst u kojem nastaje crtež čvrsto kodificiran. Krije li se ženski pogled u načinu na koji je model naslonjen, u jakoj sjeni koja pada na desno rame i desnu stranu lica, u odnosima svjetla i sjene na grudima i abdomenu ili u svemu tome skupa ili negdje drugdje? Teško je reći, ali interpretaciju ženskog stvaralaštva od nekuda treba početi graditi.

 

Sonja Kovačić- Tajčević (1894 –1968) je studirala slikarstvo u Zagrebu, Grazu i Beču. Završila je zagrebačku likovnu akademiju 1917. godine, a 1926. je boravila na studijskom usavršavanju u Parizu kod slikara Andrea Lhotea. Drugi puta boravi u Parizu u periodu od 1928. do 1934., smatrajući to svojim umjetnički najproduktivnijim vremenom.

 

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb

 

ZLATKO BOUREK

1929 – 2018

Beba (Puca) iz Bizovca

1980.

poliester, kaširani papir

MG-6902

Kipar, slikar, scenograf, kostimograf i autor crtanih filmova, diplomirao je kiparstvo i obradu metala na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (K. Angeli Radovani) 1955. godine. Od 1954. započinje bogatu animiranu produkciju u Zagreb filmu. Jedan je od osnivača u svjetskim okvirima značajne Zagrebačke škole crtanog filma i bio je scenograf za kultnu animiranu seriju Profesor Baltazar. Izvodio je figurativne kompozicije s elementima groteske, ironije i humora stvarajući originalnu verziju fantastičnoga realizma.

Plavo, žuto, bijelo obojana i opasana trobojnicom, skulptura Beba iz Bizovca tronoga je predimenzionirana ženska figura naglašenih dugih udova i groteskne privlačnosti. Oblikovana je kao hibrid između popularne i artističke percepcije. Elegancija stava sudara se s pojedinim grubo obrađenim segmentima, kao što su pažljivo modelirane noge konfrontirane s masivnim grudima koji se otvaraju poput ladica.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

ZLATAN VRKLJAN

(1955.)

Moderna galerija (triptih), 1995.

ulje/platno, 3 x 130 x 98 cm

 

Zlatan Vrkljan (1955.) postmoderni je slikar čistoga oka koji sliku tretira kao materijalnu, morfološku, ali i iluzionističku činjenicu. Vrkljanovo slikarstvo apsorbiralo je avangardu, tradiciju hrvatske i svjetske moderne te visoku modernu. Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1979. u klasi Š. Perića, a do 1981. suradnik je Majstorske radionice LJ. Ivančića i N. Reisera. Već prvom izložbom (Neboderi, 1978.) privukao je pažnju javnosti i kritike. Autentični je slikar koji poštuje tradiciju, ali i stvara onkraj nje poput slikarskog nomada. Polovicom 80-ih slika mitološku i alegorijsku tematiku, potom se postupno pročišćuje od kolorističkih akcenata prema monokromnoj slici (Crne slike 90-ih). Autorov je opus do danas na razmeđu figuracije i apstrakcije. Triptih Moderna galerija (1995.) akromatske game, ujedno parafraza akata Lj. Ivančića, bio je smješten na stubištu Moderne galerije (2005. -2020.), nekadašnjem predvorju palače, počast je i zaštitni znak Moderne galerije. Triptih je ostvaren dinamičnom perspektivom, monumentalnošću motiva, kao i ekspresivnom i neekspresivnom figuralnom stilizacijom. Zlatan Vrkljan je od 2014. redoviti član HAZU-a, a i redovni je profesor na ALU-u u Zagrebu. U četrdesetak godina djelovanja izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Zagreb, Pariz, Moskva, Buenos Aires, Sarajevo, Ljubljana). Predstavnik je Hrvatske na Bijenalu u Kairu 1998. i Venecijanskom bijenalu 1999.

 

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

LJUBO IVANČIĆ

(1925. – 2003.)
Autoportret (sa stalkom), 1958.
ulje/platno, 680 x 535 mm
MG 2363

Ljubo Ivančić (1925. – 2003.) klasik je hrvatske ekspresivne materične figuracije i apstrakcije na razmeđu egzistencijalnog slikarstva i enformela. Tematska konstanta njegova opusa je (auto)portret. Ivančićevo slikarstvo prožeto je tragičnošću, apsurdom i groteskom života. Formativne poticaje crpi iz materijom i ugođajem prožetih hrvatskih mediteransko-modernističkih uzora (E. Vidović, M. Tartaglia, J. Plančić, I. Job), a težinu bivanja prožimanjem tradicije i moderne (Rembrandt, F. Goya, G. Rouault, F. Bacon). Autorov akromatski i kromatski registar boja provučen je kroz zasićeni, materično-mrki filtar koji će se 70-ih prosvijetliti i koloristički intenzivirati sve do polovine 90-ih. Karakteristična je i Ivančićeva prikazivačka metoda neproporcionalne izduženosti i deformacije likova, aluzivnih obličja, ali i ugođaj evocirajućih prizora. Nakon sudioništva u NOB-u od 1942., diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1949. (specijalka – Đ. Tiljak) na kojoj je predavao (1961. – 1979.) i vodio Majstorsku radionicu (1975. – 1984). Od 1991. bio je redoviti član HAZU. Autoportret sa stalkom (1958.) slikarskim atributima (kist, paleta, stalak, platno, linija) i načelom slike u slici odražava polarnosti između egzistencijalne gorčine bića i fizičke prisutnosti slikara.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

ANTE RAŠIĆ

(1953.)

Buđenje, 1984.

lim, žica

MG-4274

 

Diplomirao je slikarstvo 1977. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (N. Reiser). Bio je suradnik Majstorske radionice Lj. Ivančića u Zagrebu (1977.–1978.) i kiparskoga atelijera M. Charpentiera u Parizu (1978.–1979.). Jedan je od utemeljitelja prve Trajne radne zajednice samostalnih umjetnika – ArTresor  (1986.)  i suosnivač časopisa za arhitekturu i kulturu Oris (1998.). Bio je dugogodišnji umjetnički direktor uglednog dizajnerskog Studija Rašić, baveći se grafičkim,  industrijskim i prostornim oblikovanjem. Od 1995. godine je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Ostvario je širok opus u okvirima primarne, procesualne i konceptualne umjetnosti koristeći  nekonvencionalne kiparske postupke i tehnike originalne interpretacije. Njegova ranija djela bliska su idejama siromašne, optičke i kinetičke umjetnosti, potom radi konstruktivistička djela i ambijentalne instalacije dinamičnih ritmova i asocijacija, prožetim egzistencijalističkim promišljanjima.

Skulptura Buđenje izvedena je iz više grubih i nemarno rezanih geometrijskih elemenata naglašene fakture oblika i  uočljivih sklopova. Na jednom kraju nepravilno rezanog lima u obliku vrška strijele ili putokaza je pravokutnik kao zatvoreni teret, a na drugom je kao protuteža uspravljeni stijeg koji stremi u visinu s lelujavom zastavicom na vrhu.

 

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Stanko Vrtarić©Stanko Vrtarić

Adolf Waldinger:  Slavonska šuma, s.a.

akvarel/papir, 12x22cm

MG-2032

 

Adolf Waldinger (1843.-1904.), prve slikarske poduke dobiva u rodnom Osijeku kod Huge von Hὂtzendorfa, a 1861. upisuje se na bečku likovnu akademiju koju pohađa samo dva semestra. Sljedećih godina likovna znanja stječe u bečkim slikarskim ateljeima te putovanjima po Bavarskoj, Austriji i sjevernoj Italiji. Godine 1869. vraća se u Osijek i neko vrijeme radi kao učitelj crtanja na gimnaziji. Apsolutna romantičarska predanost prirodi i umjetnosti uzrok je nerazumijevanja društva u kojem živi, socijalne izoliranosti i siromaštva.

Waldingerovi radovi istovremeno imaju romantičarske osobine – ugođaj samoće i čežnju za nedohvatljivim te realističku analitičnost u smislu Courbetove krilatice slikarstva kao »fizikalnog govora« po kojoj je jedini cilj slikarstva »prikazati stvari koje umjetnik može vidjeti ili dodirnuti«.

Šumu i šumsko bilje Waldinger je gotovo opsesivno crtao i slikao za svojih dugotrajnih boravaka u prirodi. Prozračnost lakoće akvarela »Pejzaž iz Slavonije« plavičasto-zelenog umirenog kolorita, postiže klasičnim zatvorenim linijama mirnog toka crtajući raslinje u prvom planu vrhom kista na koji se zračnom perspektivom nastavlja ravničarsko-brežuljkasti krajolik. Pomnim istraživanjem stvarnih motiva u prirodi Waldinger nije opterećivao svoje crteže nepotrebnom deskriptivnošću. Time je bio blizak Waldmüllerovskom realizmu, kojeg, zavaljujući njegovoj neposrednoj opservaciji karakterizira uvjerljivost prikaza planova krajolika, psihološko karakteriziranje likova i rafiniran prikaz teksture.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 


Zlatko Šulentić(1893.–1971.)

Čovjek s crvenom bradom, 1916.

ulje / platno, 100, 5 x 70 cm

MG-3874

 

Zlatko Šulentić (1893.–1971.) je slikarski obrazovan na zagrebačkoj Privremenoj školi za umjetnost i umjetni obrt te na Akademiji u Münchenu koju pohađa u razdoblju od 1911. do 1914. godine. Značajna je Šulentićeva pedagoška djelatnost, osobito na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njegov slikarski opus primarno je obilježen intenzivnim kolorizmom koji se stilski kreće od ekspresionističkih tendencija do onih intimističkih, ali i do ruba lirske apstrakcije. Prvi puta je izlagao na znamenitoj prvoj izložbi Hrvatskog proljetnog salona u Zagrebu.

Upravo je u godini održavanja ove izložbe, 1916. naslikan antologijski Čovjek s crvenom bradom, iako je u sklopu proljetnosalonskih izložbi izložen tek naknadno 1919. godine. Na portretu muškarca u sjedećem stavu u gotovo punoj figuri zamjetna je sezanistička konstrukcija prostora, koju je Šulentić usvojio za svoga pariškog boravka. U inače neutralnoj paleti sivih i modro-sivih tonova ističe se koloristički akcent prekriženih ruku i lica, osobito brade, u komplementarnim kontrastima zelenih i crvenih nijansi. Izražajnost ovoga kolorističkog postupka smatra se ranim nagovještajem ekspresionističkih tendencija u okviru proljetnosalonskih izložbi, koje su karakteristične upravo za njihovu drugu fazu od 1919. do 1921. godine.

 

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 


ROBERT JEAN – IVANOVIĆ1889. – 1968.Klečeći ženski akt1918.broncaMG–2511Hrvatski kipar, medaljer, maketar i srednjoškolski nastavnik, studirao je kiparstvo na akademijama u Zagrebu (1908. – 1909., 1911. 1914.) i Münchenu (1909. -1910.), a 1915. -1916. godine usavršavao se na praškoj Umjetničkoj akademiji.U središtu njegove likovne preokupacije je ljudska figura i portret. U početku su to studije muškog tijela i dinamično razlomljene muške figure pri teškom fizičkom radu koje je objedinio u ciklusu Rad (1915. -1928.). Realizirao je i više javnih spomenika i realističnih portreta kao što je Portret slikara Karla Mijića iz 1939. godine.Najveću tematsku cjelinu unutar Ivanovićeva opusa sačinjavaju poetizirane studije ženskih figura uključujući cikluse Ljubav (1918. – 1919.)  i Plesačice (1923. – 1936.).  Bilo da su izvedeni u punoj plastici ili plićem reljefu, karakterizira ih eterični prikaz, mekoća i nježnost izvedbe, gracilni stav i nježna modelacija poput reljefa Djevojke s ružom (oko 1920.) i Portreta mlade djevojke (1922.). Mramorni ženski torzo (1937.) i njegova brončana izvedenica Ženski torzo – Amazonka (oko 1940.), posljednji su kiparovi dosezi ljepote ženskog tijela izbalansirane harmonije i poetiziranog sadržaja.Klečeći ženski akt iz 1918. godine, izveden u zanimljivom sjedećem stavu je intimistička skulptura secesijske stilizacijie.Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb


 

Marta Ehrlich

(1910.-1980.)

Interijer s komodom, oko 1938.

tempera/papir, 483 x 468 mm

MG-4656

 

U svojoj umjetničkoj karijeri, Marta Ehrlich nacrtala je i naslikala brojne prizore velegrada, od kojih su najzanimljiviji oni koji prikazuju Pariz. Većina prizora sugerira pogled iznutra prema van, iz stana na ulicu. Rakurs je uvijek malo podignut, prizorom dominira drveće prikazano u cijelosti kroz čije se krošnje probija oko, ne bi li dolje, na samom dnu kadra, prepoznalo pločnik s ljudskim figurama svedenima na mrlje. Iznad svega toga, dominiraju krovovi zgrada i nebo. Interijer koji ovdje donosimo preokreće ovu logiku, pa prizor izgleda kao da je slikan uz pomoć pogleda uprtog kroz prozor, izvana prema unutra. Sasvim u skladu s razlikom između javnog (gradskog) i privatnog života na kojoj od svojih početaka inzistira umjetnički modernizam, interijer Marte Ehrlich odaje mirnu, meditativnu atmosferu, čemu, uz pastelne boje, najviše pridonosi dubina prikazanog prostora.

Marta Ehrlich Tompa (1910 – 1980) pohađala je privatnu slikarsku školu Vladimira Becića u Zagrebu u periodu od 1929. do 1934. U periodu od 1935. do 1938. boravi na studijskom boravku u Parizu. Nakon 2. svjetskog rata odbacuje stil pariške slikarske škole i sve se češće okreće temama i simbolima koje prikazuje u skladu s prosedeima apstraktnog slikarstva. Oblikovala je keramiku; radila nacrte za tkanine te scenografiju.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb


IVAN SABOLIĆ

1921 – 1986

Portret Ive Šebalja

1966.

posrebrena bronca

MG-2662

 

Diplomirao je Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1944. (F. Kršinić), a specijalizirao  je kiparstvo kod A. Augustinčića 1966. godine. Bio je redoviti profesor i dekan ALU u Zagrebu, a od 1975. godine voditelj Majstorske radionice.

