Matko Trebotić (1931.)

Zapis, 1982.

fotografija, tuš, akvarel, pečat/papir, 340 x 200 mm

MGP-1046

 

Matko Trebotić (1935.) istaknuti je hrvatski slikar kulturalno-prirodnog pamćenja i memorijski suvremenik koji pronalazi lokalno u uopćenom i univerzalni duh u mjesnom, zavičajnom motivu. Cijeli autorov sliko-crtački opus utemeljen je dijalektikom stvaranja na sažimanju svijeta na znak i proširenju znaka na svijet. To je redukcija naracije. Motivi su starohrvatske crkvice, lubanje, križevi, čempresi – identifikacijski znaci trebotićevske ikonografije (I. Slade). Diplomirao je 1961. na beogradskom Arhitektonskom fakultetu. Prvu izložbu ostvario je neslužbeno u Bochumu 1968., što je istaknuto izložbom Pedeset godina samoće… 2018. u Splitu. Ranih 70-ih polazi glasovitu Folkwangschule kod prof. Hermanna Schardta u Essenu u svojstvu Meisterschülera gdje studira i grafičke discipline. Od 1971. nastanjuje se u Düsseldorfu, otkuda prijateljuje sa čuvenim J. Beuysom. Kolažirani foto-sliko-crtež Zapis (1982.) rijetkost je jer je zajednički rad M. Trebotića i J. Beuysa ovjeren signaturama autora i Beuysovim pečatima. Matkove otočke memorabilije dobile su tim pečatima snažan konceptualni uzgon. Beuys je (…) iskazao i svoju tipičnu podijeljenost između neke paramilitarne organiziranosti (…) i lirskog, enigmatskog i biofilnog (donjeg) pečata, koji se, posve prirodno, smjestio na bjelini papira između Trebotićevih znakova: čempresa (lijevo) i lista (gore). Onaj prvi – „zastrašujući“! – pečat udario je Beuys ispod Matkova mrtvaca nacrtana u kamenu ili ciglenu ukopištu – kao da je pred nama arheološki nalaz. (citirano, I. Zidić). Trebotićeva djela nalaze se u relevantnim hrvatskim i inozemnim zbirkama i muzejima. Za vodeća mediteranska hrvatska kazališta oslikao je svečane zastore nazvane Jadranski poliptih. Dobitnik je Nagrade Grada Splita za životno djelo 2009.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti  ©NMMU, Zagreb

Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©NMMU, Zagreb

 

Maksimilijan Vanka
Pejzaž, 1932.
ulje, drvo
50 x 65 cm
cjelina s okvirom  63 x 78 cm
MG-2747

 

„Pejzaž“ predstavlja jednu od tri tematske cjeline kojima je Maksimilijan Vanka bio zaokupljen tijekom svoje likovne karijere. Uz portrete i folklornu tematiku slika krajobraze okupane svjetlošću i toplinom ljetnog sunca ističući  regionalne i etnografske specifičnosti. Upotreba toplih, žarkih boja, bez primjesa crne, Vanku povezuje sa slikarstvom Van Goga i tradicijom flamanskog slikarstva. Statične scene netaknute prirode bez prikaza ljudi ili romantičnih ruševina na promatrača djeluju umirujuće, što se posebno odnosi na slike s korčulanskim motivima. Osim flamanskog utjecaja, treba napomenuti i utjecaj hrvatskih plenerista s početka 20.st. poput Mate Celestina Medovića, njegove palete boja i beskrajnih pejzaža.

Maksimilijan Vanka (1889.-1963.) odgajan je u Hrvatskom Zagorju sve do svoje osme godine kada se seli u Zagreb. U Zagrebu završava osnovnu školu i realnu gimnaziju. Od 1908. do 1910. stječe likovnu izobrazbu na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt kod Bele Čikoša Sesije, te nastavlja školovanje u Bruxellesu na Akademiji lijepih umjetnosti od 1911. do 1915. Kao učitelj crtanja na Višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt predaje od 1920. do 1934., a zatim i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagreb na kojoj zvanje profesora stječe 1923. Pripisuje mu se uvođenje sangvine tehnike na naše prostore, odnosno izvedbu crteža u crvenoj kredi. U New Yorku je živio od 1934. do 1941. godine i u tom su periodu uz njujorške nebodere najčešća inspiracija njegovih djela socijalne teme: prosjaci i beskućnici, lučki barovi, ulične tučnjave, ljudi s dokova; što ga povezuje s djelovanjem zagrebačke grupe Zemlja. Na otoku Korčuli utemeljio je likovnu koloniju te je tamo provodio ljeta družeći se s kolegama slikarima. Umire 1963. u Meksiku.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti  ©NMMU, Zagreb

Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©NMMU, Zagreb

 

 

Jelena Perić

Žuti Kvadrat, 1993.

ulje/platno, 150 x 150 cm

MG- 6834

Jelena Perić (1962.). rođena je u Petrogradu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1984. u klasi Š. Perića. Od 1984. do 1986. suradnik je Majstorske radionice Lj. Ivančića i N. Reisera. Prvu samostalnu izložbu održala je 1988. u Galeriji studentskog centra. Slikarstvo i ambijentalne slikarske instalacije Jelene Perić uopćeno pridružujemo novoj geometrijskoj apstrakciji minimalističkog predznaka i misaona koncepta uspostavljena unutar monokromnih slika, kao i njihovi nizova u kojima umjetnica prisvaja izložbeni prostor kao jednakopravni dio slike. Vizualni sklopovi Jelene Perić utemeljeni su na tradiciji monokromna slikarstva (K. Maljevič, A. Rodčenko, Y. Klein, M. Rothko, B. Newman, A. Reindhardt…), ali su samosvojne realizacije mentalnih, duhovnih i emotivnih svojstava koje se ponašaju kao energetski čvorovi u prostoru (J. Perić). Racionalna je geometrija; duhovna je kontemplacijska pobuđenost promatrača, a emocija izvire iz psihologije gledanja, odnosno optičkih djelovanja boje u njezinom žarećem, dinamičnom (topla boja, Crveni kvadrat, 1992.), ili apsorbirajućem svojstvu (hladna boja, Tamno zeleni kvadrat, 1992.). U tome vidu boja je svjetlost, a svjetlost ujedno val i čestica. Takav monokromni kvadrat unutar bijeloga obruba je i Žuta slika (1993.) čija snaga isijavanjem boje unutar minimalnih, monokromnih odrednica emotivno, duhovno, misaono i psihički djeluje na promatrača. Idejno pak naslanjanje na prethodnike je relativno budući ideje nisu ničijim vlasništvom, one se sele iz duha u duh (J. Perić). Od 1998. do danas izlagala je mnogim samostalnim i skupnim izložbama, a djela joj se nalaze u muzejima i galerijama te privatnim zbirkama.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

 

Drago Trumbetaš

Vincent stirbt, 1990./1991.

kombinirana tehnika/platno, 70 x 50 cm

MG-7010

 

Samouki autsajderski umjetnik Drago Trumbetaš (1938. – 2018.) nakon završene Grafičke škole u Zagrebu (1953. – 1956.) većinu svog života provodi u Njemačkoj radeći slovoslagarske i fizičke poslove. Od prvog odlaska u inozemstvo 1966. crtežima bilježi vlastito, ujedno i kolektivno iskustvo teške svakodnevice u stranom velegradu te otuđenu egzistenciju ekonomski uvjetovane radničke emigracije. Iskustvo gastarbajterskog života javnosti  predstavlja 1975. objavom grafičkih mapa iz ciklusa Gastarbeiter. Uz radove socijalne tematike, crpljene iz stvarnosti, koji počesto sadrže ironiju i kritiku potrošačkog društva te oslikavaju položaj bezimenog pojedinca (grafičke mape Untere Menschen, 1981.; Bankfurt ist Krankfurt, 1982.), Trumbetašev opus čine i djela posvećena njemu dragim umjetnicima i piscima (van Goghu, A. G. Matošu, M. Krleži). Vincent stirbt (Vincent umire) rad je iz ciklusa Dragi Vincent, sačinjen od slikovnih prikaza, katkad epistolarnih formi, koji su Trumbetaševe osobne refleksije i identifikacije s van Goghovim životom i pozivom. Vincent umire Trumbetaševa je predodžba posljednjih Vincentovih trenutaka iz pozicije bliskog promatrača uprizorenih u slobodnoj interpretaciji Vincentove Spavaće sobe u Arlesu u koju „vpostavlja“ poznata van Goghova djela (Žitno polje s vranama, Autoportret i dr.), a u prazan krevet smješta umirućeg Vincenta. Uz crteže i grafike, Trumbetaš se okušao i u pisanju stripa (Turopoljski top, 1992. – 1993.), drama (Sadisti/Nepušač, 1980.; Lopov, 1987., Der Kassierer, 1996.), pjesama te romana (Pušači i nepušači, 2009. – 2013.). O njegovu životu snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova i priloga, a 2001. izdana je monografija ur. Tonka Maroevića. Godine 2002. dodijeljena mu je Nagrada za životno djelo Zagrebačke županije.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

 

 

 

Milivoj Bijelić

Denkbild strikte Observanz, 2002.

sitostisak, ulje/platno, 85 x 155 cm

MG-7019

Milivoj Bijelić (1951.) intrigantan je umjetnik koji apsorbira konceptualne, primarno-analitičke i monokromne zasade visoke moderne slikom (Plava, 1976.) i minimalističkim instalacijama s postmodernim korelacijama od nove slike nadalje. To obilježava autorova misaona izvedbena estetika i materijalnost medija što je uočljivo još u njegovoj primarno-analitičkoj fazi. Diplomirao je slikarstvo na ALU-Zagreb (Š. Perić), a postdiplomski studij pohađao na Nationaal Hoger Instituut vorr Schone Kunsten u Antwerpenu (1977. – 1978.). Suradnik je Majstorske radionice Lj. Ivančića i N. Reisera (1978. – 1980.), a od 80-ih živi i djeluje u  Düsseldorfu. Bijelić uspostavlja vlastiti znak Homo rebus koji uobličava u zagonetni piktogram, parafrazu Da Vincijeva čovjeka raširenih udova koji modulira slikama, slikama-objektima i instalacijama (45. venecijanski bijenale, 1993.). Taj znak mjera je svih stvari, a preobražen u umjetničku matricu slika je figure i figura slike, šifra i znak ljudske figure uopće. (parafraza, J. auf der Lake). Slika Denkbild strikte Observanz / Razmišljanje, strogo promatrati (2002.) obilježava Bijelićev opus do danas utemeljen na filozofsko-sociološkim postavlkama koje autor prenosi na neposredan način. To je rasterska slika sa zagonetnim ukrasom, matricom u obliku saća – žigova Homo rebusa i horizontalnom lebdećom figurom čovjeka ponad njih izvedenom od stožaste materije boje koja gledana sa strane postaje vibrantni odjek reprezentativnoga izgleda.  Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Zagreb, Düsseldorf, Bochum, München, Ljubljana, Köln), a djela mu se nalaze u brojnim recentnim zbirkama i muzejima. Sudjelovao je na bijenalu u Sao Paulu 1982., i Kairu 1994., a u Bribiru nalazi boravište za aktualni umjetnički projekt Et in Barabaria Ego.

 

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

 

 

Jagoda Buić

Struktura (Etida),

1965. – 1966.

125×125 cm

MG-2661

 

Svestrana umjetnica Jagoda Buić školovala se na nekadašnjoj Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu, na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, na Studiju kostimografije i scenografije u Rimu i Veneciji te u Beču na odsjecima za tekstil i unutarnju arhitekturu. Povratkom sa studija radi kostime i scenografije za zagrebačka, splitska i osječka kazališta, no od 1962. tapiserija postaje glavni medij njezina umjetničkog iskaza. Nadahnuće nalazi u pučkom ženskom ručnom radu i predivu Dalmatinske zagore.

Struktura iz sredine 60-ih apstraktna je tapiserija, minimalistička po boji i elementarna po geometrijskim formama (krug, kvadrat), no bogate teksture jasno vidljivog tkiva tkanog rastera. Ova tkana slika na razmeđu je slikarstva, reljefnosti te trodimenzionalnog privida karakterističnog za op-art. Postupno se njezine tapiserije sve više oslobađaju dvodimenzionalnosti te postaju monumentalni apstraktni tkani trodimenzionalni predmeti vizualnih i taktilnih vrijednosti. Godine 1965. nastaje prva tekstilna prostorna forma nakon koje svoje tekstilne instalacije izlaže na svjetskim bijenalima u Veneciji, Sao Paulu, Lausannei.