Za Sabolića je tradicionalni teritorij figuracije bio dovoljno širok, dubok i plodan da u njemu istražuje cijeli život, iznjedrivši u ljudskoj figuri, aktu i portretu svoje najbolje radove. Oblikovao je  u širokom rasponu od rodinovske dramatičnosti napetih površina do sažetog izraza bliskog apstrakciji. Od pedesetih godina formira vlastiti stil figuracije sintetizirajući univerzalne teme s lokalnim obilježjima, prvenstveno uočljiv na ženskim figurama kao što je Ženski akt iz 1951. godine. U kasnijim djelima angažirane tematike njegov izričaj postaje dinamičniji zahvaljujući izražajnijem tretmanu površine i uvođenju pokreta. U spomeničkoj skulpturi radi realistične figuralne kompozicije.

Najznačajniji dio kiparova opusa su portreti nastali šezdesetih godina. Antologijski portret slikara Ive Šebalja primjer je Sabolićevog umijeća da sažetim izražajnim sredstvima i zatvorenim volumenom istakne psihološke značajke modela.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb

 


ŽELJKO HEGEDUŠIĆ

Žitna pijaca u Mitrovici, 1935.                      verso: Kompozicija, oko 1935.

ulje na platnu, 61,5 x 47 cm                                      61,5x 46,5 cm

sign. nema                                                                 sign. nema

Moderna galerija, MG-1532

 

Žitna pijaci u Mitrovici već 1935. ukazuje na izdvojenu poziciju Željka Hegedušića unutar konteksta hrvatskog međuratnog slikarstva. Iako je kao gost od 1932. redovito izlagao sa Zemljom, koju je inicirao njegov stariji brat Krsto, Željko Hegedušić nije dijelio zemljašku temeljnu predanost deskripciji, niti težnju za društvenom kritikom. Uz široko shvaćene osnovne oblikovne i ideološke odrednice Udruženja, Željko Hegedušić teži nadrealističkom izrazu inspiriranom ukupnom europskom modernističkom baštinom. Tipičan ostaje tek pučki sajmišni motiv iz Mitrovice kojeg Željko Hegedušić, umjesto zemljaškim pojednostavljenim plošnim formama lokalne boje, predstavlja kompleksnom mrežom pastoznih poteza. Scenu titravog sajmišta zatvara arhitektura koja zjapi prazninom. U Žitnoj pijaci tek navješten nadrealistički inventar u potpunosti preuzima Kompoziciju na poleđini, s imaginarnom konstrukcijom dijelova tijela i strojeva, arhitekture, glazbenih instrumenata i simbola.

Željko Hegedušić se nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti usavršavao u Parizu u dodiru s purizmom i metafizičko-nadrealističkim slikarstvom. Od 1950-ih se bavi grafikom i često kombinira slikarske tehnike. Imaginacija mu je sve slobodnija s nadrealističkim, ludičkim motivima i u širokom rasponu doživljaja od tragičnoga do lirskoga. Predavao je u gimnazijama u Zagrebu i Srijemskoj Mitrovici te na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Bavio se i zidnim slikarstvom, kopiranjem fresaka, primijenjenom grafikom, dizajnom i ilustriranjem knjiga.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb


 

Grupa šestorice autora, Maj 75, časopis, 1975-1990.

Dobivši ime po godini i mjesecu izdanja prvog broja, časopis „grupe prijatelja“, kako su još sami sebe nazivali slikar Boris Demur,  fotografi Željko Jerman, Sven Stilinović i Fedor Vučemilović, pjesnik Vlado Martek i filmski eksperimentator Mladen Stilinović, predstavljao je najvećim dijelom njihove akcije, instalacije i intervencije na ulici, trgu, plaži, u parku i slično. U časopisu su, također, svoje radove predstavljali i drugi umjetnici/e: Vlasta Delimar, Tomislav Gotovac, Sanja Iveković, Mangelos, Balint Szombathy, Raša Todosijević, Goran Trbuljak i mnogi drugi. Djelovanje u ovom časopisu zastupljenih umjetnika/ica vežemo za konceptualnu umjetnost ili Novu umjetničku praksu, kako je ta međunarodna pojava bila nazvana u bivšoj državi. Časopis se umnažao jednostavno i jeftino (šapirograf, sitotisak, xerox itd.), uvezivao klamanjem, a naklada je varirala od broja do broja: od 250 do 50 primjeraka (za pojedine brojeve nije poznat broj primjeraka). Dijelio se iz ruke u ruku kroz mrežu ljudi koji su slično mislili o umjetnosti.

Grupa šestorice autora osnovana je 1975. u Zagrebu, a njeni članovi bili su Željko Jerman, Vlado Martek, Sven Stilinović, Mladen Stilinović, Boris Demur i Fedor Vučemilović. Grupa je djelovala do 1981. godine.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

IVO KERDIĆ

1881. – 1953.

Poljubac

1912.

bronca

MG-2302

Medaljer i kipar završio je Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu u Zagrebu 1898. godine. U Parizu radi u ljevaonici umjetnina „Maison Moderne“, a u Beču radi i studira od 1902. godine. Umjetničko – obrtnu školu završava 1906. godine, a 1911. godine Specijalnu graversko – medaljersku školu na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Na poziv kipara i profesora R. Frangeša – Mihanovića 1913. godine vraća se u Zagreb kao voditelj ljevaonice buduće Akademije likovnih umjetnosti na kojoj djeluje do 1947. godine kao vrsni pedagog generacijama mladih kipara.

Premda je najrespektabilniji dio umjetničkog stvaralaštva ostvario u medaljerstvu i primijenjenoj umjetnosti, neizostavni segment kiparova opusa sačinjavaju javni i sakralni spomenici, kao i figuralne i portretne skulpture.

U Beču se družio s mladim hrvatskim umjetnicima, prvenstveno s kiparom Ivanom Meštrovićem, čiji je utjecaj bio presudan za nastavak majstorovog školovanja i usavršavanja artističkog izričaja.

Na Kerdića je najviše utjecala bečka secesija, a u secesijskom duhu izvedeno je njegovo prvo značajno skulptorsko djelo Poljubac. Sljubljeno žensko meko i mišićavo muško tijelo izrastaju u piramidalnu kompoziciju polazeći od mjere, jasnoće i skladnosti. Istaknuta je secesijska vijugava linija i mekane modelacije površina.

Na postamentu je stiliziranim slovima napisano: V LJUBAVI / V DVBRAVI MALO TKO / OD LJUDI V NJOJ NE ZABLVDI.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić, Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 

Ivan Picelj (1924. – 2011.)

Kompozicija, 1959. – 1960.

ulje/platno, 835 x 977 mm

MG-4419

 

Ivan Picelj (1924. – 2011.) eksperimentator je i klasik geometrijske apstrakcije od poslijeratne i visoke moderne do tzv. moderne nakon postmoderne. Slikar je, grafičar i dizajner. Među osnivačima je EXAT-a 51 (1951. – 1956.), Studija za industrijsko oblikovanje i međunarodnog umjetničkog pokreta Nove tendencije u Zagrebu (1961. – 1973.) čiji je i organizator, sudionik te grafički dizajner (plakati, časopis Bit international). Tada stvara programirana djela u kojima istražuje psihologiju gledanja i vizualnu percepciju, ritmove i pomake čestica unutar vizualnog sklopa što ga približava op-artu. Programer je egzaktnog stvaralaštva (B. Gagro) i jedan od važnih predstavnika zagrebačke serigrafije. Ishodišta crpi iz načela Bauhausa, konstruktivizma, neoplasticizma i minimalizma. Studira na ALU u Zagrebu do 1946. koju napušta ne zbog apstrakcije već slobode (R. Ivšić). U slikarstvu osnovnim oblicima i bojama razvija apsolutnu geometrijsku apstrakciju. Kompozicija (1959. – 1960.) ostvarena je geometrijskim stupnjevanjem pravokutnih obličja, akromatskih boja i planova koji se preklapaju stvarajući trodimenzionalni optički učinak na dvodimenzionalnoj podlozi. Godine 1952. u svome stanu u Gajevoj ulici sa Rašicom i Srnecom organizira prvu izložbu EXAT-a. Potom sudjeluje na VII Salon des Réalités Nouvelles u Parizu te od 1959. započinje višegodišnju suradnju s Galerijom Denise René. Konstantno se bavi grafičkim oblikovanjem. Izdao je 11 grafičkih mapa i ostvario reljefe u drvu i objekte. Uvršten je u Rječnik apstraktne umjetnosti (M. Seuphor, 1957.).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić, Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 SAVA ŠUMANOVIĆ

Slikar u atelieru, 1921.

ulje na platnu, 91 x 74,5 cm

Moderna galerija, MG-1966

Postkubisitčka kompozicija Slikar u ateljeu iz 1921. paradigma je ‘nove umjetnosti’ Save Šumanovića i označuje bitan otklon od tada poglavito ekspresionistički usmjerene hrvatske likovne scene utemeljene na stvaralaštvu Miroslava Kraljevića i Münchenskog kruga.

Sava Šumanović je na Hrvatskom proljetnom salonu počeo izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Prijateljuje i surađuje s Milanom Steinerom i Bogumilom Carom. Samostalno izlaže već 1918. i 1920. Slike mu se dobro prodaju, radi ilustracije za avangardni časopis „Juriš“ Antuna Branka Šimića i scenografije za Hrvatsko narodno kazalište.

Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje radi u ateljeu Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb Šumanović je razočaran širim nerazumijevanjem pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima mladih kritičara A. B. Šimića i Rastka Petrovića, Šumanović 1925. ponovo odlazi u Pariz. Inspiriran Matisseom snažnim bojama slika velike figuralne kompozicije. Godine 1927. inspiriran pjesmom Artura Rimbauda te Géricaultovom slikom Splav Meduzaslika Pijani brod koji je bio izložen na Salonu neovisnih i izabran za naslovnicu važnog časopisa za suvremenu umjetnost „Le Crapouillot“. Psihički bolestan se 1930. povlači roditeljima u Šid. U duhu poetičnog realizma slika serije gradskih veduta, dječjih portreta i pejzaža te kompozicije kupačica i beračica. Predano radi do pogubljenja u Drugom svjetskom ratu 1942.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić, Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Ivan Posavec
Zagreb Maksimir, 2000.
(Iz ciklusa Horizonti / Dolje tvrdo, gore visoko)
crno bijela fotografija
335 x 1120 mm
MG-8256

Ivan Posavec spada u generaciju fotografa koja se umjetnički formirala u okviru zagrebačke supkulture 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Prve fotografije objavljuje u omladinskom tisku (Polet, Studentski list itd.) i to će novinarsko okružje za jedan dugi period odrediti njegov rad. Koncerti, radne akcije, politički skupovi, život seoske i gradske omladine itd – sve su to motivi koje nalazimo na njegovim fotografijama. Nakon gašenja omladinskog tiska, rata i potpune društvene promjene, Posavec se okreće drugim temama, među kojima fotografske panorame zauzimaju posebno mjesto. U seriji panorama, od kojih jednu donosimo ovdje, proces rada počinje s antikvarnim ruskim fotoaparatom FT-2 namijenjenim panoramskim snimkama za potrebe vojske. Posavčeve panorame prikazuju neatraktivne prizore (park Maksimir, savski nasip, polje, šuma). Nema na njima puno, gotovo ništa od kulturnih znakova i simbola koji su obilježavali njegove rane fotografije (poznata lica, golo tijelo, srp i čekić, prva pričest itd.). U tim jesenskim ili zimskim i često maglovitim pejzažima, tišina je jedini sadržaj fotografija.

Ivan Posavec rođen je 1951. u Dužici kraj Siska. Diplomirao je filmsko snimanje na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju 1980. u klasi Nikole Tanhofera. Fotografiju je magistrirao 1984. kod Dragoljuba Kažića na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu. S Mijom Vesovićem 1979. je osnovao grupu MO (Meko okidanje).

Nagradu „Tošo Dabac“ dobio je 1992., a Nagradu Grada Zagreba 2003.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Fotografija Ivan Posavec, iz foto-arhiva Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 

Franz Conrad von Hὂtzendorf

Tivoli, 1839.

akvarel/papir

37,3x53cm

MG-97

 

Franz Conrad von Hὂtzendorf (1770.-1841.), samouki je slikar i učitelj na »osječkoj risarskoj školi« koji se došavši iz Brna preko Beča, udomaćio u Slavoniji. Prve likovne poduke dao je i svom sinu slikaru pejzažnih idila i ruina Hugu Conradu von Hὂtzendorf (1870?-1869.).

Franz Conrad von Hὂtzendorf slikarska znanja u svojoj sredini mogao je dobiti posredno putem ilustracija u knjigama. Vrijeme je to klasicističkog načina slikanja čija su osnovna počela zamišljanja «klasične ljepote« u smislu zadanih proporcija pojedinih likovnih prikaza i kompozicije, koristeći pritom motive iz antike. Zamišljanje idealnih prostora osnovna je likovna razlika u odnosu na romantizam koji se u svojoj inačici eskapizma likovno oslanja na neposrednu opservaciju prirode.

Tivoli, jedan je od čestih slikarskih klasicističkih motiva brojnih slikara od Nicolasa Poussina (1594.—1665.) na dalje. Svojevrstan eskapizam i poziv imućnim intelektualcima da posjete antički Rim u okviru »Grand Toura« bila je i  slika »Goethe u rimskoj campagni« Johana Heinricha Tischbeina (1751.-1829.).

Hὂtzendorf se na svojoj slici »Tivoli« drži klasicističkog linearnog smjenjivanja planova, umirenog sivo-zelenog kolorita, precizno iscrtavajući pojedinosti raslinja te tako petrificira prizor u kojem iznimku čini dinamičan prikaz bučnog vodopada. Prozračnost tehnike akvarela Hὂtzendorfu pomaže omekšati  strogost prikaza.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

LUJO BEZEREDY

1898. – 1979.

Konj

1937.

fajansa

MG-1459

Kipar i keramičar, studirao je na Višoj pedagoškoj školi u Budimpešti, a potom se upisao na Likovnu akademiju u Zagrebu, koju je ubrzo napustio. Godine 1928. počinje  izrađivati keramiku s jakim akcentom na groteski i socijalni osjećaj, karakterističan za grupu Zemlja. U kasnijim fazama ostvario je monumentalne i apstraktne forme u trajnim materijalima kao što su bronca i beton, te se kao snažan i osebujan kipar potvrdio i u eksperimentiranju u keramoplastičkim postupcima (terakota, majolika, glinorez).