Svojim tapiserijama naglašene teksture, reljefnosti i monumentalnosti te ambijentalnim tapiserijama-instalacijama postigla je međunarodni uspjeh. Izlagala je i na brojnim izložbama tapiserija od New Yorka, Amsterdama i Madrida, a radovi su nalaze u prestižnim zbirkama poput njujorške MoMA-e te muzeja Stedelijk u Amsterdamu. Godine 2010. priređena joj je retrospektiva u Muzeju za umjetnost i obrt, a 2019. izložba u Studiju NMMU „Josip Račić“.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

 

 

Boris Bućan

(1947.)

Pas, 1988.

ulje/platno, 140 x 90 cm

MG-5595

 

Boris Bućan najizrazitiji je grafički dizajner među slikarima i najistaknutiji slikar među grafičkim dizajnerima. Njegove ulične slike s namjerom su često slikovite, a slike ostvarene verbalno-vizualnim kôdom nerijetko plakatne. Vrijednost i valorizacija Bućanovih plakata internacionalna je i svjetski autoritetna. Njegovo oglašavanje je inventivno, zakučasto, istinski likovno i nimalo nevino. Stoga je njegov plakat i antiplakat (N. Beroš), a njegovo rasno slikarstvo često slikovna verbalizacija. Studij slikarstva upisuje na ALU-u u Ljubljani 1967., a slikarstvo je diplomirao na ALU-u u Zagrebu 1972. Prema B. Franceschiju Bućan je jedan od najuspješnijih umjetnika koji su se krajem 60-ih okupili oko programa Galerije SC. Prema istome autoru Bućana karakterizira otpor spram institucionalizirane umjetnosti intervencijama bojanja grada, a prekoračenjem medijskih i klasnih razgraničenja potiče ekspanziju i ekstenziju umjetnosti u stvarni život. U likovnosti istražuje problematiku anonimne medijske poruke koju subjektivizira duhovitim intervencijama u predložak (Bućan Art, 1973.). U plakatima velikih dimenzija vezan je uz pop-art i konceptualizam uspješno anticipirajući postmodernizam (I. Stravinski, Žar ptica, 1983.). Slika Pas iz 1988. utjelovljenje je nagonske energije u motiv životinje koja prožima cijeli ekspresivni prizor. Predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 1984. te na Bijenalu u São Paulu 1979. i 1989. Djela mu se nalaze u svjetskim muzejima poput MoMA-e i Cooper-Hewitt Museuma u New Yorku, Staatliches Museuma für Augewandte Kunst u Münchenu, State Library of Victoria u Melbourneu i Deutsches Plakat Museuma u Essenu. Redoviti je član HAZU-a od 2006.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

 

 

Dean Jokanović Toumin

Nova slika XIX, 1977.

ulje, kreda/platno, 120 x 120 cm

MG-4245

Dean Jokanović Toumin (1946.) pronicljivi je slikar nomad udomljen – i u Zagrebu i u Milanu – koji proširuje pojmove slike minuciozno planirajući projekte u kojima inzistira na doživljaju između izvedbe i percepcije djela (parafraza, B. Perica). Stasao je u doba visoke modrene 70-ih  na razmeđu između analitičnosti i čiste plastičnosti medija s obilježjima svojevrsne primarne geometrije. To vrijeme kulturnih previranja koja određuju odjeci EXTA-51, Novih tendencija i studentskih prosvjeda iz 68, formativno utječe i na Toumina. U postmoderni osim odmaka prema strasti slikanja i osjetilnosti slike na rubu asocijativnosti u 80-ima (Bezgranično (with love), 1987.), zaokupljaju ga sve do današnjih dana ambijentalne i slikarske instalacije, kao i odnosi slikovnosti i prostornosti (Linija kao dimenzija prostora, 2006.). Diplomirao je na ALU-Zagreb (Lj. Ivančić, R. Goldoni) 1970., a na učenje gledanja poticao ga je prof. Đ. Tiljak koji je ukazivao i na Poussina i na rusku avangardu. Internacionalne korake započinje 70-ih u Milanu.

Nova slika XIX, 1977. iz istoimenog ciklusa na akromatskoj  crnoj površini odašilje minimalističku primarnu geometriju sazdanu od formata platna te kredom obojene vertikale, horizontalne i dijagonale uklopljenih u mentalni, psihološki i rafinirano-estetski vizualni sklop. Jokanoviće vizualizacije, jednostavno, dobro izgledaju. Sudjelovao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Milano, New York, Cardiff, Ljubljana, Barcelona…), a umjetničke projekte realizirao je pod okriljem Bijenala u Sao Paulu, Fondacije Juan Mirô, Venecijanskoga bijenala (projekt i izložba  A Casa/At Home, 1993.) i drugdje. Višestruko je nagrađivan za svoj rad. Profesor je na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

 

Anbel Zanze

Čitajući Kipkea II, 2014.

ulje/platno, 100 x 150 cm

MG-8457

Anabel Zanze (1971.) istaknuta je suvremena hrvatska verbo-vizualna slikarica, predstavnica svojevrsna likovna letrizma. Umjetnica slikajući piše, pišući slika. Tekstualno-vizualna forma i rafinirana estetika autoričinih slika osim vizualnog uvida zahtijeva i čitanje. Tekst i slika u jedinstvenoj tvorbi analogni su polaritetima, ispunama i prazninama, binarnim kodovima i labirintima sliko-slova na usloženoj podlozi. Polje slike otvoreno je za slobodne, estetske i mentalno-pojmovne interpretacije. Darom za nenametljivo optičko ispitivanje polja slike A. Zanze propituje vizualne osobitosti, zakonitosti i naglaske vlastita intelektualna slikarstva. Diplomirala je 1996. na Grafičkom odsjeku ALU-a u Zagrebu u klasi prof. A. Kuduza. Priredila je više samostalnih izložbi od kojih izdvajamo najrecentnije: Napinjanje teksta, Gliptoteka HAZU, Zagreb i Galerija umjetnina, Split, 2019.; Pedeset osam slika, Gradski muzej Vukovar – Galerija Oranžerija, Vukovar, 2016.; Grisailles, Radnička galerija, Zagreb, 2015. – 2016.; Citati, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik, 2015.; Vrste riječi, Muzej suvremene umjetnosti – No galerija, Zagreb, 2014. Slika Čitajući Kipkea II, 2014., ujedno je posveta Ž. Kipkeu, ali i svojevrsna verbalno-vizualna dezintegracija slike. Engleski prijevod Kipkeovih tekstova napušta autoričin sustav slika-stranica. Osjetnim povećanjem slova slika se dinamizira, a razara se i semantičko značenje teksta. Slova su oslobođena pravila tipografije, a u trodijelnom slikanju (crno, svijetlo modro i žuto) te u međuzavisnostima između apsorpcije podloge i žarenja slova, slova-riječi lebde ponad površine slike (parafraza, A. Zanze).

Autoričina djela nalaze se u zbirkama Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galerije umjetnina u Splitu, Umjetničke galerije Dubrovnik, Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku te u mnogim muzejskim, privatnim i korporacijskim zbirkama u Hrvatskoj i svijetu.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

 

Nives Kavurić Kurtović

(1938. – 2016.)

Slika 2

1964.

kombinirana tehnika, 75 x 37 cm

MG-5993

 

Nives Kavurić Kurtović jedna je od najznačajnijih hrvatskih slikarica. Godine 1957. upisuje ALU u Zagrebu gdje 1962. diplomira grafiku i slikarstvo u klasi prof. Frane Baće. Od 1962. do 1967. bila je suradnica Majstorske radionice Krste Hegedušića. Samostalno izlaže od 1963. godine, dvadeset godina kasnije postaje profesoricom na zagrebačkoj ALU. Godine 1997. postaje članicom HAZU-a i time postaje prvom akademkinjom u Hrvatskoj. Početke slikarskog rada obilježava tzv. crna faza po utjecajem filozofije egzistencijalizma i izraza enformela. Guste nanose uljane boje prate raspadajući antropomorfni oblici crtežom. Prožimanje crtačkog kao „najljudskije mogućnosti“ (N. Kavurić Kurtović) i slikarskog pratit će je čitav njezin opus utemeljen na intimističkim ekspresijama pretočenim u nadrealne elemente poput fragmentiranih dijelova tijela, deformacija oblika, materičnosti polja boje i linija te ukomponiranih dijelova teksta, stvarajući time prizore snažne osobne simbolike.

Poput mehanizama nesvjesnog, Slika 2 povezuje različite tehnike intervencija na platnu (kombinirana tehnika), a dadaističkom organikom niže umu „nespojive“ segmente. Zazornim dijelovima ljudskoga, dječjeg „tijela“ razlomljenog plohama i potezima boja kontrapunktira pokušaj reda pomoću crno-bijeliog popločenja teksta. Tekst je proizvoljan pa ga kao komunikacijski znak simboličkog naboja suprotstavlja njegovoj uobičajenoj svrsi prijenosa poruke. Slika je ujedno i borba snažnog kolorističkog simbolizma: dijalektičkog jedinstva crvenog i crnog. Crvene linije koje čitamo vertikalno – gornja oštrih uglova, donja obla –  svojom kolorističkom dominacijom uokviruju fragmente u intimno-nadrealnu cjelinu i istovremeno cijelom prikazu daju tektoničnost. Njihovu živost u donjoj trećini prizora smiruje horizontala jedine neprekinute crne linije.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: iz foto-arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

IVO REŽEK

Ženski akt u kupaonici, 1926.

ulje na platnu, 99,9 x 72,5 cm

MG-4144

 

Ženski akt u kupaonici ubraja se među najuspješnija djela kojima se Ivo Režek sredinom 1920-ih afirmira u Parizu. Na izvorištu europskog slikarskog moderniteta Režek u seriji kupačica ostvaruje savršenu sintezu monumentalne forme i dubokoga nutarnjeg mira. Izrazito sugestivan ciklus ostvaren je tankim lapidarnim namazom u vrlo suženom registru boje.

Režekovo školovanje na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt prekinula je mobilizacija. Nakon rata je bio jedan od najboljih studenata na Akademiji u Pragu. Nakon ekspresionističke faze debelih namaza boje put nalazi u novoj realnosti. U Pariz dolazi 1924. kao već formirani slikar, a neoklasični stil razvija pod utjecajem Derainovih proporcija i Picassova povratka figuraciji. Zaokupljen je formom i teži redu. Studira i fresko-tehnike kod Lenoira. Iako ga u Zagrebu 1931. dočekuje sredina nenavikla na avangardu, Režek nastavlja njegovati figuraciju. Na tragu magičnog realizma iskreno prikazuje zavičajni zagorski život. Uz seriju psiholoških portreta iz 1930-ih i Režekov crtački opus odlikuje čistoća koncepcije i osjećajnost. U časopisima Koprive i Kerempuh objavljuje karikature s oštrim kritikama društveno-političke situacije i fašizma. Nakon rata predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Slika crkvene freske (Trsat, Mihaljevci kod Požege) i mediteranske pejzaže, ostajući trajno vjeran figuraciji.

 

Tekst: Lada Bošnjak Velagić,viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić© Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

ŽELJKO LAPUH
Skupljač svjetla
1991.
ulje, platno
195 x 145 cm
MG-6897

Željko Lapuh postmoderni je slikar koji sjedinjuje figurativno (tradicionalno) slikarstvo s elementima nadrealizma (avangarda) u vlastitu stilsku simbiozu. Slika Sakupljač svjetla prikazuje osamljeni skulptorski definiran lik lišen individualnosti, s licem poput maske bez ljudskih karakteristika.  „Pogled“ mu je upućen prema promatraču kojeg priziva i uvodi  u svoj mistični svijet. Protagonisti Lapuhovih kompozicija dominiraju neodređenim, imaginarnim krajobrazom u kojeg su postavljeni. Na ovoj slici nadrealna, metafizička atmosfera naglašena je neutralnom crnom pozadinom i tamnom paletom boja koje stvaraju habitat „mitološkom biću“ Lapuhovog bestijarija. Monolitni geometrijski oblici konstruirani onkraj matematičkih ili prirodnih zakona čine scensku kulisu predstavljenog svijeta. Jedina naznaka karaktera, ili bolje rečeno identitet predstavljenog aktera proizlazi iz naziva slike Sakupljač svjetla. Lapuh u svojem slikarstvu koristi simbolični jezik kojim promatrača uvodi u svijet s onu stranu zbilje po uzoru na talijanski umjetnički pokret pittura metafisica i njezinog začetnika Giorgia de Cirica.

Željko Lapuh (1951.) rođen je u Splitu. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. u klasi prof. Šime Perića. Suradnik je Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Hvaljeni od publike i kritike njegova dva ciklusa; Metamorfoze, 1989–92, i Tajna promjene, 1990–96 zaintrigirali su likovnu scenu. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Dubrovniku, Milanu, New Yorku te je tijekom svoje karijere organizirao preko trideset samostalnih i 150 skupnih izložbi.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

ROBERT JEAN – IVANOVIĆ

1889.-1968.