U njegovu opusu ističe se ekspresivna keramika socijalne tematike iz tridesetih godina. Razvio je širok raspon ljudskih likova kao protagonista sveobuhvatne čovjekove egzistencije. Skulpture karakterizira naturalističko ishodište s elementima empatije i tragičnog, te naglašene deformacije u oblikovanju uz osobit koloristički senzibilitet.

Duboku, grotesknu zbilju otkrio je  i u oblikovanju životinja, kojim se uvrstio u sam vrh naše animalističke skulpture. Figura Konja nadahnuta je starom, izmučenom i poniženom životinjom, prikazanom u mukotrpnom hodu, a izvedena u paradoksalno blještavoj, smaragdno zelenoj glazuru.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Antun Maračić

 Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji, 1994.

Antun Maračić svestrani je umjetnik i kulturni radnik. Široj je javnosti možda najpoznatiji po dugogodišnjem vođenju Umjetničke galerije u Dubrovniku, Galerije Zvonimir i Galerije Forum u Zagrebu, no umjetnički staž mu je puno dulji i osebujniji. Umjetničku je karijeru počeo u okviru Nove umjetničke prakse, osobite varijante hrvatske konceptualne umjetnosti. Fotografija je od samog početka bila jedno od njegovih interesa. 1994. počinje snimati ciklus „Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji“. Maračić, naime, na pročeljima zgrada zamjećuje prazne okvire u kojima obično stoje reklamne ili informacijske ploče. Na okvire montira svoje ime i ime fotografskog ciklusa i zatim ih takve, neznatno izmijenjene, snima. U tom procesu, osim što bilježi jedan osobiti trenutak društvene povijesti, privlači ga prazno mjesto i mogućnost novog sadržaja, a sam o tome kaže: Energija praznine je užasno jaka jer uključuje puno mogućnosti – uključuje mogućnost postojanja ideje onoga čega više nema, što je moguće da na to mjesto dođe. Praznina je unatoč ničemu stanje dinamično, jer uključuje potencijalno, moguće. 

Antun Maračić je rođen 12.12.1950. godine u Novoj Gradiški. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. Kao mulitmedijalni umjetnik priredio je više od 30 samostalnih i sudjelovao na  stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Od 1978. do 1980. član je Radne zajednice umjetnika Podroom. Od 1981. do 1991. aktivni je suradnik Galerije proširenih medija u Zagrebu. Od 1992. do 1997. bio je voditelj Galerije Zvonimir u Zagrebu, a od 2000. do 2012. ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Od 2012. do umirovljenja 2016., bio je voditelj Galerije Forum u Zagrebu. Autor je mnogih tekstova o umjetnosti – recenzija, kritika, polemika, eseja – objavljenih u dnevnom i periodičnom tisku.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Fotografski presnimak: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 Antun Maračić
Ispražneni okvir , 1991. -1994.
Vlaška 77, Zagreb
Iz ciklusa Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji, 1994.
Foto-objekt 320 x 450 mm
MG – 6759

 

IVO LOZICA

1910. – 1943.

Nosač pijeska (Pržinar)

1942.

bronca

MG-1394

U Korčuli je 1923. –1925. godine polazio kamenoklesarsku školu, gdje ga je uočio F. Kršinić i uputio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je 1926. – 1930. godine studirao kiparstvo (R. Valdec i R. Frangeš Mihanović, a 1933. završio specijalku kod I. Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade 1933. – 1934. godine, polazi École des beaux-arts u Parizu. Od 1935. živio je u Splitu, a od 1938. godine predaje na akademiji u Zagrebu. Godine 1942. otišao je u rodnu Lumbardu, gdje je rano smrtno stradao. Surađivao je na realizaciji Meštrovićevih projekata u Otavicama (mauzolej) i Splitu (atelijer).

Oslonivši se na mediteransku kiparsku tradiciju (F. Kršinić), posebno na osjećaj za svjetlo i formu, te na pariška iskustva (A. Maillol, A. Rodin i A. Bourdelle), ostvario je jedinstven opus u nizu intimističkih, lirski oblikovanih aktova oblih volumena, treperave površine te anticipirao poslijeratne kiparske sinteze u Hrvatskoj u odnosu figuracije i apstrakcije.

Početkom 1940-tih godina, realističkim pristupom oblikovao je i dinamično pokrenute skulpture socijalne tematike, s motivima iz dalmatinskoga života u kojima je vidljiv pomak od lirsko -meditativnih motiva k realizmu, povezivanje socijalne tematike i neusiljene figuracije izražajno modeliranih masa.  Robusni muški akt Pržinara je s naglašenom napetom  muskulaturom na grubo modeliranoj formi opterećenog tijela.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Oton Postružnik

Seljaci, 1928.

ulje na platnu, 74,5 x 96 cm

Moderna galerija, MG-2514

Slikom Seljaci iz 1928. Postružnik iz stvarnog prizora sintetizira spoznaju bitnoga sadržaja. Svakodnevna scena s grubim i umjereno nezgrapnim likovima simbolizira surovost seljačkog života. U prizoru s karakterističnim likovima suspregnute mimike i gestikulacije i u tipičnim crvenosmeđim tonalitetima i prigušenoj svjetlosti Postružnik vlastitim ‘individualnim’ stilom simbolički predočava zbilju s jasnim obilježjima sredine. Temeljne zemljaške postavke anticipirao je i u motivu cigle u zidu koji odvaja likove od nedostižnog pejzaža u pozadini.

Oton Postružnik je slikarstvo studirao u Zagrebu i Pragu. Usavršava se u Parizu kod A. Lhôtea i M. Kislinga. Po povratku u Zagreb sudjeluje na „Grafičkoj izložbi“ i s Ivanom Tabakovićem priprema izložbu „Groteske“. Obje izložbe održane 1926. naglašavaju Postružnikov osobni, ali i generacijski otklon od uhodanih estetskih (poglavito ekspresionističkih) normi te ga predstavljaju kao umjetnika zrelog avangardnog koncepta. Godine 1927. Postružnik je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji kod Ljube Babića. Socijalno osjetljiv i potpuno predan istini Postružnik je 1929. sudjelovao u osnivanju Udruženja umjetnika „Zemlja“ te je s njima redovito izlagao sve do istupanja iz grupe 1933. Tijekom druge stipendije u Parizu 1935. koloristički obogaćuje stil dotad utemeljen na jednostavnom crtežu i obliku. Počevši od poetskoga intimizma u dalmatinskim je motivima iz 1950-ih dosegnuo jedinstvenu sintezu oblika i boja. Inspiriran prirodom kasnije slika autonomni svijet lirskih apstraktnih oblika. Bavio se i grafikom i keramikom. Predavao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji od 1958. do 1970.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Milan Steiner

Na kiši, 1918.

ulje / platno 34,4 x 46,4 cm

MG-2261

Milan Steiner (1894.–1918.) diplomirao je na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt 1916. godine u Zagrebu, kada izlaže na završnoj studentskoj izložbi. Nevelik Steinerov opus nastao je u nepunih pet godina te se ističe svojom likovnom kvalitetom. Unutar domaće likovnosti oslanja se na baštinu Miroslava Kraljevića, dok su od međunarodnih utjecaja vidljivi oni Maxa Liebermanna i Maxa Slevogta. Kritika ističe specifičnost i unutarnju koheziju Steinerova slikarstva koja predstavlja kontinuitet slikarstva Minhenskog kruga.

Slika Na kiši iz 1918. godine sumarnim prikazom i koloritom u sivim tonovima uprizoruje svakodnevnu urbanu scenu. Ekspresionistički naboj cjeline, dinamizam ljudskog pokreta i dojam kiše koja pada postignuti su specifičnim stavovima prikazanih figura, koje sugeriraju dugi, kosi, vidljivi i pastozni potezi kista.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

PERUŠKO BOGDANIĆ

1949

Prvi heretik

1990.

drvo, kamen

MG-6264

Završio je kiparstvo 1976. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vjekoslava Rukljača, na kojoj je predavao od 1995. i bio njen dekan od 2012. do 2014. godine. Od 1996. godine aktivno sudjeluje u vođenju Međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru.

Priključio se postmodernističkim kretanjima te je ostvario kiparski opus primarnih i čistih oblika, uglavnom u drvu i kamenu. Inspiriran je mitološkim i povijesnim konotacijama svedenim na simboličke premise. Njegove organske forme uravnotežene teksture su asocijativna konstruktivistička djela jednostavnih oblika i lirskih percepcija. Peruško Bogdanić je  visoko estetski sintetizirao vrijednosti tradicionalnog kiparskog medija s kasnomodernističkim promišljanjima te je izgradio originalnu kiparsku vrijednost. Autor je više javnih skulptura koje se nalaze u Hrvatskoj i inozemstvu.

Autorska prepoznatljivost uočljiva je na minimalistički izvedenoj skulpturi Prvi heretik. Djelo asocijativnog totemskog oblika sačinjava visoki, uspravljeni i blago svinuti obrađeni trupac s užljebljenjima sa suprotstavljenim podrobno stiliziranim kamenim vrhom koji razlomljeno i nakoso zadire u prostor.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije

 Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Ivan Generalić (1914. – 1992.)

Motiv iz Pariza, 1953.

ulje/ staklo, 560 x 425 mm

MG-2342

Slikar Ivan Generalić (1914. – 1992.) pionir je hrvatske i klasik svjetske naivne umjetnosti. Kao talentiranog samoukog 15-godišnjaka otkrio ga je u Hlebinama 1930. Krsto Hegedušić. Izlagao je  na izložbama Grupe Zemlja do njezina gašenja 1935. Rani opus (1930. – 1945.)  odlikuje  se plošnim i pomalo nespretnim oblikovanjem seoskih prizora, zemljaške faze socijalne angažiranosti (Rekvizicija, 1934.) te zaokreta prema pejzažnoj tematici poetskoga realizma obilježenog romantiziranim prikazima seoskih motiva i tonskim slikanjem (Krave u šumi,  1938.). Kratki period poslijeratnih socrealističkih ideja ovlaš dotiče Generalićev opus; nastavlja razvijati svoj izričaj koji od 50-ih doživljava svoj vrhunac u obliku alegoričnih, bajkovitih, fantastičnih noćnih prizora, mrtvih priroda i pejzaža (Pomrčina Sunca, 1961.). Godine 1953. priređena mu je samostalna izložba u Parizu koja je obilježila početak njegova međunarodnog uspjeha. Iz iste je godine ulje na staklu Motiv iz Pariza. Urbanoj temi, neuobičajenoj u svomu opusu, ovaj slikar naive pristupa hladnom, objektivnom figuracijom. Prizorom dominiraju plošno komponirana kulisna pročelja zgrada. Znakovi grada, antene i dimnjaci prodiru u oblačno nebo. Rukopisni naziv na nadstrešnici prizemnog lokala te izrazito sumarno oblikovane i leđima okrenute dvije ženske figure neznatni su signali ljudske prisutnosti u Generalićevom distanciranom prikazu grada.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

MARIJAN TREPŠE

U kavani, 1919.

ulje na ljepenki

43,7 x 51,7 cm

Moderna galerija

MG-2161

Marijan Trepše se već najranijim radovima poput slike U kavani iz 1919. predstavlja kao stvaratelj snažne ekspresionističke orijentacije. Cézanneovske postavke čistog slikanja i Kraljevićeve fascinantne odmake od simboličnoga i predmetnoga, Trepše razvija u skladu sa suvremenim poratnim europskim umjetničkim tokovima. Fine kavane i uglađene dame koje samo nekoliko godina ranije Kraljević obilazi i slika po Parizu, Trepše zamjenjuje opskurnim i jezovitim svratištima više nalik zlokobnim scenama iz njemačkih ekspresionističkih filmova. Baš kao kod Fritza Langa sve u kompoziciji sugerira strah i nelagodu. U poratnom razdoblju mladi umjetnici ‘praškog’ vala koji upravo počinju izlagati na Proljetnom salonu cijene Trepšea kao najbližu sponu s Kraljevićevim modernim idejama.

Marijan Trepše je slikarstvo diplomirao u Zagrebu. Tijekom kasnijeg usavršavanja u Pragu bavio se uglavnom grafikom kod profesora Maxa Švabinskog, a zatim odlazi u Pariz. Trepšeovi najviši umjetnički doprinosi ostvareni su upravo u prvom desetljeću karijere, a kasnije mu stvaralaštvo odlikuje virtuoznost tehnike. Uz značajan grafički opus radio je i vitraje od kojih se ističe ‘Golgota’ postavljena 1935. u Kapeli Ranjenog Isusa u zagrebačkoj Ilici. Kao scenograf Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u razdoblju od 1925. do 1957. ostvario je čak 129 kompletnih kazališnih inscenacija.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

ALEKSANDAR SRNEC

1924. – 2010.

Objekt 300877

1977.

aluminij, krom, elektromotor

MG-3998

Hrvatski kipar, slikar, grafičar i dizajner pohađao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1943. do 1949. godine. Bavio se i animiranim filmom.

Jedan je od ključnih protagonista likovne apstrakcije, progresivnog dizajna i suvremenih vizualnih komunikacija u Hrvatskoj nakon II svjetskog rata. Suosnivač je grupe EXAT 51 i aktivni je sudionik Novih tendencija – europskog pokreta sa snažnom hrvatskom recepcijom.

Svoj likovni izraz ostvario je u radikaliziranoj geometrijskoj apstrakciji. Početkom 1950-ih konstruirao je prve slobodno komponirane mobilne kinetičke objekte, potom je oko 1956. započeo eksperimente s pokretnim skulpturama i reljefima. Od 1962. posvetio se lumino-kinetičkim istraživanjima, a od 1968. problematici cjelovita ambijenta i izradi kinetičkih skulptura u visoko poliranim kovinama. Eksperimentirao je i s čistim svjetlom.

Prostorno – dinamički svjetlosni Objekt 300877 visoko je poliranih konkavnih površina, koji u svojoj konstrukciji pomoću elektromotora postiže kretanje i dinamične promjene. Vrtnjom objekta nastaju optički efekti koji stvaraju osjećaj dematerijalizacije objekta i prostora. Površine reflektiraju slike odraza vanjskog prostora kao i rasap crvene i zelene boje kojom su, sa unutrašnje strane kao dijelovi konstrukcije obojene savinute aluminijske trake.