Portret slikara Karla Mijića

1939.

bronca

35 cm x 22 cm x 25.5 cm

MG–944

 

Hrvatski kipar, medaljer, maketar i srednjoškolski nastavnik, studirao je kiparstvo na akademijama u Zagrebu (1908. – 1909., 1911. 1914.) i Münchenu (1909. -1910.), a 1915. -1916. godine usavršavao se na praškoj Umjetničkoj akademiji.

U središtu njegove likovne preokupacije je ljudska figura i portret. U početku su to studije muškog tijela i dinamično razlomljene muške figure pri teškom fizičkom radu koje je objedinio u ciklusu Rad (1915. -1928.). U punoj plastici i reljefu oblikovao je u bronci i kamenu intimističke i poetične ženske portrete i aktove meke modelacije. Autor je više javnih i nadgrobnih spomenika.

Tijekom cijelog svojeg kiparskoga djelovanja modelirao je realistične muške portrete u reljefu i punoj plastici dobre psihološke karakterizacije i sumarno izvedenih fizičkih osobina. Portret Karla Mijića, kiparova kolege i prijatelja iz Sarajeva, oblikovan je u plitkom poprsju s dinamično izvedenom glavom ovog markantnog slikara.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

 

Vladimir Gašparić Gapa
Mala sunčana kola
1987.
bronca
MG-5986

Vladimir Gašparić Gapa diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1975. godine u klasi Valerija Michielija. Nakon studija radio je u Majstorskoj radionici Ivana Sabolića, a od 2003. predavač je na Kiparskom odsjeku ALU-a. Studijski je boravio u Italiji, Njemačkoj, Švedskoj i Austriji.
U početku je stvarao ekspresivnu figuraciju, ali je prepoznat kao autor apstraktnih skulptura oblikovanih u drvu, bronci i granitu, simboličnog sadržaja i snažne izražajnosti. Radi redukcionistička i ekspresivna djela razigranih geometrijskih struktura dinamične forme i neobičnih odnosa elemenata. Stvara analitička i konstruktivistička djela u ciklusima, propitujući i usavršavajući nove oblike i izričaje. Oblikuje jasne konstruktivne sklopove otvorenih struktura koje karakterizira drvodjelske tehnike i elementi. Rustičnost i tesanje zamijenile su zaglađene i polirane površine novijih djela oblikovanih u granitu, a kiparski rukopis prilagođen je karakteristikama materijala.
Skulpturu poetičnog naziva Mala sunčana kola konstruktivističke morfologije, sačinjavaju dva relativno uska i svaki za sebe oblikovana elementa međusobno povezana u jedinstvenu dinamičnu plohu uravnoteženih suodnosa.

Tekst Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

Jadranka Fatur
Telefon
1972.- 1973.
ulje, platno
170 x 135 cm
MG- 4468

Jadranka Fatur (1949.) se slikom „Telefon“ predstavila publici još tijekom studentskih dana. Na prvi pogled promatraču je predstavljena scena svakodnevnog gradskog života, trenutak zabilježen u vrevi gradske ulice. Realnosti prizora pridonosi preciznost izvedbe detalja, čime je Jadranka Fatur najavila svoju budući status najpoznatije predstavnice slikarstva hiperrealizma u Hrvatskoj i regiji. Međutim, ova rana slika još sadrži elemente koji umjetnicu vežu uz slikarstvo nadrealizma, a koji se pojavljuju kao posljedica montaže dijelova kompozicije, kuta promatranja ili umetanja osobnih referenci poput letka s autoričinim likom prilijepljenim na središnji motiv telefonske govornice. Hiperrealizam kao slikarski pravac ne podrazumijeva vjerni prijenos scene zabilježene fotoaparatom na platno. Prijenos u drugi medij umjetniku omogućuje manipulaciju sadržajem u cilju uspostave subjektivne atmosfere doživljaja koji se uslijed savršenstva izvedbe doživljava kao prizor koji se u stvarnosti uistinu dogodio. Slika „Telefon“ paradigmatski je primjer metamorfoze stila od koketiranja s nadrealnim do čistog hiperrealizma koji pretpostavlja precizno tehničko umijeće izvedbe u realizaciji kompozicije ranije zabilježene fotografskom snimkom ili na osnovi kolaža snimki.
Jadranka Fatur (rođ.1949.) studirala je slikarstvo od 1969. do 1974. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miljenka Stančića. Već 1973. postaje suradnica u majstorskoj radionici Krste Hegedušića, kasnije Ljube Ivančića. Iste godine predstavila se prvi put sudjelovanjem na 8. zagrebačkom salonu održanom u Umjetničkom paviljonu. U Pariz odlazi 1978. na jednogodišnje putovanje kao stipendistica Francuske vlade na sveučilište Ecole nationale superieure des Beaux-Arts. Nakon Pariza uslijedila su studijska putovanja u Meksiko, Grčku, Italiju, SAD, Austriju. Smatra se najvažnijom predstavnicom hiperrealizma u Hrvatskoj. Tijekom svoje karijere izlagala je na više od 200 skupnih i preko 20 samostalnih izložbi u Njemačkoj, Francuskoj, SAD, Poljskoj, Rumunjskoj, Nizozemskoj, Kanadi, itd.

Tekst Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Karlo Mijić
Albanska brigada, 1947.
papir, akvarel, olovka
352 mm x 472 mm
MG-7229

Period neposredno nakon II. svjetskog rata, period je obnove i izgradnje u cijeloj Europi. Nije stoga bio rijedak slučaj da se umjetnici aktivno uključe u taj proces. Odnos između šire zajednice i umjetnika bio je osobito izazovan, a nerijetko i problematičan u društvima koja su se nakon rata okrenula socijalističkom društvenom uređenju. U Hrvatskoj, tada Jugoslaviji, period socijalističkog realizma nije trajao dugo. Početak njegovog kraja vežemo za 1948., kada je Jugoslavija prekinula sve odnose sa Sovjetskim savezom. Ipak, sve negdje do početka 50-ih godina, umjetnici su – ukoliko se nisu dragovoljno uključili u obnovu – mogli biti od strane vlasti obvezani da u njoj sudjeluju. Karlo Mijić, rođen u Bosni i Hercegovini 1887., odmah se nakon rata dragovoljno uključio u proces obnove, koristeći svoja slikarska umijeća za izradu propagandnih slika i plakata, da bi 1947., posjetio radne akcije na trasi pruge Bosanski Šamac – Sarajevo. Mijić na prugu u izgradnji odlazi kao slikar, kao svojevrsni prikazivač ovog važnog događanja, a ne kao radnik. U tom je scenariju bilo predviđeno da se na terenu izrade skice – crteži, akvareli itd. – a da se po povratku u atelje slikaju velika ulja na platnu. Ovdje donosimo crtež koji prikazuje albansku omladinsku brigadu u izgradnji pruge Bosanski Šamac – Sarajevo. Ostavimo li društvena zbivanja nakratko po strani i fokusiramo li se na prizore, primijetit ćemo kako je Mijić, školovan na akademijama i carske i međuratne Europe u Beču, Pragu i Münchenu, jednu novu scenu, u osnovi jednu novu društvenu pojavu prikazao, služeći se tradicionalnim metodama. Podijelivši prizor u planove i prikazavši ga iz velike daljine, Mijić je ovim prizorima dao na važnosti i približio ih žanru povijesnog slikarstva.

Tekst Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kosta Angeli Radovani
1916. – 2002.
Dunja IV
1963.
bronca
MG-2453

Studirao je kiparstvo na akademiji Brera u Milanu 1934. –1938. i povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1939. godine. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1941. – 1945. godine pohađao je specijalke za kiparstvo kod F. Kršinića i grafiku kod T. Krizmana. Od 1950. do 1955. godine bio je profesor na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, a od 1978. do 1990. godine predavao je kiparstvo na Akademiji u Sarajevu.
Bavio se spomeničkom plastikom, crtežima i grafikom. Kao kipar bio je zaokupljen ljudskim likom, a opus mu obilježavaju jedinstveno oblikovani portreti i aktovi. U medaljerstvu originalno sažima specifičnosti i karaktere izražajnih lica kao jedinu formu i sadržaj medalje kao što je portret Don Frane Bulića s rektorskog lanca kojeg je izradio 1968. godine. Modelirao je brojne aktove, portrete i figuralne kompozicije arhaičnih statičnih forma s naglaskom na masi. Organičke i mehaničke dijelove figura slagao je u antropomorfne asocijativne oblike.
U njegovu opusu posebno mjesto imaju Dunje, kojih je izveo 20-ak u potrazi za arhetipskom snagom kiparskog oblika. To su ženski aktovi punih zrelih oblina. Dunja kao voće koje se ostavlja da dozrije za Radovanija je bila personifikacija ženskog tijela kao prapočela i trajanja. Dunja IV je sumarno modeliran sjedeći ženski akt u krupnom i zatvorenom volumenu.

Tekst Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ferdo Quiquerez (1845. – 1893.)
Glava starice, 1874. -1875.
ulje / platno, 39x32cm
MG-710

Na toplom galerijskom tamno smeđem fondu izranja pognuta glava starice srebrnkaste kose osvjetljene odozgo čime slikar potencira kontrast između tamne pozadine i svijetle, gotovo blistavo srebrne površine kosu. Izražajne bore oko usta starice te oči uvučene u gotovo crne duplje ukazuju na sklonost realističkom pristupu portretiranja.
Ferdo Quiquerez (1845.-1893.), pejzažima malog formata i malobrojnim portretima smatra se uz slikare prve generacije minhenske akademije Isu Kršnjavog i Nikolu Mašića, začetnikom hrvatskog realizma. Slikarstvo uči kod Mückea, izrađujući skice za povijesne kompozicije. Dobivši stipendiju od Strossmayera 1870. odlazi na minhensku akademiju kod profesora Karla von Pilotya, slikara povijesnih kompozicija te bakropisca Johanna Leonarda Raaba. Školovanje u Münchenu prekida 1872. i odlazi u Italiju gdje ostaje do 1875. Najprije boravi u Veneziji (upoznao se sa arhitektonskim vedutama Ippolita Caffia), kasnije u Rimu i okolici kopira umjetnine po crkvama i javnim zbirkama. U Sorrentu i na Capriju zajedno sa Siemiradzkim i Kršnjavim neposrednim opažanjem i slobodnim mrljastim nanosima boja slika krajolike u svijetlu. Godine 1875. preko Zadra te Bosne i Hercegovine, zahvaljujući zadarskom slikaru Franji Salghetti-Drioliju, odlazi u Crnu Goru gdje postaje dvorski slikar kneza Nikole. Studijama vjerno bilježi ljude i krajeve kojima prolazi. U Zagreb se vraća 1876. te 1878. postaje profesor crtanja na gimnaziji. Skromni učiteljski prihodi i stalni rad nisu bili dovoljni za održanje egzistencijalnog minimuma od ranije boležljivog Quiquereza.

Tekst Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Jeger
(1911. – 1973.)

Antun Vrančić
1944.
bronca
61 x 44 mm
MG-2892-594

Tomislav Krizman
1945.
srebro
pr. 43 mm
MG-2892-601

Ivan Jeger pripada maloj grupi studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu koji se tijekom redovnog studija (1932.-1936.) opredjeljuju za medaljerski životni poziv. Po završetku studija nastavio je specijalizaciju (1936.-1938.) kod Ive Kerdića, a kao nadareni majstor ostao je suradnikom u njegovom atelijeru do 1945. Od 1947. godine, nakon usavršavanja u Pragu, predavao je obradu kovina na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Cijeli svoj profesionalni vijek posvetio je medaljerstvu. Prva medalja Stari Majerić, 1938. izvedena je pod utjecajem njegovog profesora Ive Kerdića. Kasnije, naročito u portretnoj sitnoj plastici vješto sintetizira oblike i apstrahira detalje što rezultira njegovim najboljim djelima. Također izrađuje niz medalja, plaketa i znački za kulturne i sportske manifestacije i ostale društvene događaje s figuralnim i simboličkim kompozicijama.
Članovi Numizmatičkog društva 1944. godine naručuju kod Jegera izradu plakete poznatog šibenskog humanista Antuna Vrančića, tražeći da njegov lik bude izveden prema bakrorezu Martina Kolunića – Rote iz 16. stoljeća. Jeger je majstorski reproducirao viđeno prenijevši uspješno jedan medij u drugi. Sve pojedinosti bakroreza prenesene su u visoki reljef. Godinu poslije, radeći u sličnoj maniri po starijem grafičkom predlošku, oblikovao je plaketu Ivan Kitonić.
Potpuna zrelost Jegerovog umjetničkog medaljerskog izričaja ogleda se u portretnoj medalji Tomislav Krizman iz 1945. godine. Djelo je izvedeno u visokom reljefu svjetlosne modelacije. Pomoću naglašenog plasticiteta i nemirne forme ostvario je najbolju psihološku karakterizaciju našeg velikog grafičara i njegov dinamični unutarnji život.

Tekst Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Zoltan Novak
Diavolo in Me, 2019.
akrilik/platno, 220 x 300 cm
MG-8443

Zoltan Novak (1963.) jedan je od najpoznatijih hrvatskih slikara postmoderne narativne figuracije. Razrađuje ju u korelacijama i referencijama prema realnosti, likovnoj umjetnosti, filmu i književnosti. Studirao je na Nastavničkom odsjeku ALU-a u Zagrebu (N. Koydl, Z. Keser), a diplomirao kod Z. Kauzlarića Atača 1997. Od 2004. profesor je slikarstva na istoimenoj ustanovi. Od 1988. slikarstvo mu je prožeto art brutovskim i neoekspresionističkim odrednicama koje od ranih 90-ih metodom redukcijske figuracije formulira u paradigmatski znak Šetača. Potpuno oformljenog depersonaliziranog Šetača kreira 1994. te ga izvodi u slikama, siluetama, slikama-reljefima, znakovnim instalacijama, metama i križevima. Skicoznu unutarnju projekciju uobličava u piktogram, parafrazu Da Vincijeva čovjeka raširenih udova ili svjetlećeg znaka na semaforu. Ciklusom Noćne slike (2009.) Novak znaku vraća tjelesni i stvarnosni prikaz. Primjerna slika suvremenome zasićeno informacijskome dobu Divalo in Me (2019.) iz ciklusa Svijet bez mjere, prikazuje užas (auto)egzistencije u vrlome novome svijetu. Naizgled uobičajena scena iz kafića sa šabloniziranim likovima preobražena je u horror-caffe referentnim autoportretom usamljenika unutar mase koji zlokobnim pogledom proždire sve oko sebe. Natpis pojačava stanje užasa, a crvena silueta usamljena jahača posvećena je špageti-vesternima Sregia Leonea i herojskim vremenima generacijskog subjektivnog idealizma. U tridesetak godina slikarskog djelovanja izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Rim, Pariz, München, New York, Berlin), a 2009. bio je hrvatski predstavnik na 53. venecijanskom bijenalu.

Tekst Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Miroslav Šutej
Ultra A, 1965.
polikolor/drvo
220 x 121,5 x 20 cm
MG-2592

Miroslav Šutej (1936. – 2005.) jedan je od najmaštovitijih hrvatskih slikara, grafičara te ambijentalnih umjetnika visoke moderne i postmoderne. Slika-objekt Ultra A (1965.) pripada op-artu, modernističkom pravcu optičko-hipnotičkih svojstava temeljenih na varci oka. Crno-bijela elegancija građena je na multipliciranju i ispupčenju karakterističnog Šutejeva znaka principom umnažanja pozitiva i negativa. Slika je spoj znanosti i umjetnosti karakterističan za pozitivističko-modernistički pokret Nove tendencije (Zagreb, 1961. – 1973.). Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1961. (M. Detoni), a 1961. – 1963. suradnik je Majstorske radionice K. Hegedušića. Od 1966. Šutej ostvaruje izrazitiju trodimenzionalnu materijalizaciju slika-objekata. Djela složene a čiste koncepcije učinio je pomičnim i taktilnim sugerirajući rast, širenje i uvlačenje u predmet. Uvodi i boju koja vizualizacijama pridaje pojačanu dinamiku. Radovi mu postaju neka vrsta predmeta za umjetničku igru, a mobilnost sa slike-objekta prenosi u područje grafike i crteža. Nakon polovine 70-ih stvara folklorne i cikluse erotike, a od 80-ih ostvaruje sliko-crteže, kolaže i kombinirane tehnike izrazita kolorizma. Radi i ambijentalne i video instalacije (Prekrivene oči, 2004.). Miroslav Šutej je homo ludens koji se stvarajući igra i uspostavlja igru kao temeljni element vlastite umjetnosti. Koliko je igra ozbiljna i koliko određuje čovjeka u umjetničkoj dimenziji, zrcali se u cijelom Šutejevu opusu koji ocrtava autorov credo: Sve je igra, igra je sve (prema, D. Grubić).

Tekst Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Frano Šimunović
Napuštanje tame, 1977.
ulje/platno, 110 x 164 cm
MG-3976

Frano Šimunović (1908. – 1995.) slikarski je klasik prijeratne moderne i gestualna slikarstva visoke moderne. Sin je književnika Dinka Šimunovića (1873. – 1933.). U ranijoj fazi (1932. – 1946.) izrazito je socijalno-kritički osviješten (Gostionica Sloboda, 1936.; Cirkus 1941.). Studirao je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu do 1934. (Lj. Babić, J. Kljaković). Polovicom 30-ih usavršava se u Madridu kopirajući i F. Goyu i D. Velasqueza. Lutajući po madridskim predgrađima crtanjem produbljuje socijalno-ekspresivne afinitete. Crta prizore iz periferije velegrada, bogalje i prosjake – najniže na društvenoj ljestvici – naglašavajući grubu ironiju, dramatičnost i grotesku života. Na prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu 1935. izlaže radove iz Španjolske. Slika i vedute zagrebačke periferije i pejzaže Zagore intenzivnih boja pod utjecajem Van Gogha. Za vrijeme rata crta i slika zbjegove i logore, ali također Goyom nadahnuta uprizorenja cirkusa. Nakon rata stvara mitski i surovi pejzaž Dalmatinske zagore; kamene ograde, međe, gomile iskazane u polaritetu između tamne, zemljane palete i bijelih prožetosti i isijavanja. To postaje njegova trajna preokupacija. Na slici Napuštanje tame (1977.), taj zemni krajolik postaje onostran i kozmički, nadzemaljski pejzaž. Svjetlosnim raspršivanjem motiva približava se gestualnoj i organičkoj apstrakciji. Bavio se i ilustracijom (Grimmove bajke i pripovijetke D. Šimunovića). Dio svoga i opusa supruge Ksenije Kantoci darovao je 1992. Modernoj galeriji. Od 1963. član je HAZU-a, a Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo dobio je 1972.

Tekst Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kuzma Kovačić
1952.
Za tijelo
1985.
drvo
MG-4424

Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. godine (V. Rukljač), a obradu stakla usavršavao je u Muranu. Redoviti je profesor kiparstva na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.
U svom radu upotrebljava klasične materijale kao što su drvo, kamen, bronca i pečena glina, ali i nekonvencionalne kiparske elemente poput stakla, mjedi, bronce, žbuke, kartona, plastične materijale i mnogobrojne kombinacije tvoriva, kojima oblikuje figurativnu i apstraktnu skulpturu univerzalne vrijednosti. Modelira čiste i jednostavne forme maštovita i simbolična značenja. Tematski je čvrsto ukorijenjen u hrvatskoj književnoj tradiciji i Bibliji. U postmodernističkoj koncepciji ostvario je nesputana rješenja u konvencionalnim temama te je izveo mnogobrojna crkvena djela i javne spomenike, od kojih se ističu vratnice katedrale sv. Stjepana u Hvaru (1989.) i Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu iznad Zagreba (1994.). Autor je više kovanica hrvatskoga opticajnog novca (1993.) te hrvatskih zlatnika i srebrenjaka (1994.). Bavi se medaljerstvom, scenografijom i grafičkim oblikovanjem.
U skulpturi Za tijelo čvrste i zgusnute forme naglašene teksture, prilagođava iskonski oblik i drevne postupke obrade drva suvremenim interpretacijama u oblikovanju. Uspravljeni masivni trupac s prirodnim tordiranim napuknućima i užljebljenjima tretiran je s nadograđen kvadratičnim nepravilnim formama, koji podupiru vremešno tijelo.

Tekst Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Josef Feid
Gorski krajolik / Heligenblut, 1848.
ulje/platno, 47,4x42cm
MG-3064

Josep Feid (1806. – 1870.), tipičan je austrijski pejzažist iz razdoblja bidermajera. Već u vrijeme studija na bečkoj likovnoj akademiji često slika studije neposredno u prirodi. Motivi su mu bečka okolica i alpski krajolici. Studije kasnije koristi za izradu ateljerski zgotovljenih slika lakiranih površina, bez vidljivog nanosa boje što se tada posebno cijenilo. Pored pejzažnog slikarstva, poznat je po preciznom, gotovo botaničkom slikanju lišća. Pejzaži mu se odlikuju pomno slikanim detaljima prirode, dok ljudske i životinjske likove koristi uglavnom kao ukras i mjerilo veličine. Bio je prijatelj poznatog animalističkog slikara, Friedricha Gauermanna (1807. – 1862.) s kojim je i profesionalno surađivao u smislu zajedničkog rada na pojedinim slikama. Muzejska slika Gorski krajolik / Heiligenblut prikazuje jedan od omiljenih motiva austrijskog pejzažnog slikarstva tog oba – kraj Heilinenblut s istoimenom kapelicom podno alpskog masiva s najvišim austrijskim alpskim vrhom Grossglocknerom. Taj motiv često je na različite načine reproduciran (oleografije, gobelini) i tako postao opće poznat, posebno unutar austrijskih zemalja i time traženim slikarskim motivom za opremanje građanskih stanova.

Tekst Dajana vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Menci Clement Crnčić
Bonaca, 1906.
ulje / platno
MG-441

Slikar i grafičar Menci Clement Crnčić (1865.–1930.) studirao je slikarstvo na Akademijama u Beču (1882. – 1884.) i Münchenu (1889.–1892.). Nakon što je kratko radio kao učitelj slikanja na Obrtnoj školi u Zagrebu, preporukom Izidora Kršnjavoga 1894. godine dobiva stipendiju za studij grafike na Akademiji u Beču kod profesora Williama Ungera. U Zagreb seli 1900. godine, gdje 1903. zajedno s Belom Čikošem Sesijom otvara privatnu slikarsku školu, koja prerasta prvo u Višu školu za umjetnost i umjetni obrt, a potom u Likovnu akademiju na kojoj predaje od 1907.–1930. godine. Član JAZU postao je 1919. godine, a od 1920. do 1928. godine obnaša i dužnost ravnatelja Strossmayerove galerije u Zagrebu..
Menci Clement Crnčić jedan je od pionira moderne hrvatske grafike, a u slikarstvu su mu omiljena tema bile marine slikane pod danjim svjetlom i uvjerljivim realizmom u različitim vremenskim prilikama. Bonaca plijeni moćnim prikazom dvaju jedrenjaka na uljeno mirnoj površini mora. Bjelina jedara s modrim sjenama majstorski oslikana izranja iz pahuljasto-bijelih oblaka azurnog, vedrog neba.

Tekst Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti

Foto Goran Vranić ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kažimir Hraste
L, 1989.
drvo
MG-6390

Završio je kiparstvo na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1978. (V. Michieli) i poslijediplomski studij u Ljubljani 1984. (D. Tršar). Stručno se usavršavao 1990. godine u Rimu. Redoviti je profesor kiparstva na Umjetničkoj akademiji i profesor crtanja i oblikovanja na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Hraste je kipar velikoga opusa, a u njegovim javnim spomenicima i skulpturama prevladavaju crkvene i povijesne teme i ličnosti. Autor je mnogih idejnih i likovnih rješenja prigodnog zlatnog i srebrnog novca Hrvatske narodne banke. Portretnu skulpturu karakterizira majstorska sumarna psihološka karakterizacija likova. Radi apstraktne kompozicije najčešće u drvu a potom metalu i pleksiglasu metodom dodavanja izražajne znakovitosti i asocijativnosti.
Skulptura slobodne forme i krhke strukture L građena je u neokubističkoj maniri i promišlja konstruktivnost i strukturu materijala pod raznim kutovima. Sastavljena je od više suprotstavljenih drvenih segmenata koji se s poigravaju s gravitacijom.