 

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Gabriel Jurkić

Pejzaž, 1919.

ulje / platno, 50 x 150 cm

MG-3102

Slikar Gabriel Jurkić (1886.–1974.) likovno je obrazovan u Zagrebu (privatna umjetnička škola Čikoša i Crnčića te Viša škola za umjetnost i obrt) te Beču na Akademiji i specijalnoj školi Kazimierza Pochwalskog. Njegovo rano slikarstvo pripada simbolističkom izričaju s jasnim poveznicama s djelom Giovannija Segantinija, dok mu je kasniji opus bliži realizmu i osunčanom plenerizmu. Živio je i radio u Sarajevu, a potom se sa suprugom preselio u franjevački samostan Gorica u Livnu, gdje su proveli posljednje godine života.

Naglašeno izduženi, panoramski format slike Pejzaž iz 1919. godine potencira širinu slikanog krajolika. Prizor bogatog kolorita u predvečerje s motivima livade s planinom u pozadini ispod golemog neba, sitnim likom pastira i stada ovaca te primjenom tehnike sitnih, izduženih poteza kistom veže ovo simbolističko djelo uz divizionizam Giovannija Segantinija..

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Ana Opalić, Vesna i Marin, 1995.

Niz portreta članova obitelji i bliskih prijatelja Ana Opalić je počela snimati 1997. Fotografije prikazuje žene, muškarce, djecu i životinje u svakodnevnim životnim situacijama. Neki poziraju u interijerima svojih kuća ili radnih prostora, neki u eksterijerima u kojima se, pretpostavljamo, odvija njihov svakodnevni život – putovanje od posla do kuće i nazad, odlazak u trgovinu, šetnja u vrijeme dokolice i slično. Većina portretiranih ima ozbiljna lica, statura tijela uvijek je uspravljena i pomalo napeta, ruke, ako nisu zauzete nečim, ili su u neprirodnim položajima ili su skrivene u džepovima. Svjesni da poziraju za fotografski portret – to nam njihova intimna veza s fotografkinjom dopušta da zaključimo – čini se kao da su snimanje shvatili vrlo ozbiljno. Poziranje je stoga naglašeno i zbog toga ovi portreti podsjećaju na slikarske portrete. Slikarskim portretima, između ostalog, svojstveni su dugotrajna nepokretnost tijela – zbog toga se tijela često doimaju ukočeno, što je osobito vidljivo u predmodernom slikarstvu – i pažljiv aranžman odnosa između tijela i stvari u prostoru. Jedan veliki dio tih osobitosti prisutan je na fotografijama Ane Opalić, primjerice na fotografiji Vesna i Marin koju ovdje donosimo.

Ana Opalić je rođena 1972. godine u Dubrovniku. Diplomirala je TV i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Izlaže od 1991. godine; ostvarila je niz samostalnih izložbi te sudjelovala u brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Predstavljala je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu (zajedno s Borisom Cvjetanovićem) 2003. godine. Osnivačica je web portala Suvremena hrvatska fotografija https://croatian-photography.com/. Redateljica je i snimateljica dokumentarnih filmova.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

 

JURAJ ŠKARPA

1881. – 1952.

Glava Krista

(studija)

1925.

drvo

MG-7445

 

Pohađao je Školu za umjetnički obrt u Beču (1913. – 1914.), a diplomirao je na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1920. godine u klasi prof. Roberta Frangeša Mihanovića.

Bio je suradnik Ivana Meštrovića u radu na mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu, s kojim se nakon toga trajno razišao. Škarpa stilski pripada međuratnom modernizmu. Kombinira secesijsku komponentu s ekspresionizmom i postaje jedan od rijetkih hrvatskih ekspresionističkih kipara. U kamenu i drvu radio je portrete i alegorijske kompozicije, a veliki dio opusa ostvario je u sakralnoj i grobljanskoj  skulpturi. Uspješno je oblikovao ženske aktove, s primjetnim utjecajem R. Frangeša – Mihanovića.

Studija za glavu Krista pokazuje Škarpinu vjernost vlastitom ekspresionističkom izrazu i likovnom jeziku. Izdužena glava je izražajno koncipirana u obliku maske. Ekspresivnost je potencirana crvenom bojom drva, a može se protumačiti na simbolički način (trs, vino, krv, euharistija).

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

    

Vjekoslav Karas (1821. – 1858.)

 

Portret Ane Krešić, 1852.-1856.

ulje/platno, 78x59cm

signature nema

MG-77

 

Portret Miška Krešića, 1852.-1856.

ulje/platno, 78x59cm

signature nema

MG-78

 

Vjekoslav Karas slikar i skladatelj te jedan, uz Josipa Račića, od mitskih hrvatskih umjetnika koji je zbog nerazumijevanja okoline život okončao samoubojstvom. Karasovo nesustavno slikarsko školovanje započinje skromnim podukama kod karlovačkih slikara amatera. Zahvaljujući pokroviteljima, 1838. odlazi na školovanje u Italiju, najprije u Firenzu gdje ga zadarski slikar Franjo Salghetti Drioli (1811.-1877.) upućuje u tamošnje atelje, kopira u crkvama i javnim zbirkama te pohađa satove anatomije na Velikokneževskoj akademiji. Od 1841. do 1847. boravi u Rimu gdje se upoznaje s romantičarsko-religioznim slikarstvom Nazarenaca. U Rimu upoznaje i riječkog slikara Ivana Simonettija (1817.-1880.). Za povremenih boravaka u Zagrebu prihvaća Gajeve ilirske ideje. Zbog nepovoljne materijalne situacije, 1848. konačno se vraća u Hrvatsku. Stalna neimaština prisiljava ga da putuje po Hrvatskoj i Bosni te prihvaća ponuđene narudžbe. Od 1852. do smrti naizmjenično živi i radi u Karlovcu i Zagrebu.

Karasov se slikarski opus stilski kreće između klasicizma, nazarenskog romantizma i bidermajerskog realizma, a portreti supružnika Krešića njegov su antologijski vrhunac. Oba portreta sažeta su u formi, bez opisa pojedinosti, neuljepšanih fizionomija građanskog sloja koji društveno napreduje. Psihološka karakterizacija ogleda se u stisnutim usnicama i prodornom, gotovo grubom pogledu, a ruke Ane Krešić remek djelo su uspjelog realističkog prikaza. Kao i kod većine svojih slika Karas nezadovoljankvalitetom portrete nije potpisao, budući je po vlastitim riječima »uvijek težio da bude bolji«.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Robert Auer

Ženski portret, 1909.

ulje / platno 68,4 x 45,4 cm

MG-366

Robert Auer (1873.–1952.) učio je slikarstvo na Obrtnoj školi u Zagrebu, Umjetničko-obrtnoj školi u Beču i na Akademiji u Münchenu, kamo odlazi 1895. i izlaže na izložbi Minhenske secesije 1896. godine. Sa suprugom slikaricom Leopoldinom Auer Schmidt, 1987. otvara privatnu umjetničku školu u Zagrebu, koju su polazili Tomislav Krizman i Joso Bužan. Sudjelovao je u osnivanju Lade i Društva hrvatskih umjetnika. Značajna je njegova pedagoška djelatnost u Obrtnoj školi od 1905. godine te na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu od 1918. godine. Stilski Auer radi na tragu münchenskog akademizma i jugendstila, a idealizirani realizam portreta i akta naročito je bio popularan među građanstvom njegovog vremena.

Ženski portret iz 1909. godine intrigira neuobičajenim odabirom pogleda s leđa na figuru doprsja mlade djevojke odjevene u suvremenu građansku odjeću. Lice je dano u tri-četvrt profilu, nježno pognute glave i spuštena pogleda. Upečatljivost kompozicije postignuta je sumarnošću i hotimičnom jednostavnošću. Koloristički akcenti velikog polja gornje polovice toplog okera i donje polovice u tamnijim i svjetlijim ružičastim nijansama haljine uokviruju nježni inkarnat lica i smeđe tonove kose te u istraživanju čistog kolorističkog komponiranja slike gotovo dostižu samostalnu vrijednost.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Franjo Mraz

Zima, 1936.

tempera, staklo; 30 x 40,4 cm

Moderna galerija, MG-1659

Slika Zima ili Selo vozi gradu led iz 1936. paradigma je opusa samoukog hebinskog slikara Franje Mraza. Na poticaj Krste Hegedušića, zajedno s Ivanom Generalićem tijekom 1930-ih slikom i crtežem bilježi seosku svakodnevicu. U početku olovkom i akvarelom, a kasnije temperom i uljem slika orače, kopače, kosce i nadničare u radu, ali i stoku, polja i šume kao tipične podravske motive i krajolike. Slika plošno i slobodnim mrljama boja, u mekim tonskim rješenjima i bez čvrstih obrisa. Mraz se ugleda na glaže, uglavnom svete slike na staklu koje su podravski seljaci od davnine kupovali od austrijskih i slovenskih putujućih slikara. Fasciniran sjajem stakla koji se stapa s bojama, Mraz na tom savršeno glatkom i lako dostupnom materijalu u tradicionalnoj tehnici slika prizore specifičnog osvjetljenja koje odlikuje velika koloristička sloboda i snažan lirski naboj. Strahote Drugog svjetskog rata kasnije slika realistično. Sudjeluje u Narodno oslobodilačkoj borbi. Mrazove ilustracije za partizanski tisak često su inspirirane osobnim iskustvima i surovo ekspresivne. Godine 1950. seli u Beograd gdje 1955. postaje profesionalni slikar. Nakon realističke ratne i poratne faze, sredinom 1950-ih se vraća prikazima seoske svakodnevice, idiličnim ravničarskim predjelima i ljudima koji ga asociraju na voljenu Podravinu.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Matko Vekić

Most, 1999.

ulje/platno, 195 x 200 cm

MG-6782

Matko Vekić (1970.) pripada među najafirmiranije i najangažiranije hrvatske slikare svoje generacije. U njegovu slikarstvu ispremiješane su modernistička stilizacija i kritika društva s postmodernom redukcijskom naracijom čiji znakovi uvijek upućuju na nešto drugo od vidljivog. Vekićev motiv opire se površnim amblemima i ornamentima koje, parafrazirajući A. Loosa, smatra zločinom. Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu u klasi Đ. Sedera (1995.). Od 2011. godine izvanredni je profesor na istoimenoj ustanovi. Konkretno/apstraktnim, predmetno/bespredmetnim, organsko/anorganskim polaritetima svaki Vekićev ciklus promišljeni je slikarski manifest, umjetnički svjetonazor, vizualni program znakova koji upućuju na suvremeno žarište (Životinjski krug – Zodijak, 2005.; Simbol, ornament, znak i zločin, 2009.; Okrutnost kruga, 2010.; Orijenta(liza)cija, 2016.). Autorova rana urbana ikonografija sazdana od betonsko-metalnih prometnih petlji, mostova, nadvožnjaka karakterizira suvremeno urbano tkivo grada kao mjesto blokirajuće distopije. Slika Most (1999.) iskazuje hladan, analitičan, distanciran pogled umjetnika. Polaritetima – intenzivnom vizurom neba i omalenom organskom arabeskom godova drveta – autor bezličnoj

predmetnosti kontrastira posredni „trag prirode“. U preko 20 godina slikarskog djelovanja ostvario je više od 40 samostalnih izložaba. Predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010. na Internacionalnom bijenalu u Kairu i 2009. na 53. bijenalu u Veneciji.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Anka Krizmanić

Radničko predgrađe Nova Ves, 1912.

ulje / platno, 40,5 x 50 cm

MG-5907

Anka Krizmanić (1896.–1987.) pohađa privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana od 1910. do 1913., a od 1913. do 1917. godine Kunstgewerbeschule u Dresdenu. Od 1920. do 1930. živi u Parizu. Prvi put izlaže na izložbi Društva Medulić 1910. godine, a nakon uspješne karijere 1986. godine priređena joj je retrospektiva u Zagrebu

Opus Anke Krizmanić obuhvaća raspon od crteža, grafike, pastela i ulja na platnu do zgrafita, tapiserija, modnih crteža i skica za lutkarsko kazalište. U portretima postiže prodornu psihološku karakterizaciju.

Veduta Radničko predgrađe Nova Ves iz 1912.  godine primjer je Krizmanićkinog ranog slikarstva u kojem pokazuje zavidnu umjetničku zrelost. Kontrast jasno geometrijski strukturiranog krajolika s prikazom brijega u pozadini i industrijske arhitekture moderne epohe u prednjem planu slike, naglašen je odnosom tamnije smeđih tonova arhitekture naspram pastelnim žuto-zelenim tonovima prirode u pozadini.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

KSENIJA KANTOCI

1909 – 1995

Glava ovna

1957.

drvo

MG-5936

Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 1937. godine, a usavršavala se u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj.

Ostvarila je bogat opus jezgrovitih oblika malih dimenzija, naglašene monumentalnosti, snažna egzistencijalnoga nadahnuća i simboličke dimenzije. Radila je stilizirane portrete, apstraktne figure žena i glave domaćih životinja u bronci, kamenu, terakoti i poglavito u drvu. Sadržajno ih upotpunjuju crteži izvedeni u specifičnim tehnikama. U psihološki izraženim portretima realistične koncepcije zamjetna je usmjerenost prema redukciji oblika i sažimanju volumena kao što je portret supruga – hrvatskog slikara Frane Šimunovića, 1955.– 1956. godine. Postupak reduciranja mase doveo je do gotovo potpunog odvajanja od realnoga predloška, čime se jasno  izdvaja unutar hrvatskog kiparstva.

Glavi ovna volumen je sumarno oblikovan. Narativni detalji reducirani su na pojedinosti koje bitno određuju značaj i formu životinjske glave.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Ivo Gattin (1926-1978)

Crvena površina,  1961.

paljena smola/juta, 1035 x 1554 mm

MG-2555

Ivo Gattin (1926. – 1978.) prvi je i najdosljedniji predstavnik hrvatskog enformela. Radikalnost i eksperimentiranje neslikarskim materijalima (pigment, vosak, pijesak, smola, žica) i tvorbenim procesima (premazivanje, paljenje, probijanje, grebanje, kidanje, udaranje, dekolažiranje) njegova je karakterna osobina (I. Zidić). To su ključne metode Gattinova materijalnog i fizičkog, nesadržajnog izraza. Studirao je i diplomirao na ALU-u u Zagrebu (1946. – 1951.). Prvotno stvara u duhu nadrealizma (izložba 1956., Zagreb) iz kojeg u najintenzivnijem enformelističkom periodu (1956. – 1963.) kontroliranim automatizmom i nepredvidljivosti izrasta bezoblična materija. Gattinova izložba 1957. u Zagrebu bila je šok i pobudila upit: Je li to doista umjetnost? Od 1963. do 1970. živi u Milanu i bavi se ilustracijom. Crteže i grafike ostvaruje frotiranjem (trljanjem), paljenjem i trganjem. Nakon prekida 1967. ponovno djeluje od 1976. Ključne odrednice Gattinova enformela su monokromija i otkloni od pravokutnog formata: preobražava ga u amorfne tvorevine koje probijanjem materije prodiru u prostor.