Tekst Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vlaho Bukovac
Autoportret sa sportskom kapom, 1914.
ulje /ljepenka 45,9 x 38,3 cm
MG-2381

Vlaho Bukovac (1855.–1922.) jedna je od ključnih osoba u umjetnosti i kulturi hrvatske moderne. Školovan u Parizu, poznat je po svojoj internacionalnoj karijeri (Francuska, Engleska, SAD, Beč, Češka). Bukovčevo slikarstvo stilski se kreće od akademskog realizma zagrebačkog razdoblja šarene škole do osebujnog priklanjanja simbolizmu na portretima i aktovima nastalih tijekom posljednjih dvadesetak godina njegova života kada je radio kao profesor na praškoj Akademiji.
Toj fazi pripada Autoportret sa sportskom kapom, naslikan 1914. godine, slikan tamnijom gamom boja u pretežno smeđim i žutim tonovima. Izveden je osebujnom inačicom tehnike divizionizma koja je obilježila europski simbolizam na prijelazu stoljeća počevši od lombardskog slikarstva Segantinija, Pellizze da Volpeda, Morbellija i drugih krajem 19. stoljeća, odakle se u specifičnim varijantama proširio čitavom, osobito srednjom Europom. Riječ je o slikanju u kratkim linijama poteza čime se stvara specifična, vibrantna površina platna suglasna sa simbolističkim ugođajem. Bukovac se smatra ključnom figurom u širenju ove slikarske tehnike na praškoj Akademiji. Bukovčev pogled iz sjene šilterice samouvjereno je usmjeren ka promatraču, dok je mondena ležernost majstora naglašena stavom figure, sportskom kapom i upaljenom cigaretom u ustima.

Tekst Ivana Rončević – Elezović, viša kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Hugo Conrad von Hὂtzendorf
Stari grad na Dravi, 1856.
ulje/platno, 84,5×109,5cm
MG-2617

Hugo Conrad von Hὂtzendorf (1807?-1869.), najuspješniji učitelj »osječke risarske škole«, uz Adolfa Waldingera(1843.-1904.) i Ivana Zaschea (1825.-1863.) najznačajniji je pejzažist u Hrvatskoj tog vremena. U razdoblju kada su osnovni slikarski motivi bili portreti i sakralne kompozicije to je samo po sebi značilo slobodniju slikarsku misao.
Nakon skromnih slikarskih naputaka svog oca i učitelja u »osječkoj risarskoj školi« Franza Conrada von Hὂtzendorfa (1770. -1841.), te samostalnog crtanja u prirodi, 1836. odlazi u Beč, jedno od najznačajnijih kulturno-umjetničkih središta tog vremena. Nije upisao bečku likovnu akademiju budući je nastavni program po klasicističkom konceptu pejzažno slikarstvo smatrao nedovoljno važnim slikarskim motivom i svodio ga na precizno iscrtavanje kontura. Odlučio se na slikarsku poduku u ateljeu slikara Johanna Nepomuka Schὂdlbergera (1779.-1853.), potpomognutu saznanjima stečenim posjetima za javnost otvorenih zbirki poput galerije grofa Liechteinsteina. Pod utjecajem je bečkog »zavičajnog pejzaža« i »pejzaža efekta« poslije se razvio u slikara komponiranih idiličnih krajolika i romantičnih ruina.
Po povratku u Slavoniju 1838., zamjenjuje oca na mjestu učitelja te nastavlja crtati i u manjoj mjeri slikati. Jedno od šest ulja iz muzejske zbirke jest »Stari grad na Dravi« koji prikazuje osamljenu ruševinu dvorca Korođvar nedaleko Osijeka. Tipičan je to romantičarski motiv kojim umjetnik suzdržanim i zamućenim koloritom izražava svoju nutranjost, kontemplativnost i eskapizam. Kolorit Hὂtzendorfovih slika bio je u skladu s Goetheovim simboličko-romantičarskim tumačenjem boja u djelu »Znanost o bojama« iz 1810.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ferdinand Kulmer
Plava slika, 1959. – 1960.
ulje, platno
MG-3516

Ferdinand Kulmer (1925. – 1998.) modernistički je i postmodernistički slikar koji se Merkurovom lakoćom preobražavao iz stila u stil. Potomak je plemićke obitelji Kulmer – štajerskih baruna koji u 18. st. dolaze u Hrvatsku. Najutjecajniji je bio pravnik i političar Franjo Kulmer (19. st.). Poredba Tonka Maroevića pogađa bît slikareve egzistencije o tome kako je Picasso najprije slikao pa kupovao dvorce, a u Ferdinanda Kulmera bilo je obratno. U ratno i poratno doba studirao je slikarstvo: od 1942. u Budimpešti, do 1948. Zagrebu (Lj. Babić, O. Mujadžić), a bio je i suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića do 1957. Raspon stilskih varijabli u tri desetljeća stvaralaštva impresivan je, prezentan i prelijeva se u svojevrstan hibrid; od (post)fovističke figuracije i Picassa, apstraktnoga razdoblja (od 1957.) enformela, tašizma, monokromije s elementima akcijskoga slikarstva i kaligrafije, sve do postmoderne nove figuracije u 80-ima. U 60-ima blizak je gestualnome enformelu na tragu H. Hartunga i P. Soulagesa, a u 70-ima japanskoj kaligrafiji. Kulmerova Plava slika iz 1959. – 1960. otkriva autora koji se „krilcima na svojim cipelama uzdizao s ovozemaljskoga prostora, zanemarujući realitet, kauzalitet“ (I. Zidić). Kulmer spojem enformela i kontroliranog automatizma tašizma stvara sliku polaritetnih svojstava. Slika je materijska činjenica, ali modre obojenosti stvaraju ugođaj profinjene estetike vizualnog sklopa.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Josip Diminić
1937. – 2019.
Uzajamni prihvat
1974.
fiberglas, boja
MG-3359

Slikarstvo je završio na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1963. godine (M. Tartaglia). Od 1984. pa do umirovljenja 2008. godine bio je profesor kiparstva na Odsjeku za likovnu umjetnost Filozofskog fakulteta u Rijeci, kasnije Akademije primijenjene umjetnosti, čiji je i suosnivač. Suosnivač je mnogih hrvatskih likovnih manifestacija i izložaba kao što su Mediteranski kiparski simpozij u Labinu i Međunarodna kiparska škola u Vrsaru.
Najprepoznatljiviji je po svojim koloriranim organičkim i antropomorfnim skulpturama, podjednako uspješno pretočenim u medije crteža i grafike. U drvu, kamenu, bronci i obojenoj plastici oblikovao je stiliziranu asocijativnu, često erotičnu skulpturu. Od 1980. priklonio se figuraciji i radi keramoskulpture tematski vezane uz ptice antropomorfnih oblika kao simbola slobode. Izveo je spomenike i parkovne skulpture u Labinu, Rijeci, Karlovcu. Objavio je više grafičkih mapa.
Samosvojni apstraktni izraz karakteristično sažetih kiparskih oblika svedenih na iskonske organske simbole metaforičnog je značenja. Oblikuje skulpturu nerijetko s erotskim asocijacijama koje često akcentira bojom. Apstraktna skulptura Uzajamni prihvat izrađena je od fiberglasa kao podatnog kiparskog materijala svojstvenom ovom umjetniku.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Juraj Dobrović
1928.
Prostorna konstrukcija
1964. – 1966.
kombinirana tehnika
MG-4241

Hrvatski slikar i grafičar završio je Ekonomski fakultet 1956. i diplomirao je povijest umjetnosti 1961. u Zagrebu. Od 1962. godine u potpunosti se posvećuje likovnoj umjetnosti.
Pripada skupini umjetnika koji su početkom 1960-ih nastavili tradiciju geometrijske apstrakcije djelovanjem grupe Exat 51 i zapaženi je pripadnik međunarodnog umjetničkog pokreta Novih tendencija, osnovanog u Zagrebu 1961. Dobrović ostvaruje vlastiti analitički sustav u kojem varira djelovanje svjetla, rastvara i preklapa komplementarne oblike, ali i šire problematizira pojam univerzalne dvojnosti i komplementarnosti. Oblikuje racionalne geometrijske skulpture i rotirajuće objekte s naglašenim učinkom svjetlosti. U kasnijoj fazi reducira geometrijske elemente, ističe plastičnost oblika i uvodi zrcalnu simetriju. Bavi se industrijskim i grafičkim oblikovanjem.
Prostorna konstrukcija je oblikovan kao monokromatski reljef – objekt, kojom se rotirajućom preobrazbom kocke stvara optička iluzija.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavko Šohaj
Slikar i predmeti, 1957.
ulje/platno, 85,3 x 99,5 cm
MG-2296

Slavko Šohaj (1908. – 2003.) jedan je od najistaknutijih hrvatskih lirskih intimista. Strukturu kompozicije i konstrukciju predmetnih oblika usvaja preko Cézannea, a intenzivan Mattisseov kolorizam utišava i ritmički uravnotežuje u osobitosti intimna svijeta. Iz nepresušne riznice impresionističkih i fovističkih uzora razvio je svoj odmjereni stil. Slika pejzaže i vedute, a cijela njegova potonja poetika izrasla je iz prisnih motiva i prostora ateljea (autoportreti, portreti, puteni akt, interijeri, mrtve prirode). Od 60-ih pod Mattisseovim uplivom slika plošnije. Šohajev kolorit sklad je uglavnom plavih, zelenih i ljubičastih stupnjevanja. Ukošenom kompozicijom i obrnutom perspektivom slika Slikar i predmeti (1957.) pokazuje takav utišani kolorit, svjesnost slikarskog poziva te tihi predmetni život. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu (Lj. Babić, V. Becić) 1931., a 30-ih se usavršava u Parizu. Godine 1934. gostuje na izložbi Grupe trojice, te je prepoznat kao poetski realist. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 1942., a ranih 50-ih samostalno izlaže u Parizu. S O. Postružnikom i F. Šimunovićem 1958. osniva Grupu trojice, a tek 1968. prvi puta samostalno izlaže u Modernoj galeriji, u kojoj je donacija supruge Hede Šohaj 2017. predstavljena izložbom. Bio je likovni suradnik Arheološkog muzeja u Zagrebu (1935. – 1965.), te član HAZU-a od 1977. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1978. Glazbeno nadaren, svirao je klavir (klasa S. Stančić), kao i violinu. Glazba je ispunjavala autorov meditativni prostor, a naročito je volio F. Chopina.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Anto Jerković
Ignoto II
1996. g.
akrilik, platno
100 x 8 x 300 cm
inv. br. MG- 6833

Anto Jerković (1958.-2005.) ispisivao je poruke na platnima velikih dimenzija preko slojevito obojane monokromne pozadine. Tekstove, rečenice ili riječi pisao je u Rimskoj kapitali) zlatnom ili srebrnom bojom, dok je pozadinu izvodio u više slojeva ultramarin industrijske plave boje. Izbor plave boje automatski nameće usporedbu s radom Yvesa Kleina, ali ne radi se o kopiranju koncepta, već o zajedničkoj referenci na simboličko značenje plave boje. Jerkovićevi plavi monokromi nemaju figurativnih i apstraktnih motiva,. naglasak je na kontemplativnoj, nematerijalnoj emanaciji boje. Plava boja je smirujuća; to je boja neba, beskonačnosti i harmonije. Rimska kapitala, kakvu najčešće vidimo na javnim spomenicima Jerkovićevim biblijskim citatima u zlatu pridaje značenje vječnih istina. Anto Jerković je umjetnik koji je kroz svoj izraz povezao dotad nespojive umjetničke koncepte: formalni izričaj Yvesa Kleina i klasičnu kršćansku tradiciju, što ga je činilo istinskim post-konceptualnim i post-modernim umjetnikom. .
Anto Jerković diplomirao je 1983. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Raula Goldonija. Nakon završetka studija postaje suradnikom Slikarske majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera u kojoj ostaje do 1986. Krajem 80-ih boravi u Parizu i Rimu gdje dolazi do njegovog zaokreta prema post konceptualnoj umjetnosti. Počevši sa slikarstvom, tijekom svoje karijere izražavao je svoju kreativnost i kroz druge medije, instalacije i performanse. Bavio se akcijama u javnom prostoru te preispitivanjem društveno uvriježenih koncepata.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Oskar Herman
Pejzaž s tri stabla, 1963.
ulje/platno, 85 x 135 cm
MG-2531

Iako najmanje istican, Oskar Herman (1886. – 1974.) najdugovječniji je pripadnik minhenskog kruga – jednog od mitskih početaka hrvatske moderne. U Münchenu je polazio slikarsku školu A. Ažbe (1904.), te do 1910. Akademiju (klasa – H. Habermann). Presudan utjecaj na njega imao je koloristički simbolizam H. von Mareesa. Kopira ga, ali i prerađuje statičnost kompozicije, odvojene likove, monumentalnost forme i horizontalne slikarske partije. Prvotni realizam, dakle, rano preobražava u arhajski simbolizam. Poslije 1. svj. rata ostvaruje izrazitu sintezu kolorističkog ekspresionizma koji je u korelacijama sa povijesnim ekspresionizmom, ali pretpostavlja i budući (neo)ekspresionizam.
Nakon rata ponovno je u Münchenu, gdje zapaženo izlaže na samostalnim i skupnim izložbama minhenske nove secesije. Godine 1933. eskalacijom nacizma vraća se u Zagreb gdje u Umjetničkom paviljonu priređuje samostalnu izložbu. U razdoblju 1942. – 1944. zatočen je u izbjegličkom logoru Ferramonti-Tarsia na jugu Italije, a 1944. vraća se u Hrvatsku, u partizane. Bio je kustos Moderne galerije (1945. – 1949.). U slikarstvu postupno razvija samostalnu varijantu kolorističkog ekspresionizma s motivima pejzaža, figura, i figuralnim te dramatičnim uprizorenjima koje razrađuje do kraja života. Slika Pejzaž sa tri stabla (1963.) je simbolsko-ekspresionistički krajolik ostvaren metodom kolorističke perspektive i upotpunjujuće žareće i hladne game.
Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo (1965.)