Crvena površina iz 1961. bezoblična je, gruba, monokromna, materična, procesualna i probušena masa kroz koju prodire prostor a koja evocira sâmu činjeničnost slike. U semantičkom kôdu to je egzistencijalni odraz zebnje usred hladnoratovske podjele. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1956., 1957., 1978.), Veneciji (1959.), Milanu (1964.) i Novari (1965.). Problemsku izložbu priredila je Branka Stipančić u GSU-u u Zagrebu 1992.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Ferdo Quiquerez: Pejzaž/Stablo, 1874.-1875.

ulje/platno, 16×24,5cm

signature nema

MG-2203

Ferdo Quiquerez (1845.-1893.), pejzažima malog formata smatra se uz slikare prve generacije minhenske akademije Isu Kršnjavog i Nikolu Mašića, začetnikom hrvatskog realizma. Slikarstvo uči kod Mückea, izrađujući skice za povijesne kompozicije. Dobivši stipendiju od Strossmayera 1870. odlazi na minhensku akademiju kod profesora Karla von Pilotya, slikara povijesnih kompozicija te bakropisca Johanna Leonarda Raaba. Školovanje u Münchenu prekida 1872. i odlazi u Italiju gdje ostaje do 1875. Najprije boravi u Veneziji, kasnije u Rimu i okolici gdje kopira umjetnine po crkvama i javnim zbirkama. U Sorrentu i na Capriju zajedno sa Siemiradzkim i Kršnjavim neposrednim opažanjem i slobodnim mrljastim nanosima boja slika krajolike u svjetlu.    Godine 1875. preko Zadra te Bosne i Hercegovine, zahvaljujući zadarskom slikaru Franji Salghetti-Drioliju, odlazi u Crnu Goru gdje postaje dvorski slikar kneza Nikole. Studijama vjerno bilježi ljude i krajeve kojima prolazi. U Zagreb se vraća 1876. te 1878. postaje profesor crtanja na gimnaziji.

Slika Pejzaž/Stablo iz talijanskog je razdoblja slobodne kompozicije u kojoj krošnja izlazi izvan kadra slike. Rađena neposredno u pleneru mrljastim nanosima boje, predstavlja oslobađanje od akademskih stega i nametnutog narativnog pristupa te okretanje čistom slikarstvu, odnosno posvećenosti osnovnim elementima forme. Tim pristupom, Quiquerez je naslikao i nekoliko crnogorskih krajolika te portreta, čime izravno, ali bez konceptualnog predumišljaja, otvara put modernijem izrazu.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

HINKO JUHN

1891 – 1940

Ležeći ženski akt

1917

bronca

MG–1333

Kipar, keramičar, medaljer i likovni pedagog, pokretač je hrvatske keramičarske umjetnosti. Završio je Višu umjetničku i obrtničku školu u Zagrebu 1911. godine u klasi R. Frangeša – Mihanovića, a 1912. godine usavršavao se u Firenci. Studij keramike započinje 1918. godine u Češkoj, nastavlja u Dresdenu, gdje dolazi u doticaj s meissenskom tvornicom porculana, zatim u Beču. Kao prvi hrvatski školovani keramičar, vodio je katedru za keramiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1921. –1924.), a potom u Obrtničkoj školi (1924.–1940.).

Jedan je od suosnivača likovne manifestacije Proljetnog salona 1916. godine, na čijim izložbama sudjeluje do njegovog gašenja 1928. godine. Proljetnosalonski kipari su artikulirali osobne postulate modernosti, od stilizacije i ekspresije, preko reducirane forme, do realističkih i neoklasicističkih nastojanja, te su izlažući na Salonima ostvarili zasebne kvalitetne dosege, poput Juhna.

Središnja tema njegova opusa je ženski akt, odnosno ljudska figura općenito. Izrađivao je skulpture manjih dimenzija i meke modulacije s obilježjima secesijske stilizacije. Pod utjecajem A. Maillola i I. Meštrovića modelirao je poetične ženske aktove i portrete u kamenu, bronci, drvu i keramici. Od 1920-tih godina jasne forme u duhu art-décoa izrazite su na njegovim keramičkim statuetama (Dijana s košutom, 1925.) i sportskim medaljerskim radovima čistih zaobljenih volumena tijela u pokretu (plaketa Hrvatski moto-klub Zagreb, 1932.).

Ležeći ženski akt u profinjenoj pozi prekriženih nogu i podignute markantne glave na krupnom korpusu primjer je poetične monumentalnosti u komornoj skulpturi.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Zoltan Novak (1963)

Dvoboj, 1998-2000.
ulje/platno, 2500 x 3600 mm
sign. d. donj k.: Zoltan Novak 02
MG- 6766

Zoltan Novak (1963.) jedan je od najpoznatijih hrvatskih slikara postmoderne narativne figuracije. Razrađuje ju u korelacijama i referencijama prema realnosti, likovnoj umjetnosti, filmu i književnosti. Studirao je na Nastavničkom odsjeku ALU-a u Zagrebu (N. Koydl, Z. Keser), a diplomirao kod Z. Kauzlarića Atača 1997. Od 2004. profesor je slikarstva na istoimenoj ustanovi. Od 1988. slikarstvo mu je prožeto art brutovskim i neoekspresionističkim odrednicama koje od ranih 90-ih metodom redukcijske figuracije formulira u paradigmatski znak Šetača. Potpuno oformljenog depersonaliziranog Šetača kreira 1994. te ga izvodi u slikama, siluetama, slikama-reljefima, znakovnim instalacijama, metama i križevima. Skicoznu unutarnju projekciju uobličava u piktogram, parafrazu Da Vincijeva čovjeka raširenih udova ili svjetlećeg znaka na semaforu. Ciklusom Noćne slike (2009.) Novak znaku vraća tjelesni i stvarnosni prikaz. Monumentalna slika Dvoboj (1998. – 2000.) dvojaku narav Šetača (i žrtve i nasilnika) preobražava u sukob dvaju istovrsnih, bespoštednih nasilnika. Brutalna scena nasilja sugerirana je šabloniziranim likovima i intenzivnim crno-bijelim kontrastima. Novak temu nasilja kritički pobija njegovim pojačanim
preuveličavanjem i predimenzioniranjem. U tridesetak godina slikarskog djelovanja izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Rim, Pariz, München, New York, Berlin), a 2009. bio je hrvatski predstavnik na 53. venecijanskom bijenalu.

#otkrijteumjetnost #otkrijtemodernu #ostanimoodgovorni #modernagalerijazagreb #mg #otvorenismo #zoltannovak #zoltannovakdvoboj #ministarstvokulture

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Maksimilijan Vanka

Starica s holandskom kapom, 1913.

ulje / lesonit, 50 x 50 cm

MG-4304

Maksimilijan Vanka (1889.–1962.) je slikarstvo studirao u Zagrebu kod Bele Čikoša Sesije i u Bruxellesu. Radio je kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu do 1934. godine, nakon čega odlazi u SAD. Značajna je njegova pripadnost Grupi četvorice, zajedno s Ljubom Babićem, Vladimirom Becićem i Jerolimom Mišeom od 1926. do 1929. godine, kada se grupa bez Vanke transformira u znamenitu Grupu trojice. Član JAZU postao je 1929. godine. U njegovom opusu značajno mjesto zauzimaju kompozicije velikog formata s folklornim i religioznim temama, koloristički pejzaži u akvarelu, portreti i autoportreti. Bavio se također fresco slikarstvom i skulpturom, a posebno su zanimljivi Vankini nacrti za dekoracije i kostime baleta Krešimira Baranovića Licitarsko srce.

Vanka je Staricu s holandskom kapom iz 1913. godine naslikao u dobi od 24 godine. Vankin cjelokupni opus poznat je po osebujnom, nerijetko kolorističkom realizmu pa iako je Starica suzdržanijeg kolorita, pojačani akcenti žutih tonova prisutni su na licu portretirane.

Naglašeni potez kista, deformiteti staračke fizionomije, uvučena ramena i prodorni pogled u izrazu brige i straha doprinose ekspresionističkom naboju kompozicije. Motiv holandske kape i postavljanje portretiranog doprsja u interijer smišljeno upućuju na veliku tradiciju holandskog slikarstva moderne epohe.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

SLAVOMIR DRINKOVIĆ

1951 – 2016

Uza – studija skulpture za mramor

1989.-1992.

bronca, čelik

MG-6298

Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti 1977. u klasi prof. Valerija Michielija, nakon čega je specijalizirao monumentalnu plastiku kod Antuna Augustinčića i Ivana Sabolića. Od 1989. bavio se i dizajnom, arhitekturom i scenografijom. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1995., a od 2006. do 2010. godine njen dekan.

Pripada kiparima koji primarno ističu snagu materijala, strukturu i elementarnost kiparskog postupka, što mu je omogućilo građenje jednostavne strukture djela reduciranim jezikom u monumentalne skulpturalne forme. Mnoge njegove skulpture postavljene su na javnim mjestima i uklopljene su u okruženje kao novi urbani znak, poput osječkoga spomenika Ab ovo. Ptica u letu urezana u pukotinu crnoga mramora poput križa jedan je od najdojmljivijih spomenika stradalima u Domovinskom ratu.

Zanatska perfekcija ogleda se u Drinkovićevoj sklonosti da opnu skulpture dovede do maksimalne čistoće polirajući je do visokog sjaja ili da tordirani stup, poput skulpture Uza privede apsolutnoj simetriji. Okrnjeni stup prikazan je kao fragment beskrajnog zapletanja. Skulptura suštinski predstavlja isprepleteno uže, a asocira na nizanje ženskih atributa.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Miljenko Stančić (1926. – 1977.)

Vjekoslav Karas, 1953.

ulje/platno, 460 x 670 mm

MG- 2175

 

Miljenko Stančić (1926. – 1977.) začetnik je i najznačajniji slikar hrvatskog poslijeratnog nadrealnog i fantastičnog slikarstva utemeljenog na tradiciji, preciznom tonskom moduliranju i nasljeđu starih majstora (G. de La Tour, J. Vermeer iz Delfta, P. de Hoh), kao i slikara čistoga oka – Josipa Račića. Izrazitom vještinom te sintezom starog i novog stvorio je jedinstveni stil u maniri tzv. muzejskog, anakronog slikarstva. Njegov opus od ranih 50-ih do kasnih 70-ih čine osobne metamorfoze (vedute Varaždina, fantazijske preobrazbe ljudskih likova, metafizičke figure u poetičnim interijerima, erotski sadržaji) i prigušene game obasjane „oduhovljenom rasvjetom i sve virtuoznijom melankoličnom paletom“ (M. Krleža). Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1949., a 1951. grafiku na Specijalnoj školi T. Krizmana. Na Akademiji predaje od 1960. do 1977.

Slikar Karas (1953.) rano je antologijsko svjedočanstvo o vrednovanju tradicije (Karasova Rimljanka, 1845. – 1847.), smrtnosti (Karasovo samoubojstvo) te autorove identifikacije sa začetnikom novovjekovnog hrvatskog slikarstva. Sve je na slici simbolično, redukcijski opisno i atributivno: „(…) lutnja (…) to je glazbalo iz ruku Karasove Rimljanke (…) Ugašena je svijeća smrt; prazna je paleta nedovršeno djelo; bačena je kocka promašen život. (…) prostor je Karasove radionice samo zrcalno otisnuta mrtvačnica.“ (I. Zidić, 1979.). Stančić je bio član Grupe petorice, a od 60-ih je izlagao na izložbama belgijske grupe Fantasmagie.

Tekst: Željko marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

PETAR PALLAVICINI
1886. – 1958.
Don Quijote
1922.
bronca
MG–4466

Polazio je kiparsko-klesarsku školu u Hořicama u Češkoj (1905. – 1909.) i Akademiju u Pragu (1909. –1912.). Bio je profesor na Umjetničkoj školi u Beogradu (1924.–1937). Oblikovao je originalne portrete reduciranih oblika i poetične ženske figure naglašene vertikale.
Isprva je bio pod utjecajem I. Meštrovića, a od početka 1920. – ih godina izgradio je vlastiti stil moderniziranih oblika. Pojednostavnjena forma svedena na voluminozni crtež s plastično prezentiranim osnovnim karakteristikama razvidna je na portretima nastalih u tom razdoblju, a već se uočava na realističnom Portretu inženjera I. Domicela iz 1919. godine. Mekano modelirani djevojački akt u sjedećoj pozi Lopudska ljepotica iz 1930. godine pripada njegovom Jadranskom ciklusu lirskih ženskih figura.
Stilizirani portret Don Quijotea duguljastog lica svedenih i rezanih deduktivno izvedenih sintetiziranih oblika na glatkoj teksturi poprsja pripada antologiji hrvatskog kiparstva.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Omer Mujadžić
Kolporter, oko 1929.
ulje na platnu
100 x 75 cm
MG-6704

Omer Mujadžić je zagrebačku Likovnu akademiju upisao sa samo petnaest godina. Nakon diplome se usavršava u Parizu. Uz susret s Lhoteovim postkubizmom i Picassovim povratkom figuraciji, na mladog Mujadžića presudnije utječu posjeti Louvreu i studije starih majstora poput El Grecoa i Tintoretta. Sumirajući suvremene francuske modernističke pravce, tradiciju Meštrovićeva i Kljakovićeva kiparskog izraza, ali i Babićeva učenja o potrebi sažimanja novog realističnog izraza, Mujadžić se na našu scenu vraća djelima u duhu neoklasicizma i magičnog realizma. Sudjelovao je u osnivanju Udruženja umjetnika Zemlja 1929. S grupom je izlagao do 1930., a zemljaško je razdoblje za Mujadžića uz društvenu angažiranost značilo i orijentaciju prema uzorima njemačke nove stvarnosti. U tom duhu slika nekoliko scena sa sportskih borilišta, ali i sugestivne prizore s ulice ispunjene dahom stvarnosti i konkretne životne situacije.
Mujadžić u fotografski ‘odsječenom’ kadru Kolportera zaustavlja sumornu gradsku svakodnevnicu. Dječak je zatečen u mislima i čini se zatočen pred grubim tamnim zidom od cigli kao tipično zemljaškog simbola.
Tijekom 1930-ih Mujadžić rasvjetljava paletu i omekšava formu u duhu kolorističko-poetskog realizma. Tijekom Drugog svjetskog rata slika u profinjenim tonskim skalama i bavi se poglavito intimističkim motivima. U ulju i pastelu je slikao aktove, portrete, krajolike, mrtve prirode te sakralne kompozicije, a bavio se i primijenjenim crtežom i ilustracijom. Na zagrebačkoj Likovnoj akademiji predavao je od 1931. do 1973. i bio je profesor slikarskim majstorima poput Otona Glihe, Ede Murtića, Ferdinanda Kulmera i drugih.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

PETAR DOBROVIĆ

Kupari, 1933.

uljena platnu, 55 x 73 cm

Moderna galerija

MG-1480

Slika Kupari iz 1933. paradigma je zrele stvaralačke moći, ali i apsolutne radosti života Petra Dobrovića. Hedonistička Dobrovićeva vizija mediteranskoga krajolika ostvarena je kolorističkim masama u ekstazi boje i vedrine.