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ante Kaštelančić

Diptih, 1972.

ulje/lesonit, 89 x 119 cm

MG-2993

Ante Kaštelančić (1911. – 1989.) latentni je ekspresionist (I. Zidić) intenzivna, žarka kolorizma proizašla iz podneblja, a ostvarena žarećom redukcijom autohtonih motiva Dalmacije (jedra, bracera, pejzaži, mrtve prirode, tipovi likova, jutra, sutoni). Od druge polovine XX. stoljeća počesto je stvarao na rubovima figurativnog, posebice u doba vlastita visokog stila iz 70-ih. Nikad potpuno ne prešavši granice figuracije, ujedno je i pritajeni apstraktni slikar. Kaštelančić je važna karika hrvatske slikarske ekspresije rasprostranjene između drugog ekspresionizma I. Joba te apstraktne ekspresije i kaligrafije E. Murtića. Školovao se kod E. Vidovića te u Münchenu na Kunstgewerbeschule od 1926. do 1930. Preko Lj. Babića kod kojeg je diplomirao na ALU-u u Zagrebu 1936. te tijekom usavršavanja u Parizu na Akademiji A. Lhôtea (1937. – 1938.) usvojio je ekspresivni plamen V. van Gogha, a potom i izražajnu deformaciju C. Soutinea. Formativne utjecaje u zreloj redukcijskoj fazi zamjenjuje srodnostima s gestualnim i oblikovnim grafemom P. Soulagesa, F. Klinea i N. de Staela, koliko god se oni međusobno strukturno razlikovali. Do 1958. razlikujemo brzopisna vitičasta djela dinamičkog sustava, a potom uočavamo statički model bitno sporije konstruktivne grafije unutar dijagonalne ili koordinatne organizacije slike (I. Zidić). U posljednjem razdoblju slikao je dinamične kompozicije, posebice motive jedrenjaka. Slika Diptih (1972.) žareće je širokopotezno apstrahiranje motiva ostvareno izražajnom ekspresijom. Bio je i likovni pedagog u Splitu.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

 

Mladen Galić

Prostorna činjenica XX, 1979.

ulje/platno, 135 x 135 cm

MG-4165

Mladen Galić (1934.) klasik je i jedan od prvih predstavnika hrvatskog minimalizma i ambijentalne umjetnosti. Stvara vlastite varijante redukcijske i geometrijske apstrakcije. Uz to bavio se objektima, kolažima, organičkim formama mekše apstrakcije, skulpturom i grafikom – uopćeno, svim vidovima grafičkog dizajna – što je utjecalo i na Zagrebačku grafičku školu. Medijska raznolikost i heterogenost oformljena u periodu poslije enformela nije dovela do vizualne raspršenosti cjelovita opusa, već do koherentnosti, elegantne skladnosti oblika i struktura u koje je ukotvljen visoko-oblikovni autorski izraz uspostavljen i kontinuirano razvijan od razdoblja kasne moderne 60-ih do danas. Studirao je na ALU-u u Zagrebu od 1956. do 1959., a potom kasnih 60-ih boravi u Parizu. U početku (1965.) reducira slikarsku gestu na plastičku činjenicu. Žestoko popraćena izložba „Hit parada“ (GSC, 1967.) sa M. Šutejom, A. Kuduzom i LJ. Šibenik, označava prijelaz sa slike-objekta u ambijentalnu umjetnost i simbolski anticipira kasniju ambijentalnu urbanu akciju Mogućnosti za 71. Nakon objekata u drvu i plastici, od 70-ih radi neonske ambijente svjetlosnih izvora. Potom se kasnih 70-ih ciklusom Prostornih činjenica vraća geometrijskom dualnom načelu akromatskog crnog na akromatskom bijelom. Iz tog optičko-vizualnog ciklusa je i slika Prostorna činjenica XX. iz 1979. koja ne evocira ništa osim višekutnog crnog geometrijskog kruga na bijeloj podlozi.

Izlagao je samostalno od 1961. i skupno na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Višestruko je nagrađivan za svoji rad, a 2018. priređena mu je retrospektivna izložba u Modernoj galeriji (J. Denegri).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

 

Zvonimir Lončarić

1927. – 2004.

Filip mlađi

poliester, boja

MG-2984

 

Kipar, grafičar, kazališni i filmski scenograf, diplomirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu 1956. godine (K. Angeli Radovani, E. Tomašević). Od 1958. radio je za Zagreb film kao crtač i scenograf i autor je četiri filma. Autor je respektabilnog grafičkog opusa. Bavio se keramikom i kazališnom scenografijom te izradom maštovitih serija dječjih igračaka. Radio je figuralnu skulpturu, najčešće u drvu i poliesteru obojenu živim bojama. Sintetizirajući kiparska iskustva tradicije i jezik suvremene umjetnosti, ostvario je izvorno djelo u kojem su elementi fantastičnoga i nadrealnoga prožeti specifičnim humorom, što se očituje i na njegovim duhovitim mobilnim kipovima u javnim prostorima.

Lončarićeva animirana produkcija odražava se i na njegovom kiparskom izričaju kojeg odlikuju nekonvencionalne jednostavne elementarne forme naglašenog volumena i kolorita.  Napuhnuti viseći lik Filipa mlađeg pripada galeriji njegovih šarenih simplificiranih i predimenzioniranih skulptura lutaka.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Oton Postružnik

Truli panj, 1960.

ulje/platno, 98 x 146 cm

MG-2652

Oton Postružnik (1900. – 1978.) je socijalno-kritički angažirani slikar (grafičar, kipar) u prijeratnom razdoblju i jedan od najizrazitijih predstavnika lirske apstrakcije. Od 1915. pohađa privatnu umjetničku školu Ljube Babića. Sudjelovao je 1917. u protumađarskim demonstracijama. Održavši tada vatreni govor, upozoren je od vlasti. Godine 1920. napušta Višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu te odlazi na školovanje u Prag (V. Bukovac). Vrativši se, nastavlja studij na novoosnovanom ALU-u u Zagrebu gdje je diplomirao kod Lj. Babića (1924.). Jedan je od prvih studenata koji kod H. Juhna radi u keramici. Iste godine otvara privatnu slikarsku školu s I. Tabakovićem s kojim u Salonu Ullrich izlaže ciklus crteža Groteske blizak Novoj stvarnosti. Tim ciklusom najavljuje kritičko-socijalne odrednice grupe Zemlja (1929. – 1935.) čiji je osnivač i član. Odlazi na usavršavanje u Pariz od 1925. do 1926. (A. Lhote, M. Kisling), što je moglo utjecati na njegov monumentalni slikarski volumen (Klek, 1929.). Često boravi u Dalmaciji stvarajući osebujni kolorizam utemeljen na žarkim i otvorenim bojama te snažnome i slobodnome rukopisu. Od 50-ih reducira figuralni predložak na plošni znak, čistu boju i kompozicijska žarenja svjetlosti. Slika Truli panj (1960.) znakovna je redukcija predmetnog koja počiva na razmeđima i međuzavisnostima između organičke i lirske apstrakcije te ublažena enformela. Od 1958. do 1970. profesor je na ALU-u u Zagrebu, a 1964. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

Vjenceslav Richter

1917. – 2002.

Prostorna struktura II

1972.

aluminij, staklo

MG-3324

Diplomirao je arhitekturu 1949. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Također je poznat po svom radu iz područja urbanizma, skulpture, grafike, slikarstva, scenografije i teorije umjetnosti.

Ključna je ličnosti hrvatske umjetničke scene druge polovice 20. stoljeća, čije arhitektonsko i umjetničko stvaralaštvo zauzima važno mjesto u europskoj povijesti umjetnosti. Poznat je kao velik sintetičar umjetnosti i dosljedni promicatelj konstruktivizma. Jedan je od osnivača grupe EXAT-51, bio je aktivan sudionik međunarodnog pokreta Novih tendencija. Autor je niza međunarodno zapaženih arhitektonskih projekata kao što su izložbeni paviljoni u Bruxellesu, Torinu i Milanu. Eksperimentirao je u istraživanju novih mogućnosti na području likovnosti s ciljem sinteze raznih područja vizualnih umjetnosti.

Od 1962. godine počeo je istraživati ​​medij skulpture temeljen na načelima sistemske plastike građene od niza istovjetnih serijskih dijelova koji u brojnim varijantama tvore nove plastične cjeline. Geometrijska skulpturu Prostorna struktura II sačinjava stakleni kubus unutar kojeg su matematički precizno postavljene istovjetne aluminijske žice koje svojim razvedenim oblicima ritmiziraju transparentni prostor skulpture.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Dulčić

Ples, 1956.

ulje/platno, 69,2 x 87,5 cm

MG-2266

 

Ivo Dulčić (1916. – 1975.) izraziti je kolorist i jedan od ponajboljih hrvatskih slikara moderne sakralne tematike. Do 50-ih ostvaruje prigušeni intimizam gdje ga zanima epiderma slike. Nakon 50-ih rasvjetljava i otvara paletu kojom pojavni svijet rastače u mrljasto tkivo slike. Od 1955. boravi u Zagrebu i u Dubrovniku. Dulčićev koloristički strukturalizam derivat je apstrakcije – tašizma, ali i njegova osobna mjera kojom nikada ne prelazi granice figuracije. U trećoj fazi od 1959. sintetizira znanja koja primjenjuje na sakralnu umjetnost (fresku, mozaik, vitraj) u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu (freska Krista Kralja, 1959.). Sakralnu dionicu ostvaruje i u crkvama u Dubrovniku, Zagrebu, Sarajevu, Essenu. Studirao je pravo u Beogradu i Zagrebu te na ALU-u u Zagrebu od 1941. do 1946. (Lj. Babić), kada biva isključen s Akademije zbog negiranja socrealističke prakse. U Dulčićev kolorizam utkan je i P. Bonnard i J. E. Vuilliard, ali ponajviše on sâm. Ptičju perspektivu usadio mu je Lj. Babić, a Dulčić je preobražava u sebi svojstvenu Božansku perspektivu kojom grad i stanovnike prikazuje kao na dlanu. Od 50-ih predstavlja grad, ulice, trgove, sportska zbivanja sa siluetama ljudi. Postupno rasvjetljuje paletu izrazitim kolorizmom gustih namaza čistih boja i rastakanjem predmeta na mrlje, čime postiže titravu atmosferu slike. Približava se apstrakciji  kompozicijom koju ritmizira tašističkim mrljama, ali je uvijek vezan uz stvarni svijet. Upravo je kompozicija Ples 1956. takva rubna figuracija koja mrljastim usporednostima i obojenostima sugerira esenciju plesa – pokret.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

 

 

 

Robert Šimrak
Kiberstroj – Corps sans organe, 2008.
kombinirana tehnika, 150 x 300 cm

Robert Šimrak (1967.) aktualni je predstavnik postmodernog visoko-tehnološkog slikarsko-grafičkog izričaja. Visokom izvedbenom razinom propituje hipnotički konzumerizam i futurističke vizije na razmeđima elitne i popularne kulture. Pažljivim korelacijama kritički opservira svijet strukturiran po mjeri hegemonijskog globaliziranog liberalnog kapitalizma. Njegove popističke i distopijske vizualizacije referiraju se na realnost, književnost, film i strip. Diplomirao je grafiku na ALU-u u Zagrebu 1992. (A. Kuduz) gdje radi od 1995., a od 2014. redoviti je profesor. Predsjednik je HDLU-a od 2001. do 2003. kada koordinira zahtjevnim projektom obnove Meštrovićeva paviljona. Doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu 2018. Samostalno je izlagao od 1989. na četrdesetak izložbi u zemlji i inozemstvu te na više od tristo skupnih izložbi. Godine 2009. dobio je Vjesnikovu nagradu „Josip Račić“ za najbolju samostalnu izložbu. Šimrakova umjetnost poznog, eklektičkog postmodernizma razjeda pitanja suvremenog svijeta rasplinutog u multimedijsku kakofoniju. Šimrak propituje kako nakon iskustva tako umreženog svijeta, tehnoloških iznašašća, kao i svijeta spektakla, ponovno uspostaviti pojam slike. Svjetlosnom kutijom Kiberstroj – Corps sans organe, 2008. stvara dojam univerzalnog retrofuturističkog cyberspacea konstrukcijom cybermachine kao kakvog novosvjetovnog holograma svjetlosno-metalne, zatravljene virtualnosti što izgleda poput scenične vizije proizašle iz filmskih SF-distopija.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Edo Murtić
Na straži, 1946.
ulje/platno, 138 x 108,4 cm
MG-1674

Iako vremenski pripada razdoblju socrealizma, slika Na straži (1946.) samosvojni je otklon od te poetike. Pristoji joj tek formalno – temom, dok se stilsko-figuralnim postekspresionizmom otklanja od nje. U slici se očituje socijalno-kritičko nerafinirano nasljeđe grupe Zemlja i „čisto slikarstvo“ Grupe trojice. Slika kao da utjelovljuje Picassovu doktrinu iz 1945.: Ne, slikarstvo nije stvoreno za dekoraciju apartmana. To je instrument ofanzivnog i defanzivnog rata protiv neprijatelja. U angažiranu ekspresivnu figuraciju partizana utkane su i reminiscencije na osebujni naturalizam F. Goye, iznjedren iz tradicije španjolskog slikarstva 17. stoljeća (D. Velázquez). Edo Murtić (1921. – 2005.) početkom šezdesetih razvija prepoznatljiv apstraktni slikarski stil dinamične geste i intenzivnog kolorita kojim postaje najutjecajniji i najpoznatiji umjetnik visokog modernizma u socijalističkoj Jugoslaviji, s respektabilnom karijerom na međunarodnoj sceni. U SAD-u je ranih 50-ih upoznao Jacksona Pollocka, što je za njega značilo novu slikarsku slobodu. Za razliku od polokovskog prskajućeg automatizma akcijskog slikarstva, Murtić slika kolorističkom ekspresijom. Školovao se kod najvećih umjetnika svog vremena na akademijama u Zagrebu i Beogradu (P. Dobrović, Lj. Babić). Kao uvjereni socijalist bio je sudionik NOB-a, a kasnije kao istaknuti kulturni djelatnik pobornik demokratskih vrijednosti. Njegova karijera s izrazitim intenzitetom i utjecajem trajala je šezdeset godina, a nakon uzleta u figuraciju osamdesetih do smrti ostaje apstraktnim slikarom raznorodna opusa.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

Slavko Kopač

Pariz – Most Aleksandra III.

1939.

ulje, platno

55,5 x 38 cm

MG-1557

Djelo Pariz – Most Aleksandra III. mladenačko je umjetnikovo djelo, izvedeno neposredno nakon završetka umjetničke akademije. Dolaskom u Pariz, Kopačev umjetnički senzibilitet oslobađa se tradicionalnog akademskog likovnog diskursa te započinje put koji je obilježen maštovitošću i lucidnim kreiranjem avangardnog likovnog izraza. „Naučene“ poteze kista zamijenile su rezonantne mrlje boja koje uklapa u bijelu, neutralnu pozadinu čime u kompozicijama postiže mistične i poetske note. Nadrealistički repertoar, koji se očituje u njegovim kasnijim radovima, ovdje nalazimo samo u tragovima, u pojedinim elementima i u maniri koja se razvija u umjetnikov osobni stil.

Slavko Kopač rodio se u Vinkovcima 1913. Diplomirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu 1937. u klasi profesora Vladimira Becića. U Pariz dolazi kao stipendist Francuske vlade 1939. Zbog početka Drugog svjetskog rata vraća se u Zagreb te odlazi raditi u Mostar kao profesor crtanja u tamošnjoj gimnaziji. Usprkos ratu, 1943. zbog vlastitog usavršavanja odlazi u Firencu gdje ostaje do 1948. kada opet odlazi u Pariz. Iste godine upoznaje Jeana Dubuffeta i tu počinje prijateljstvo i stručna suradnja koja će trajati skoro 30 godina. S Dubuffetom istražuje, radi i sakuplja djela L`Art Bruta. Od 1950. postaje glavni tajnik, a kasnije i kustos kolekcije L`Art Bruta. Tijekom karijere upoznaje i radi s André Bretonom, B. Perretom, Michelom Tàpiesom te s još mnogo drugih aktera pariškog kulturnog života. Bavio se i skulpturom, ilustracijama (za poemu André Bretona) i keramikom. Izlagao je u galerijama u Parizu, Milanu, Rijeci, Veneciji, Lyonu te u Chicagu i Louisvilleu.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

Josip Vaništa

Kompozicija III, 1964.

ulje/platno, 100 x 130 cm

MG – 2575

Tražio sam pravo na pogrešku, na kontradikciju, na metamorfozu – zapisao je u Knjizi zapisa (2001.) Josip Vaništa (1924. – 2018.), univerzalna umjetnička ličnost i paradigma hrvatske kulture (Igor Zidić). U vidu poetike apsurda njegovi crteži su i svojevrsni ne-crteži, slikarstvo ne-slikarstvo, a djelovanje u Gorgoni ne-djelovanje. Kao osnivač i član umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.), koju unutar mentalne izolacije čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1950. (M. Tartaglia), a od 1951. do 1994. profesor je na Arhitektonskom fakultetu. Uz oris figure, u crtežu mu je važna bjelina iz koje je iznjedren motiv. Nastavljajući tradiciju moderne (J. Račić, M. Steiner), stvorio je motivsko meditativno slikarstvo u kojem je bjelina metafora obojene svjetline. Od 1961. reducira svoj slikarski sadržaj serijom monokromnih slika. Takvom minimalizmu pripada i Kompozicija III (1964.), ostvarena u tonskoj dualnosti. Plohu presijeca horizontalna plošna linija za koju Vaništa navodi da je jedini ostatak sadržaja, teme u slikarstvu bez iluzionizma. Minimalnom slikarskom metodom anticipira buduće tendencije, a svjesnošću o konceptualnosti slikarstva, Vaništa faktičnost nadomješta verbalnošću kojom zamjenjuje proces slikanja preciznim opisom likovnog postupka. Nakon 70-ih opet se približava realističkoj poetici. Iz tog razdoblja su najvažniji akvareli. Bavio se ilustracijom, opremom knjiga i scenografijom, a autor je i više knjiga. Redoviti je član HAZU-a od 1994. i dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2006.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Raul Goldoni

1919. – 1983.

Životinjska lubanja s rogom

1975.

bronca

 

Hrvatski slikar, grafičar i kipar diplomirao je slikarstvo 1942. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (M. Tartaglia), a studij je nastavio 1942. – 1943. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu. Bavio se primijenjenom umjetnošću i opremanjem reprezentativnih interijera.

Od šezdesetih godina trajno se priklonio plastičkom oblikovanju. Radio je serije staklenih predmeta uporabne namjene. U kiparstvu oblikuje  slobodne forme, zaobljene organske oblike i figurativne kompozicije s aluzijama na kristalizirane životinjske i ljudske likove. U stakloskulpturama razvijao je čistoću i postojanost oblika te je svjesno intervenirao u unutrašnjost mase, stvarajući djela koja podjednako privlače ritmom i ravnotežom masa te unutrašnjim svojstvima kao što je prozirnost i odsjaj. Pažljivom obradom površine volumena filtrirao je  i regulirao tijek svjetlosti kroz staklene dubine, čime je svoje skulpture snažno povezao s prostorom.

Osobnu kiparsku poetiku izvedenu u svjetlosnim dinamičnim masama jezgre i rubova uspješno primjenjuje i u djelima izvedenim u bronci kao što je Životinjska lubanja s rogom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Ante Rašić

Potezi kistom, 1977. – 1978.

polikolor na lesonitu, 37,5 x 29 cm

MG-8445

Struktura ponavljanja kistom, 1977. – 1978.

polikolor na lesonitu, 34 x 24 cm

MG-8446

 

Trgani papiri obojeni u bijelo

polikolor, papir/lesonit, 34 x 25,5 cm

MG-8447

Rezani papiri obojeni u bijelo, 1979.

papir, polikolor/lesonit, 33,7 x 24,5 cm

MG-8448

 

Ante Rašić (1953.) višeznačajna je umjetnička ličnost u razdoblju visoke moderne i postmoderne umjetnosti. Kipar je,  slikar i dizajner. Diplomirao je slikarstvo na ALU-Zagreb 1977. (N. Reiser), gdje je i profesor od 1995. Suradnik je Majstorske radionice Lj. Ivančića i N. Reisera (1977. – 1978.) te suradnik kiparskog atelijera profesora M. Charpentiera na Akademiji likovnih umjetnosti u Parizu 1978 . – 1979. U međama konceptualne, primarne i analitičke umjetnosti od 70-ih oformljuje svoj izražaj kojeg obilježava zatvorenost forme, plastička jezgrovitost,  procesualnost, čistoća oblikovanja te upotreba akromatske bijele. Takvome iznova iskazanom primarno-analitičkom izričaju pripadaju i postupačnim bijelim nanosima poput prazne ploče ostvarene slike Potezi kistom (1977. – 1978.), Struktura ponavljana kistom (1977. – 1978.), Trgani papiri obojeni u bijelo (1979.) i Rezani papiri obojeni u bijelo  (1979.). Te slike ne evociraju ništa drugo osim svoga naziva, procesualnosti i elementarnog postanja. Rašićeva slika nije polje za bilježenje umjetnikovih emocija nego prije svega ploha na kojoj autor kritički istražuje mogućnosti slikanja (Z. Maković). Nakon 80-ih Rašić ostvaruje kolaže, reljefe te skulpture od papira i metala zaustavljenih ritmova, bilježenja procesa nastanka i slobodnih formulacija (Podne, 1984. – 1985.) Od 1998. izveo je niz ambijentalnih instalacija sa ready-made zrcalima koje aplicira u raznolikim kontekstima i okruženjima okrunjenih gigantskim Hrvatskim Apoksiomenom na izložbi Umjetnost je lijepa (2011.) i u crkvi Sv. Donata (2018.).  Land Art projekt Bijela cesta „U iščekivanju kiše“, realiziran 2008. u okviru 36. Mediteranskog kiparskog simpozija, Labin, Dubrova, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i u svijetu. Djela mu se nalaze u brojnim muzejima i privatnim zbirkama te javnim prostorima, a 1997. je odlikovan redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: iz arhive umjetnika

Marko Ercegović

Dječak na Dančama, 2005.

kolor  fotografija, digitalni tisak

430x330mm

MG-6961

Prešavši na digitalnu fotografiju, ovaj se dubrovački fotograf rođen 1975., kako je sam jednom prilikom rekao, preporodio. „Kad se pojavio digitalac počeo sam raditi u boji. To mi je bila veća promjena nego bilo što drugo. Mogao sam puno više i opuštenije snimati.(…) Na filmu nisam radio u boji zato što nisam mogao sam razvijati fotke. Bilo je to jako skupo pa sam radio samo crno-bijelo. Ne zato što je to bilo lijepo i romantično, nego zato što je to bila jedina tehnologija koju sam si mogao priuštiti.(…) Mislim da bi svi fotografi koji meni nešto znače, koji su mi bili važni, bili presretni da su u svoje vrijeme imali digitalni fotoaparat.“. Fotografija koju donosimo dio je ciklusa pod nazivom „Dubrovčani“, koji je Ercegović prvi put izložio 2005. u Zagrebu i u kojem prvi puta počinje prikazivati ljude. Povodom toga, likovna je kritika primijetila da Ercegović ljude snima „iz prikrajka“, s određene distance, pa se čini da su prizori ukradeni. „Dječak na Dančama“ dobro potvrđuje tu primjedbu. Valja, međutim, nadodati da na ovoj fotografiji postoji uzajamna distanca, kao da i fotografu i dječaku međusobna udaljenost odgovara. Na lijevoj strani fotografije, kraj nabacane odjeće vidi se dio noge neke odrasle osobe, pa se čini da je dječak uhvatio trenutak u kojem se može odmoriti i od kupanja i od nadzora. S druge strane, čini se da je fotograf samo u prolazu – barkom, pješice? – i da nije potencijalni uzurpator mira koji nudi morska plaža. Tu pokretljivost fotografa, estetiku rada u prolazu, naglašavala je i kritika, ali i autor: „Na primjer, kad šećeš s psom onda samo za njim! Jer pas uvijek pita, pas uvijek stane na ugao i gleda te – lijevo ili desno? A nekad on baš želi negdje po svome. I onda ideš za njim! (…) Jednostavno treba pustiti stvari da se odvijaju. Treba se harmonizirati. Mislim, fotograf se mora harmonizirati sa svijetom oko sebe.“