Petar Dobrović je rođen u Pečuhu, a slikarstvo je diplomirao 1911. na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Nakon impresionističkih početaka, a osobito slijedom usavršavanja u Parizu 1912-14., prihvaća modernije koncepcije kubizma, cezanneizma i ekspresionizma. U Mađarskoj sudjeluje u avangardim pokretnima, a zbog političkog djelovanja u Pečuhu je 1921. bio i uhićen. Odlazi u Beograd, predaje na Umjetničkoj školi i redovito izlaže. Već se oko 1925. u prvim Dobrovićevim slikama s Hvara ističe veoma razvedeni kolorizam. Po povratku s drugog putovanja u Pariz te na Azurnu obalu s Milanom Konjovićem 1926-27., Dobrović se vraća dalmatinskim pejzažima i sve široj ekspanziji kolorizma. U Beogradu sudjeluje i u osnivanju grupe Oblik koja se od 1926. do 1939. zalaže za autonomiju umjetničke estetike i modernizam. U Krležinu časopisu Danas 1934. objavljuje crteže, vinjete i likovne kritike. Predan lijevim idejama građanske inteligencije, Miroslava Krležu i danasovce portretira okupljene u svom ateljeu i na svom najvećem platnu U redakciji časopisa „Danas“. Kao jedan od osnivača (1937.) predaje na Državnoj umetničkoj akademiji u Beogradu. U Dobrovićevoj je klasi 1940-41. studirao je i Edo Murtić.

 

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Vladimir Becić

Mrtva priroda, 1909.

ulje / platno 52 x 65 cm

MG-893

Vladimir Becić (1886.–1954.) polazio je u Zagrebu privatnu slikarsku školu Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Prekinuvši studij prava, 1905. godine odlazi u München i pohađa privatni slikarski tečaj Heinricha Knirra. Upisavši Akademiju 1906. godine, završava tečaj crtanja kod Ludwiga von Hertericha te upisuje slikarsku klasu kod Huga von Habermanna, gdje se između 1905. i 1910. godine kreću i Račić, Kraljević i Herman (Minhenski krug). U Pariz odlazi 1909. godine i upisuje Académie da la Grande Chaumière te crta za časoppis Le Rire. Od 1910. Godine boravi u Zagrebu, Osijeku, Beogradu, Bitolju. Razdoblje od 1916. do 1918. godine provodi na solunskom frontu kao dopisnik i ratni slikar časopisa L’Illustration. Po završetku rata odlazi u Blažuj kod Sarajeva, gdje gradi atelijer i slika kolorističkim realizmom pejzaže, portrete i prizore iz svakodnevnog seosokog života. Tijekom 1920-ih kratko slika i u stilu magičnog realizma, da bi se u Grupi trojice od 1929. godine ponovno okrenuo kolorističkom realizmu portreta, pejzaža i prizora iz pučke svakodnevice. Značajna je Becićeva djelatnost kao profesora na zagrebačkoj Akademiji te članstvo u JAZU.

Mrtva priroda iz 1909. godine slikana minhenskim, zagasitim koloritom dobar je primjer primjene postavki sezanizma. Oblici kruha, voća i vrča prikazani na okruglom stolu prekrivenom jednostavnim, bijelim stoljnjakom jasno ukazuju na svoj predložak u geometrijskim tijelima valjka i kugle. Horizontalna kompozicija je jednostavna i sastoji se iz tri glavna dijela: donju polovicu slike zauzima prikaz površine stola, gornju polovicu siva pozadina, a središnji dio motiv mrtve prirode položen na stol.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

BRANKO RUŽIĆ

1919 – 1997

Korablja

1966.

drvo

MG-2530

Diplomirao je kiparstvo 1944. (F. Kršinić) i slikarstvo 1948. godine (M. Tartaglia) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je predavao od 1961. do 1985. godine.

Zauzeo je istaknuto mjesto u hrvatskom suvremenom kiparstvu, stvorivši kiparska djela istodobno arhetipska i suvremena. Uspostavio je vlastiti kiparski jezik sažetih organskih oblika, snažne unutarnje dinamike i monumentalnosti. Najveći dio opusa izradio je u drvu. Elementaran, jednostavan, drevan i moderan, opus Branka Ružića sadrži pročišćene i jasne pojave egzistencijalističkog značenja. Ružić je i kao slikar težio prikazati svijet oko nas onako kako ga doživljava, svojim unutarnjim okom, primjenjujući pritom sažetu formu u  kojoj s minimumom oblikovanja postiže maksimalan doživljaj određene teme, često pri tom koristeći motive svojih prepoznatljivih skulptura.

Umjetnik je svoju zamisao o zajedništvu ljudi ostvario u Korablji (Noinoj arki). U oblom trupcu, režući u tijelu drva, s obje strane, licem u lice, realizira nagnute, geometrijski rezane figure, ostvarivši dinamičnu kiparsku kompoziciju. Šuplji unutrašnji prostor trupca, tamna je nematerijalna sjena – unutrašnji oblik sučeljenih figura koje ujedno zatvaraju i otvaraju prostor.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Iso Kršnjavi: Beduini, 1874.

ulje/platno, 9,5×34,2cm

MG-2112

Iso Kršnjavi (1845.-1927.), povjesničar umjetnosti, političar, slikar i pisac,  ključna je osoba hrvatskog kulturnog života druge polovice 19. stoljeća. Prve slikarske poduke dobio je u Osijeku od Huge von Hötzendorfa. Slikarstvo studira na likovnoj akademiji u Beču i kasnije u Münchenu kod profesora Wilhelma von Lindenschmita i Wilhelma von Dieza, umjetnika koji su neformalnim metodama upućivali studente na neposredno opažanje i rad u prirodi. Od 1872. do 1877. više puta boravi u Italiji, u Rimu ima atelje, a u južnoj Italiji slika zajedno s Froschom, Siemiradzkim i Quiquerezom. Nezadovoljan svojim slikarstvom, napušta ga 1877. Sklon je malim formama uljenih slika, crtežima i bakropisima na tragu realizma minhenske akademije. Izradio je brojne skice prema starim majstorima svedene na bitne poteze i kolorit u pedagoške svrhe.  Svojim predavanjem Znamenovanje poviesti i arkeologije umjetnosti 1877., praktično osniva katedru za povijest umjetnosti i arheologiju, a 1879. potiče na  na rad Društvo umjetnosti, utemeljeno još 1868. Od 1891. do 1895. predstojnik je Odjela za bogoštovlje i nastavu u Khuenovoj vladi. Kao predsjednik Društva umjetnosti utemeljio je Modernu galeriji 1905. Programatski je važan njegov  projekt pregradnje i opremanja plače Odjela za bogoštovlje i nastavu. U obnovi palače, prema Bolléovom projektu, a u skladu s klasicističkom, humanističkom i kršćanskom kulturom, umjetnici, kasniji predstavnici hrvatske moderne, rade u duhu idealizma i realizma.

Studija Beduini nastala za boravka u južnoj Italiji tipična je mala, naglašeno horizontalno izdužena forma rađena na način minhenskog realizma, oslobođenog strogih akademskih pravila. Skicozni prikaz žanr scene slikan je izrazito svjetlom i prozračnom paletom pod utjecajem svjetla i atmosfere juga.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Slavko Kopač (1913-1995)

Krava, 1949.

ulje/platno, 730 x 920 mm

MG-3864

Slavko Kopač (1913. – 1995.) najznačajniji je hrvatski modernist međunarodne karijere na razmeđima art bruta, nadrealnog slikarstva i enformela. Michel Tapié u knjizi Un Art Autre 1952. svrstava Kopača među najveće umjetnike i začetnike sirove umjetnosti. Diplomiravši 1937. kod V. Becića, stvara na tragu postimpresijskog realizma, potom na tragu ekspresije M. Kraljevića te kolorističkih faseta L. Juneka. Tijekom boravka u Italiji (1943. – 1948.) stvara impresijske vizure i akvarele bliske nadrealizmu. Odbacivši realno i akademsko, kreira elementaran i primaran izraz – jedan od temelja art bruta. Od 1948. obitava u Parizu, a utemeljitelj art bruta J. Dubuffet imenuje ga tajnikom i kustosom Zbirke Art brut. Na tim pozicijama je sve do 1975. kada zbirka seli u Laussanu. André Breton mu je povjerio opremanje ograničene serije svoje pjesme Un regard des divintés iz 1949. godine. Sudjelovao je u izradi almanaha nadrealista Almanach Surréaliste du Demi Siècle 1950. te izlagao u Bretonovoj galeriji À l’étoile scellée 1953. Novim materijalima stvara slike i skulpture služeći se pijeskom, gumom i kovinama, kao i kamenom, drvom, papirom staklom i ugljenom. Primitivistički oblikuje čovjeka, različita bića, biljke i životinje obilježene ludizmom i praiskonskim počelima. Kopačeva Krava (1949.), nastala prije Dubuffetove Krave, originalni je prikaz i sinteza dječjeg i primitivnog izraza predočena dvodimenzionalnim obličjem na dvodimenzionalnoj podlozi. To je rudimentarni, arhetipski simbol s reminiscencijama na spiljsku umjetnost.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

MARIJA UJEVIĆ-GALETOVIĆ

1933

Franz Kafka

1976.

porculan

MG-3952

 

Diplomirala je kiparstvo 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (F. Kršinić), gdje je od 1987. prva profesorica kiparstva. Usavršavala se na Central School of Art u Londonu te je boravila na studijskim putovanjima u Italiji, Engleskoj i Francuskoj.

U svom bogatom opusu baštini tradiciju hrvatskog figurativnog kiparstva temeljenom na pročišćenim volumenima suvremenog vizualnog kôda.  Melankolične odlike kipova zaustavljenih u pokretu, uspješno izvodi reducirajući oblike geometrizacijom.  Njena zapažena  javna skulptorska djela domišljatim rješenjima i asocijacijama u idealnom su suodnosu s modernim urbanim okruženjem, bilo da su religioznog, sepulkralnog, memorijalnog ili profanog karaktera. Suptilnom monumentalnosti ističu se skulpture Augusta ŠenoeVlahe PaljetkaMiroslava Krleže ili Trkača razmještene na više zagrebačkih atraktivnih lokacija.

Početkom 1960-ih približila se pop-artu i novoj figuraciji. Sintetizirala je oblike i eksperimentirala sa svojstvima različitih materijala, što se uočava na porculanskom poprsju književnika Kafke. Ezoteričnost portreta ostvarena je uspješnim srazom sažete forme s realistično prikazanim fizičkim i psihološkim obilježjima književnika pojačanog efektnim suprotstavljanjem sjajne glazure bijelog lika s plavim šeširom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

KRSTO HEGEDUŠIĆ

Poplava, 1932.

ulje na platnu, 106 x 123,5 cm

sign. d. d.: K. Heg / 1932

Moderna galerija, MG-1530

 

Slika Poplava iz 1932. sintetizira program Udruženja umjetnika Zemlja kojem je Krsto Hegedušić bio inicijator i tajnik. Potresna scena naturalistički grubo ukazuje na težak život na podravskom selu. Ugledajući se na izvornu pučku umjetničku baštinu, ali i na Brueghela i Grosza, Hegedušić prikazuje sadržaj u bitnim karakteristikama i što jednostavnije. Prizor je građen plošno, lokalnom simboličkom bojom i jasnim crtežom. Likovi su lišeni privida perspektive i volumena. Središnju scenu prate tri samostalna prizora, poput stripa razmještena u dalje planove. Uz visoki horizont, za Hegedušićevo zemljaško slikarstvo tipični su i likovi oguglali na patnju. U potpunosti su tipizirani, a proporcije su im simbolički naglašene do groteske. Zavičajni krajolik identificiran je surovošću prirodne nepogode te prepoznatljivim motivom pejzaža kasne zime u hlebinskom kraju i mutnom rijekom razlivenom po ravnici. Poplava paradigmatski izražava Hegedušićev kritički naboj i razorno djelovanje, a Miroslav Krleža tu sliku ističe kao eksplicitni primjer slikareve individualnosti, talenta i imaginacije.

Iako su školovanje na zagrebačkoj Akademiji kod Krizmana, Becića, Kljakovića, Kovačevića i Babića te daljnji tijek nacionalnog umjetničkog modernizma malo utjecali na Krstu Hegedušića, njegova je samosvojnost i odlučnost u tridesetima iznjedrila novu oblikovnu i motivsku paradigmu te omogućila pojavu hrvatske naivne umjetnosti. Od 1937. predaje na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a uz slikarstvo bavio se i crtežom, grafikom, izradom freski, ilustriranjem knjiga, kazališnim inscenacijama i kostimima. Umro je 1975.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

FERDO ĆUS

1891 – 1914

Glava dječaka

1913.

drvo

MG-1331

Završio je kiparski odjel na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1910. godine kod R. Frangeš i R. Valdeca. Tijekom 1913.–1914. godine usavršavao je obradu drva u drvorezbarskoj školi St. Christina u Tirolu, u Austriji. Prepoznat kao talentirani kipar još za vrijeme studiranja, 1910. godine izradio je za fontanu u Petrinji  brončane likove dječaka na kornjačama, a 1911. godine samostalno je izveo skupine sova na krovu Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, današnjem Državnom arhivu.

Zbog rane smrti Ćusov opus je malen, ali se odlikuje kvalitetnom umjetničkom osobnošću, tematskom raznolikošću i senzibilnošću u oblikovanju drvenih skulptura svetačkih likova, ljudskih figura ili animalističkih motiva.

Mekom modelacijom zatvorenog volumena oblikovao je dječje portrete kao što je Glava dječaka, čija je kosa oblikovana glatkim plohama čvrstih rubova, na način fasetirane kubistički forme.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Boris Demur
Requiem in Croatia, 1991.
akrilik na platnu, 400 x 400 cm
Moderna galerija, MG-6519

Boris Demur (1951. – 2014.) neoavangardni je slikar i postkonceptualni umjetnik. Suosnivač je i član Grupe šestorice autora (Zagreb, 1975. – 1981.). Diplomirao je slikarstvo 1975. (R. Goldoni) i grafiku 1977. (A. Kinert), a od 1975. do 1977. suradnik je majstorske radionice Lj. Ivančića. Demur je egzistencijalni umjetnik koji poistovjećuje umjetnost i realnost. Od 70-ih u slikarstvu ostvaruje ekspresionističku apstrakciju. Potom stvara ekspresionistički enformel kombinacijom (ne)slikarskih materijala te tehnikama kolaža, dekolaža, asamblaža i frotaža.

Sredinom 70-ih realizira primarno, analitičko, elementarno i procesualno slikarstvo u kojem je umjetničko djelo samo umjetničko djelo, a slika faktička činjenica. Od 1983. vraća slici motiv i tjelesnu gestu arhetipom spirale koju slika do kraja života. Slika bijele spirale na crnoj podlozi Requiem in Croatia (1991.) odraz je teorije kaosa u kojoj svaki nepredvidljivi proces ima svoj uzorak i pravilnost. Križ je identifikacijski izraz umjetnikove intimne religioznosti sa neizbježnim korelacijama prema hrvatskoj ratnoj stvarnosti. Kasnije uvodi dvostruke spirale yin-yanga kao simbola cjelovitosti života. U preko četrdeset godina umjetničkog djelovanja izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a 1996. hrvatski je predstavnik na Bijenalu u Sao Paulu. Iste godine odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. U Modernoj galeriji 2004. priređena mu je Retrospektiva I (Zdenko Rus).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Celestin Mato Medović: Bakanal, 1893.

ulje/platno, 206,5x395cm

MG-7088

Celestin Mato Medović (1857.-1920.), uz Vlahu Bukovca, pojedinim slobodnije koncipiranim djelima utire put ranoj moderni. Zbog skromnih materijalnih uvijeta, zaređuje se kako bi mogao studirati slikarstvo. Godine 1880. odlazi na školovanje u Rim gdje upoznaje nazarenski pokret, zatim u Firenzu gdje usvaja tadašnju maniru akademizma, narativni realizam. Vraća se u Dubrovnik 1886. i radi sakralne kompozicije. Zahvaljujući dr. Franji Račkom, Medović nastavlja školovanje na minhenskoj likovnoj akademiji (1888.-1893.). gdje pohađa i Komponiereklasse Aleksandera Wagnera, slikara povijesnih kompozicija. Po povratku u Kunu, pod utjecajem simbolističkog slikara Arnolda Böcklina radi pejzaže teškog, tamnog kolorita. Godine 1895. u Zagrebu upoznaje  bukovčevu varijantu plenerizma koja se očituje u rastakanju strogih akademskih formi i svjetloj paleti, kasnije nazvan „zagrebačka šarena škola“. Zbog razilaženja s Isom Kršnjavim, tadašnjim predstojnikom ministarstva u Kuhenovoj vladi, na čiji poziv slika četiri povijesne kompozicije u Dvorani Odsjeka za bogoštovlje i nastavu, gubi atelje u Zagrebu i vraća se u Kunu gdje nastaju njegovi najbolji autentični pelješki pejzaži puni plenerističkog svjetla te realistički portreti i mrtve prirode.

Bakanal, kompozicija impozantnih dimenzija, izvedena je u duhu minhenskog dekorativnog povijesnog akademizma. Pri komponiranju razuzdane poganske scene mladi redovnik Medović primijenjuje linearnu perspektivu, strukturirajući prostor gašenjem tonova. Statični likovi nemaju neposrednost prikaza studija i predloška iz 1890., rađenih prema živim modelima. Naglašena deskripcija pojedinih dijelova slike, poput mozaika poda ili mramornih stupova ukrašenih cvjetnim girlandama predstavljaju vrhunac tehničke dovršenosti i odražavaju ukus tog doba zbog kojeg je slika dobila brojne nagrade i predstavljena je diljem Europe.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

Marijan Detoni

Fantazija oronulog zida, 1938.

ulje, platno; 53 x 67,5 cm

d.l. k.: Detoni / 1938

Moderna galerija, MG-1994

Eksperimentalno platno Fantazija oronulog zida Marijana Detonija već 1938. otvara beskrajne mogućnosti interpretacije bliske lirskoj apstrakciji. Detoni u labirintu vlažnih tragova i lokvi na koje mladog slikara upućuje Da Vinci u Traktatu o slikarstvu otkriva moć mrlje, znaka, materijala i geste čime anticipira avangardne pokrete poslijeratnog europskog slikarstva. U prizoru prepoznajemo i motiv cigle kao zemljaški zaštitni znak, ali i zgusnute ljudske likove i ratne strojeve u dramatičnom pokretu i slutnji skore propasti kojoj se Europa primiče.

Marijan Detoni je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao 1928. u klasi Ljube Babića. U ranijim djelima Detoni naglašava volumene cézanneovske koncepcije, a od 1926. često prikazuje scene iz života provincije u koje unosi elemente humora i groteske. Na stipendiji u Parizu 1934. crta burne prizore s pariških ulica i scene iz života nezaposlenih radnikaČlan je udruženja Zemlje 1932–34. i maestralno se izražava jednostavnim crtežom, lokalnom bojom i osnovnom modelacijom. U predratnom razdoblju naglašava kolorizam, a kao prethodnik apstraktnih tendencija u hrvatskom slikarstvu 1938. godine slika dvije Fantazije oronulog zida. U Parizu se 1939. nadahnjuje modernitetom École de Paris, vraća se domaćim temama i euforičnim doživljajima svjetla i boje. U Drugom svjetskom ratu priključuje se partizanima, a u poratnim godinama dirigirane estetike socijalističkog realizma bavi se partizanskim ratnim temama. Kasnije slika inspirativna snoviđenja, fantastičke i fantazmagoričke kompozicije te potpunu apstrakciju.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

VANJA RADAUŠ

1906 – 1975

Tifusar

1957.

bronca

MG-2301

Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (R. Frangeš Mihanović i R. Valdec) te je diplomirao 1930. u specijalki I. Meštrovića. Boravio je u Parizu (1928., 1930., 1931.), gdje se susreo s djelima A. Watteaua, A. Rodina i A. Bourdellea, a doticaj s Michelangelovim djelima u Italiji 1937. usmjerio ga je izražajnosti, pokretu i dramatici, što će postati trajnim obilježjem njegovog kiparskog opusa. Od 1940. godine je nastavnik u Obrtnoj školi u Zagrebu, a od  1945. do umirovljenja 1969. godine je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Socijalna osjetljivost i strastven angažman približavaju ga udruženju Zemlja čiji je član od 1932. do 1933. godine i čija će programska načela ostati njegov trajni ljudski i umjetnički izbor. Ekspresivnost, dinamika, virtuozna modelacija i tematska usmjerenost na marginalne pripadnike društva dolaze do izražaja na njegovim figurama, portretima i aktovima.  Ostavio je snažan pečat u svim kiparskim granama, od medalje, skulptura u terakoti, gipsu, kamenu, vosku i bronci do javnih spomenika kao što je figura Padajući (Ranjenik) iz 1938. godine, postavljena u dvorištu Moderne Galerije. Nepravilnim oblikom svoje prve medalje (Ante Starčević, 1943.), skulptorskim tretmanom površine naglašene izražajnosti i asocijativnosti, zacrtao je novi smjer u hrvatskom medaljarstvu.

Izrazitu negaciju herojske patetike ostvario je skupinom brončanih figura Tifusara.

 

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Đuro Seder (1927.)

Kompozicija, 1961.

ulje/platno, 1100 x 1305 mm

MG 4095

Đuro Seder višeznačna je, univerzalna slikarska ličnost. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (Antun Mejzdić, 1951.; specijalka – Marino Tartaglia, 1953.). Bavio se ilustracijom i grafičkim dizajnom, a sredinom 50-ih stvara dinamizirane slike u duhu tašizma. Kao član i osnivač umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.) koju čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. U Sederovu opusu svjedočimo jedinstvenom razvoju od nijeme, tamne nemogućnosti slike (autorov esej, 1971.)  u obliku neikoničkoga enformela (Kompozicija, 1961.), do također crne i mrko-zelene ekspresivne figuracije s kraja 1970-ih koja postupno anticipira mogućnosti slike (autorov esej, 1981.) i novu sliku (1981.), čiji je jedan od začetnika. Iz Kompozicije (1961.) izvire logička činjenica: slika je neopisna kompozicija koja ne upućuje ni na što izvan svoje materijalnosti. Slika je naizgled potpuno monokromna, egzistencijalno-enformelistička, slojevita mračna vizualizacija iz koje žare mjestimična crvena  prosijavanja. Lišena je referiranja na stvarnost osim vlastite ogoljenost, te na procese slikanja. Nakon toga, 1990-ih, Seder razvija dionicu osebujnog neoekspresionizma totalne slike i totalnoga slikarstva kao i ironičnih, autoironičnih i zdravo-humornih, ponekad i radosnih autoportreta na tragu novih divljih (od 2007.), te novih duhovno-sakralnih slika.

 

 

 

VOJIN BAKIĆ

1915 – 1992

Torzo III

1956.

mramor

MG-2349

Jedan je od najvećih hrvatskih kipara druge polovice 20. stoljeća. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1939. godine, a specijalni tečaj je pohađao kod I. Meštrovića te kod F. Kršinića do 1945. godine. Studijski je boravio u Milanu, Firenci i Parizu. Surađivao je s umjetničkom grupom EXAT 51, pokretom Nove tendencije i pripada avangardnoj skupini umjetnika koji uspostavljaju apstraktni likovni izričaj u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.

U razdoblju 1938. –1945. oblikovao je putene ženske aktove zatvorenih, meko oblikovanih volumena. U drugom razdoblju od 1945. –1948. godine teži impresionističkoj obradi površine s izražajnim preljevima svjetla i sjene. U razdoblju 1949. – 1958. na ženskim aktovima i kipovima bikova sažima volumen, detalje spaja u cjelinu te stvara čudesnu ravnotežu velikih, čistih oblika apstraktne ljepote Od 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza na blistavim plohama. Njegovi monumentalni spomenici svojom inovativnošću i suvremenim kiparskim shvaćanjima apstraktnih elementarnih geometriziranih oblika postali su univerzalni simboli sjećanja na žrtve stradalih antifašista u II. svjetskim ratu.

Serijom aktova i torza objedinio je svoja iznalaženja organskih i asocijativnih oblika. Čista, profinjena, uglačana bijela mramorna forma Torza III predstavlja ženski mladenački torzo apstraktnog oblika univerzalne ljepote.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Nikola Mašić:  Guščarica na Savi, 1880.-1881.

ulje/platno, 92x227cm

signirano dolje lijevo: Nikola Mašić

MG-171

Nikola Mašić (1852.-1902.), poznat kao slikar kompozicija tzv. uljepšanog relizma, započinje školovanje na bečkoj likovnoj akademiji 1872. ali nezadovoljan programom iste godine nastavlja školovanje na minhenskoj akademiji. U Komponierenklassi Alexandra Wagnera stječe potrebno znanje za rad velikih figurativnih kompozicija. Blisko mu je slikarstvo Wilhelma von Lindenschmidta, slikara povijesnih kompozicija, čija paleta pod utjecajem moderne minhenske slikarske škole vremenom postaje svjetlija. Ljeto 1874. provodi u Rimu i okolici kako bi neposredno upoznao antičke spomenike što mu je trebalo služiti za slikanje budućih figurativnih kompozicija. Međutim, na skicama i studijama tada nastalim, vidljiva je fascinacija atmosferom i svjetlom juga. Za boravka u domovini slika u Posavini. U Parizu, 1878. posjećuje svjetsku izložbu i upoznaje japanizam slikara Marià Fortunya i Marsala. Godine 1879. kao cijenjen slikar dobiva atelje u Münchenu, putuje po Europi te prati likovna zbivanja. Zbog oslabljenog vida, konačno se 1884. vraća u Zagreb, najprije radi kao učitelj crtanja na Obrtnoj školi, a 1894. imenovan je ravnateljem Strossmayerove galerije.

Slika Guščarica na Savi, jednu je od ikona hrvatskog slikarstva 19. stoljeća. Mašić akademskim načinom komponira idiličnu genre scenu – u minhenskom ateljeu koristi studije nastale u ateljeu i one koje radi za vrijeme samotnih lutanja po Posavini. Likovi su slikani prema manekenima ili živim modelima koji se po potrebi oblače u određenu odjeću. Slika je podijeljena na dva različita dijela, lijevi građen u potpunosti aditivnim principom, dok je desni slobodno tretiran pa se predmetnost gubi u gotovo apstraktnim oblicima. Evidentan je dualizam Mašićeva cjelokupnog opusa – akademski pristup izmjenjuje se s intuitivnom potrebom za slobodnijim izrazom potaknutim slikanjem u pleneru.

 

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

VLADIMIR VARLAJ

Voćnjak na selu, 1924.

ulje na platnu, 57,5 x 73,4 cm

sign. d. d. k.. Vladimir Varlaj

Moderna galerija, MG-1050

Sezanističke i ekspresionističke metode koje odlikuju stvaralaštvo praške četvorke, Vladimir Varlaj 1924. godine na slici Voćnjak na selu razvija u smislu ‘povratka redu’ te dosljednim reduciranjem pojedinosti do osnovnih struktura definiranih jednostavnim crtežom i rasporedom u planove. U duhu poetike magičnog realizma osobnu viziju svijeta izražava podređivanjem stvarna krajolika ili vedute pravilu apsolutne ravnoteže. Deskriptivnu boju zamjenjuje simboličnom, a prirodnu rasvjetu unutrašnjom.

Vladimir Varlaj umjetničko je obrazovanje započeo u Zagrebu kod profesora Tomislava Krizmana, a Višu školu za umjetnost i obrt završio je kod Emanuela Crnčića. S ruskog se fronta vraća kao invalid 1917., a već sljedeće godine odlazi prijatelju Milivoju Uzelcu u Prag. Nije sačuvana nijedna Varlajeva slika prije prvog nastupa na zagrebačkom Proljetnom salonu 1919. godine. Uz Proljetne salone, od 1921. do 1927. redovito je sudjelovao i na izložbama Grupe nezavisnih umjetnika koju je inicirao Ljubo Babić. Varlajevu antologijsku nisku pejzaža i veduta naglašene plastičnosti i iznimne sugestivnosti već 1934. godine prekida teška bolest. Kasnijim mrtvim prirodama kao da se oprašta i od slikarstva i od života. Umire 1962. a da nikada nije samostalno izlagao.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Juraj Plančić
Ribari (Ribari iz Bretagne; Ribolov), 1929.
ulje, platno; 60 x 73 cm
sign.: d. l. k.: J. Plančić 1929.
Moderna galerija, MG-1708

Slika Ribari iz 1929. reprezentira imaginarni svijet vedrine Juraja Plančića, njegov stilski jedinstven i konzistentan opus. Pastoralne, procesijske i ribarske scene gradi plošnom modelacijom i lazurnim nanosima boje karakteristične kromatike. Osebujan grafizam ostvaruje lakim, melodičnim crtežom i linijama ugrebenima u boju. U smjeru kolorističkog intimizma Plančićev je opus od antologijskog doprinosa razvoju hrvatskog slikarskog moderniteta.
Juraj Plančić, rođen u Starome Gradu na Hvaru, nakon Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu i utjecaja profesora Vladimira Becića i Joze Kljakovića, kao stipendist francuske vlade 1926. s kolegom Krstom Hegedušićem odlazi u Pariz. Unatoč teškom radu za golu egzistenciju Plančić obilazi pariške muzeje i slika inspiriran osobito Manetom i Derainom. Prvi put izlaže na Jesenskom salonu 1927. Iako zbog neimaštine s obitelji seli u Rosny sous Bois Plančić u tom malom mjestu slika idilične figurativne kompozicije zlatasta sjaja koje mu donose prvi uspjeh na Jesenskom salonu 1928. Dobre kritike i otkupi uslijedili su i nakon samostalne izložbe u Galerie de Seine 1929. i na izložbama Salona neovisnih u Grand Palaisu 1929. i 1930. U samo dvadesetak mjeseci do smrti od tuberkuloze u ljeto 1930. Plančić slika sedamdesetak fascinantnih arkadijskih prizora. Sublimirajući sva francuska slikarska iskustva od rokokoa, Watteaua i Fragonarda, pa do impresionista, fovista, ali i suvremenika poput Mauricea Utrilloa, Plančić stvara novu i sasvim osobnu estetiku europske širine.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

BRANISLAV DEŠKOVIĆ

1883 – 1939

Pas na tragu

1912

bronca

MG-2242

Branislav Dešković je umjetničku akademiju polazio u Veneciji (1903. – 1905.), na specijalki kod talijanskog kipara Antonija dal Zòtta. Boravio je kratko u Beču, a od 1907. godine živio je u Parizu, gdje je redovito izlagao na „Salonima“ (1908. -1921.).

Najraniji Deškovićevi radovi nastali su pod utjecajem akademizma i talijanskih verista. Niz realističnih portretnih reljefa poput Portret bradatog muškarca (1904.), izveo je za vrijeme akademskog obrazovanja na venecijanskoj akademiji.

Dolazeći često u domovinu, oblikovao je skulpture pod utjecajem patriotske ideologije u duhu secesije i stiliziriranog monumentalizma. Nakon boemskog života i narušenog zdravlja od 1921. godine skrasio se u Splitu.

Najpoznatiji je po dinamičnom oblikovanju motiva lovačkih pasa modeliranih pod utjecajem Rodinove skulpture, u punoj plastici i karakterističnim pozama te se u vlastitoj inačici impresionizma smatra najizrazitijim animalistom u hrvatskoj modernoj skulpturi.

Pas na tragu savršena je impresija zaustavljenog pokreta lovačkog psa usredotočenog na primarnu zadaću.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

Braco Dimitrijević

Leopard, 1979. – 2004.

ulje/platno, 104 x 214 cm

 

Braco Dimitrijević (1948) jedan je od pionira međunarodnog pokreta konceptualne umjetnosti, aktivan od kraja 60tih do danas. U Zagrebu je 1971. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti i zajedno sa suprugom Nenom organizirao prvu izložbu konceptualne umjetnosti At the moment u haustoru u Frankopanskoj ulici.

Iz bogate konceptualne prakse najpoznatiji su vremenom multiplicirani ciklusi fotografija Slučajni prolaznik, koje je kao začetak umjetničke discipline kritičkih intervencija u javnom prostoru premijerno predstavio u Zagrebu 1971. godine, a potom ih izlagao od Pariza do Venecije, New Yorka i ostalih globalnih metropola.  Nakon 1976. godine pod nazivom Tryptichos Post Historicus razvija svjetski poznat ciklus instalacija koje inovativnom metodom aproprijacije (prisvajanja) povezuju tri kategorije predmeta: znameniti umjetnički rad, svakodnevni predmet i plodove prirode.

Slika Leopard primjer je  funkcioniranja Dimtirijevićevog modela posthistorijskog triptiha i metode aproprijacije u slikarskom mediju. Šare krzna leoparda u hodu stapaju se s pozadinom izvedenom kapanjem i prskanjem boje kao citatom slikarske metode Jacksona Pollocka, utemeljitelja slikarstva akcije.  Ovaj slikarski opus najavio je ciklus instalacija u kojima je životinje konfrontirao s umjetničkim objektima, s vrhuncem na samostalnoj izložbi u Pariškom zoološkom vrtu 1998. godine. Njegov najpoznatiji teorijski rad Tractatus Post Historicus objavljen je 1976. godine, a najpoznatija od izreka kojima izražava svoje stvaralačko uvjerenje glasi Louvre je moj studio, ulica je moj muzej.

 

Tekst: Željko Marciuš©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Emanuel Vidović
Angelus, 1906/07.
ulje / platno, 945 x 1385 mm
sign. d. donji k: E. Vidović
MG-2748

Emanuel Vidović (1870.–1953.) nakon prvih slikarskih poduka u Splitu kod slikara i graditelja Emila Vecchiettija, 1887. godine upisuje venecijansku Akademiju, koju nikad nije formalno završio. Tijekom razdoblja 1892.–1895. godine boravio je u Milanu, gdje je izlagao slike iz venecijanskog ribarskog života na Esposizioni Riunite, 1894. i na Esposizione Permanente, 1895. godine. U njegovoj su se slikarskoj formaciji osobito značajnim pokazali boravci u Chioggi, pitoresknom ribarskom naselju nadomak Venecije, kojoj se vraća tijekom čitava života. U formativnoj Vidovićevoj fazi mogu se iščitati utjecaji venecijanskih pejzažista, primjerice Guglielma Ciardija, te radovi u plain airu pod utjecajem macchiaiola, skupine toskanskih umjetnika koja je slikala mrljastim potezom kista (macchia) s naglaskom na odnosu svjetla i sjene, te vrhuncem djelovanja od 1854. do 1860. godine. Naporedo s plenerističkim studijama nastaju i Vidovićevi sutonski pejzaži. Nakon divizionističkog segantinijanskog izleta na diptihu Mali svijet iz 1904. godine, Vidovićevo slikarstvo u razdoblju 1906.–1920. karakterizira apstrahiranje pejzaža stilizacijom i korištenjem nijansi jedne boje uz primjesu crne, čime naglašava simbolističku potku svoga slikarstva.
Navedene značajke možemo iščitati na paradigmatskoj slici Angelus iz 1906/07. godine, slikanoj nijansama crvene boje. Angelus kao tema iz kršćanske ikonografije bogata je sakralnim, duhovnim značenjima te je izuzetno podesna za Vidovićev simbolistički izričaj. Apstrahirani pejzaž kao metafora stanja duše s böcklinovskim obrisima lađe na vodi i obale (otoka) ukazuju na univerzalni imaginarij europskog simbolizma.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

 

IVAN MEŠTROVIĆ
1883. – 1962.
Portret
Ruže Meštrović
1915.
bronca
MG – 802

Ivan Meštrović najistaknutiji je hrvatski kipar prve polovice 20. stoljeća, koji je za svoga života postigao svjetsku slavu i priznanja.

Kiparstvo je studirao na bečkoj Akademiji od 1901. do 1905. godine gdje je na njegovo formiranje utjecalo sveukupno ozračje bečke secesije, čiji je neprijeporni predstavnik kiparstva. Dužnost rektora zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti obavljao je od 1923. do 1942. godine. Umjetničkim, profesionalnim i javnim radom upečatljivo je utjecao na suvremenike i mlađe kipare kao i na uspostavljanje hrvatske umjetnosti modernog doba.

Većina Meštrovićevih ranih radova je simboličke tematike, a reprezentativni primjer je Zdenac života iz 1905. godine ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Od početka svog golemog stvaralaštva prepoznat je kao izvanredan talent i veliki umjetnik s osebujnom i snažnom sposobnošću oblikovanja plastične materije, te je snagom individualnog talenta ostvario djela univerzalne vrijednosti monumentalne, religiozne i intimne tematike.

Meštrovićev cjelokupni kiparski opus prožet je portretnom plastikom i originalnim ženskim likovima. Portret tadašnje supruge Ruže Klein Meštrović je remek djelo elegantne geste, izveden u duhu secesije. Lice i visoko poprsje su stilizirani, a lagana dijagonalna torzija tijela naglašava pokret i dinamizira formu.

Tekst:  Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije, ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

Edo Murtić (1921.-2005.)
Highway, 1952.
ulje/platno, 823 x 1455 mm
MG-2339

Highway je dio ciklusa Doživljaj Amerike (1951.– 1952.) kojeg je umjetnik ostvario u SAD-u i Kanadi. Otklonom od poetike socrealizma ciklus predstavlja prekretnicu u hrvatskom i jugoslavenskom poslijeratnom slikarstvu, anticipirajući Murtićevu karakterističnu inačicu tada najutjecajnijeg slikarskog pravca, američkog apstraktnog ekspresionizma. U SAD-u je Murtić upoznao Jacksona Pollocka što ga je nadahnulo za novi, slobodni slikarski izraz. Za razliku od polokovskog prskajućeg automatizma action paintinga, Murtić slika kolorističkom ekspresijom. Kompozicija Highwaya izvedena je u ravnoteži motiva nadvožnjaka i apstraktnih ritmičnih poteza i kolorističkih ploha koje se
iza njega razvijaju sugerirajući dinamičnu pozadinu velegrada. Polazeći od redukcije stvarnosti u pejzažima tijekom pedesetih godina na tragu lirske apstrakcije i tašizma, Murtić početkom šezdesetih, razvija prepoznatljiv
apstraktni slikarski stil dinamične geste i intenzivnog kolorita kojim postaje najutjecajniji i najpoznatiji umjetnik visokog modernizma u socijalističkoj Jugoslaviji, s respektabilnom karijerom na međunarodnoj sceni. Murtić se
školovao kod najvećih umjetnika svog vremena na akademijama u Zagrebu i Beogradu(Ljubo Babić, Krsto Hegedušić, Petar Dobrović). Kao uvjereni socijalist bio je sudionik NOB-a, a kasnije kao istaknuti kulturni djelatnik pobornik
demokratskih vrijednosti. Njegova karijera s izrazitim intenzitetom i utjecajem trajala je šezdeset godina. Nakon izleta u figuraciju u pejzažima tijekom osamdesetih te serija crteža s motivom kadavera nadahnutih Domovinskim ratom, Murtić obilježen pikasovskom mnogostranošću do kraja života ostaje apstraktni slikar.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Vlaho Bukovac

Gundulić zamišlja Osmana, 1894.

ulje/platno

185×308 cm

MG – 295

Vlaho Bukovac (1855.-1922.), začetnik je hrvatske moderne. Znatiželjan i pustolovan duh vodi ga već kao dijete u SAD. Zahvaljujući panslavenski usmjerenom književniku, Medi Puciću i biskupu Strossmayeru odlazi na školovanje na parišku likovnu akademiju. Slika pod utjecajem Alexandra Cabanela, eklektičnog slikara povijesnih i religioznih kompozicija u duhu službenog akademizma. S vremenom upoznaje impresionističko slikarstvo i orijentalizam te razvija svoj likovni izraz oslanjajući se na realizam, impresionizam i povremeno simbolizam. Nakon završenog studija 1880. zahvaljujući uspjesima na Pariškim salonima, u Parizu otvara atelje. Istodobno slika u Dalmaciji i Engleskoj, a 1893. nastanjuje se u Zagrebu gdje 1895. inicira izgradnju Umjetničkog paviljona. Društvo hrvatskih umjetnika osniva 1897. godine kao protutežu Kršnjavijevom Hrvatskom društvu umjetnosti, osnovanom 1879., te poziva umjetnike na slikanje u pleneru čime daje poticaj hrvatskoj moderni. Pod njegovim utjecajem slikari odbacuju akademski smeđi ton i opredjeljuju se za svjetliju paletu zasnivajući varijantu hrvatskog realističkog slikarstva svijetla kolorita zvanog zagrebačka šarena škola. Zbog neslaganja s Kršnjavim, Bukovac odlazi najprije u Cavtat 1898., potom 1903. u Prag kao profesor na tamošnjoj akademiji.
Na slici Gundulić zamišlja Osmana koju započinje u Parizu, a završava u Zagrebu 1894., prikazan je hrvatski barokni pisac Ivan Gundulić dok razmišlja o svojem povijesno-romantičnom epu Osman. Dijagonalno barokno koncipirana kompozicija i likovi dani su akademski realistično, dok je pjesnikov pogled uperen prema impresionistički tretiranoj izmaglici i svjetlosnim odbljescima iznad vode. Lakoća slikanja vidljiva je ne samo u realističkom prikazu draperija i inkarnata nego i u detaljima bilja i stijenja u prvom planu. Citatnost teme i barokne kompozicije na tragu su povijesnog slikarstva.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Autor:

Kamilo-Tompa,-Na-ulici,-1931.,-MG-2517

Autor:

Ferdinand Quiquerez, Ofelija, 1874.,-MG-108

Autor:

Vilko-Gecan,-Portret-dr.-Piskulica,-1928.,-MG-1059

Autor:

Milivoj-Uzelac,-U-vrtu,-1939.,-MG-969

Autor:

Miroslav-Kraljevic,-Bonvivant,-1912.,-MG-771

Autor:

Vladimir-Becic,-Akt-djevojcice,-1907.,-MG-867