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto Marko Ercegović
– fotografski presnimak: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Julije Knifer
K-11-67, oko 1970.
ulje/platno, 67 x 98 cm
MG-2755

Meandar je antologijski motiv opusa jednog od najvažnijih hrvatskih slikara XX. st. Julija Knifera. Čvrsto zadan granicom slike, jednakovrijednih crnih i bijelih ploha, od 1959. jedina je Kniferova tema. Redukcijsko apstrahiranje na jedan motiv, sustavno problematiziranje te dosljednost ponavljanja ritma meandra i kontinuiteta prostor-vremena odredilo je cijeli Kniferov opus. Naziv meandar uspostavio je I. Zidić, a Knifer ga je usvojio. Izraženi apsurd, paradoks i ironija približili su Knifera Gorgoni, čiji je suosnivač i član od osnivanja. Godine 1961. sudjeluje na prvoj izložbi Novih tendencija. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1956. (Đ. Tiljak), a poslijediplomski studij završio je kod A. Mejzdića. Prototipovi anti-slike, kako meandar 60-ih naziva u Zapisima, strogi su i repetitivni ne-psihološki Autoportreti (1949. – 1952.), crteži Stenjevca (1952.) u kojima se iza motiva uočava struktura meandra te minimalističke kompozicije iz 50-ih. Slika K-11-67 (oko 1970.) meandar je; krajnji plošno-linijski apsolut crnog i krajnji linijsko-plošni apsolut sivog. U Kniferovu sustavu ujednačena, monotona ritma vidimo utjecaje od filozofije egzistencije i apsurda do Maljeviča i Cézannea (Z. Maković). Jedan od najdražih umjetnika – što nije slučajno – bio mu je Piero della Francesca. Povećavanjem dimenzija meandra oblikovao je i ambijentalna rješenja (Tübingen, 1975.) Od 70-ih živi i izlaže u Njemačkoj i Francuskoj, a 2002. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Bio je i pasionirani ljubitelj nogometa.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić© Moderna galerija, Zagreb

 

 

Valerije Michieli
1922 – 1981
Nemir u škrapi
1972.
bronca
MG-3008
Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949. (F. Kršinić), na kojoj je od 1962. do 1981. godine bio profesor. Bio je suradnik majstorskih radionica V. Radauša (1949. –1951.) i F. Kršinića (1951. –1955.).
Koncepciju punog volumena ostvario je u portretima, a potom je istraživao mogućnosti erodirane forme. Kao avangardni kipar radio je izdužene ekspresionističke figure, bliske gotici i srodnim strujanjima moderne plastike (A. Giacometti). U ciklusu zgrčenih tijela izrazio je ljudsku dramu, posebice u sadržajima iz II. svjetskog rata. U ciklusima pasâ i konjâ oblikovao je životinje u rasponu od izrazito ekspresionističkih do nefigurativnih, izvedenih na kiparski i slikarski način. Autor je memorijalnih spomenika u Pučišćima i Splitu te figure Bračanka na Bolu.
Izradio je niz brončanih skulptura ljudi i životinja, naročito pasa, izrazite naturalističke deformiranosti, pod zajedničkim nazivljem škrapa, inspiriran reljefnosti izbrazdanog, napuknutog, razjedenog, nazubljenog i istrošenog vapnenačkog bračkog kamenog krša.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić© Moderna galerija, Zagreb

Ivo Kerdić
1881. – 1953.
Petar Dobrović
1921.
bronca
MG-2892-109
MG-2892-110

Veliki je hrvatski medaljer prve polovice 20. stoljeća. U Kerdićevim medaljama i plaketama od kraja drugog desetljeća 20. stoljeća, polako blijedi secesijska poetika i sve su istaknutiji plastični postulati. Tri medalje posvećene slikarima: Petru Dobroviću, 1921., Vilku Gecanu, 1923. i Vladimiru Beciću, 1930., snažni su i cjeloviti portreti likovnih i psiholoških vrijednosti. Reversi tih medalja sintetizirani su u svojim simbolima. Iako je ostvario veliki broj djela visoke kvalitete, ove medalje pokazuju svu kreativnu snagu Kerdićeva umjetničkog postignuća.
Kerdić svoju novu umjetničku koncepciju postiže na dvostranoj medalji slikara i pravnika Petra Dobrovića (1890.–1942.). O tome će zapisati: “Prva medalja, koju sam slobodno izveo, je gravirana medalja slikara Dobrovića, koja predstavlja jedno od mojih najznačajnijih djela. Ova je medalja čisto skulptorskog shvaćanja, bez slikarskog utjecaja, a ipak djeluje dobro medaljerski, pače graverski. Na aversu je lik slikara s natpisom u krugu: ´Petar Dobrović´, lik pun dobrovićevske samosvijesti. Dobrović, čovjek velike energije i samouvjerenja, skoro bahatosti, u okviru je medalje i njom potpuno vlada. Revers medalje nije zaostao za aversom. U ´pijetlu´ je opet cijela karakteristika Dobrovićeve ličnosti… S Dobrovićevom medaljom probio sam se do Amerike, gdje je ona skoro u cjelini od 25 komada rasprodana.”
Ivo Kerdić slično likovno rješenje medalje slikara Dobrovića s izvanrednim psihološkim portretnim prikazom na aversu i s karakterističnim personifikacijama i geslom na reversu primjenjuje kod oblikovanja medalja posvećenim hrvatskim slikarima Vilku Gecanu (1894. – 1973.) i Vladimiru Beciću (1886. – 1954.).

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić© Moderna galerija, Zagreb

Antun Motika
Moj atelier 1931.
ulje, platno
54 x 65 cm
MG-1649

Slika Moj atelier nastala je tijekom autorovog studijskog putovanja u Parizu. Upijajući radove impresionista i postimpresionista Antun Motika dolazi do spoznaje da je slikarstvo, kao i svaka umjetnost, izraz umjetnikova osobnog doživljaja. Njegov interijer ne odiše mračnim i depresivnim konotacijama kao kod njegovih kolega suvremenika, naprotiv; Motika među prvima unosi bijelu boju kao dominantni akcent u hrvatsko slikarstvo. (Šepić,1957.) Kompozicije mu odišu lepršavošću i lirskom poetičnošću što se očituju iz odnosa boje, linija i forme. Scene interijera gradi „nabačenim“ potezima kista, preferirano u tehnici akvarela ili gvaša.
Antun Motika rođen je 1902. u Puli. Studij kiparstva upisuje na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod prof. Rudolfa Valdeca 1922., ali već se iduće godine odlučuje za studij slikarstva. Nakon stjecanja diplome 1927., produžava studiji u specijalnoj klasi prof. Ljube Babića. Profesor/pripravnik crtanja u mostarskoj gimnaziji postaje 1929. u kojoj ostaje do 1940. Paralelno s početkom profesorske karijere 1930. odlazi u Pariz na desetomjesečni studijski boravak. Godine 1940. premješten je u Zagreb na mjesto profesora likovnih disciplina u Školi za primijenjenu umjetnost (keramika, tekstil, fotografija) gdje ostaje raditi sve do svojeg umirovljenja 1961. Od 1954. redovito odlazi u Veneciju na otok Murano, gdje u radionicama stakla izrađuje staklene kipove. Prvu samostalnu izložbu održao je u Zagrebu 1933. nakon čega je uslijedilo pojavljivanje na izložbama koje je organizirala Grupa trojice. Od posebnog je kulturološkoga značaja njegova izložba Arhajski nadrealizam (1952), koja je izazvala burne reakcije među hrvatskim kritičarima, a općenito se smatra najsmionijim odbacivanjem dogmatskih okvira socijalističkoga realizma. Nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo počašćen je 1970. kao i retrospektivnom izložbom u Modernoj galeriji 1974.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić© Moderna galerija, Zagreb

Ante Rašić
Tragovi ruža, 1976. – 1977. (detalj)
žbuka/platno, 200 x 150 cm
MG-4113

Ante Rašić (1953.) kipar je, slikar i dizajner visoke moderne i postmoderne umjetnosti. Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1977. (N. Reiser), gdje je i profesor od 1995. Bio je suradnik Majstorske radionice Lj. Ivančića i N. Reisera (1977. – 1978.) te kiparskog atelijera prof. M. Charpentiera na Akademiji likovnih umjetnosti u Parizu 1978. – 1979. U međama konceptualne, primarne i analitičke umjetnosti od 70-ih formira svoj izražaj obilježen zatvorenosti forme, plastičkom jezgrovitosti, procesualnosti, čistoćom oblikovanja te uporabom akromatske bijele. Takvom, iznova iskazanom primarno-analitičkom izričaju pripada i slika Tragovi ruža (1976.), ostvarena žbukom ponavljajućeg uzorka, koja ne evocira ništa drugo osim svoje procesualnosti i elementarnog postanja. Rašićeva slika nije polje za bilježenje umjetnikovih emocija nego prije svega ploha na kojoj autor kritički istražuje mogućnosti slikanja (Z. Maković). Nakon 80-ih stvara kolaže, reljefe te skulpture od papira i metala zaustavljenih ritmova, bilježenja procesa nastanka i slobodnih formulacija (Podne, 1984. – 1985.) Od 1998. izveo je niz ambijentalnih instalacija sa ready-made zrcalima koje aplicira u raznolikim kontekstima i okruženjima okrunjenih gigantskim Hrvatskim Apoksiomenom na izložbi Umjetnost je lijepa (2011.) i u crkvi sv. Donata (2018.). Land art projekt Bijela cesta „U iščekivanju kiše“, realiziran 2008. u okviru 36. Mediteranskog kiparskog simpozija, Labin, Dubrova, višestruko je nagrađivan u Hrvatskoj i u svijetu. Djela mu se nalaze u brojnim muzejima i privatnim zbirkama te na javnim prostorima, a 1997. odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić© Moderna galerija, Zagreb

Boris Demur
Slikano lijevom rukom – Slikano desnom rukom, 1978. (detalj)
akrilik/karton
2 x 72 x 102 cm
MG-4105

Boris Demur (1951. – 2014.) neoavangardni je slikar i postkonceptualni umjetnik. Suosnivač je i član Grupe šestorice autora (Zagreb, 1975. – 1981.). Diplomirao je slikarstvo 1975. (R. Goldoni) i grafiku 1977. (A. Kinert), a od 1975. do 1977. suradnik je majstorske radionice Lj. Ivančića. Demur je egzistencijalni umjetnik koji poistovjećuje umjetnost i realnost. Od 70-ih u slikarstvu ostvaruje ekspresionističku apstrakciju. Potom stvara ekspresionistički enformel kombinacijom (ne)slikarskih materijala te tehnikama kolaža, dekolaža, asamblaža i frotaža.

Sredinom 70-ih realizira primarno, analitičko, elementarno i procesualno slikarstvo u kojem je umjetničko djelo samo umjetničko djelo, a slika faktička činjenica. Zrcalni diptih Slikano lijevom rukom, slikano desnom rukom (1978.) upravo je takva elementarna činjenična slika koja ne evocira ništa drugo osim samog slikarskoga postupka – slikanja akromatskim bijelim lijevom i desnom rukom. Od 1983. Demur vraća slici motiv i tjelesnu gestu arhetipom spirale koju slika do kraja života kao odraz teorije kaosa u kojoj svaki nepredvidljivi proces ima svoj uzorak i pravilnost. Kasnije uvodi dvostruke spirale yin-yanga kao simbola cjelovitosti života. U preko četrdeset godina umjetničkog djelovanja izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a 1996. hrvatski je predstavnik na Bijenalu u Sao Paulu. Iste godine odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. U Modernoj galeriji 2004. priređena mu je Retrospektiva I (Z. Rus).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić© Moderna galerija, Zagreb

Vilko Šeferov
Dubrovački pejzaž, 1936.
ulje, lesonit
93,5 x 69 cm
MG-5880

Slika Dubrovački pejzaž uvodi nas u ambijent ljetnoga dana koji Šeferov u spontanom nadahnuću ostvaruje pomoću trenutnog doživljaja svijeta oko sebe. To nadahnuće, koje se kasnije pretvara u tok misli i u „tok kista“, predstavlja neposredan početak rada na djelu. Impresionistički dojam umjetnik naglašava korištenjem široke palete boja, koja s vremenom preuzima primat nad ostalim elementima kompozicije, zbog čega Šeferov u svojim pejzažima meditativnog raspoloženja postiže izraziti koloristički naboj.

Vilko Šeferov rođen je u Mostaru 1895. Umjetničku školu u Beogradu upisuje 1912. kod profesora Vladimira Becića, ali prekida školovanje zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. Nakon završene umjetničke akademije u Budimpešti, odlazi u Sarajevo te sudjeluje u osnivanju Udruženja umjetnika Bosne i Hercegovine. Od 1924. živi u Zagrebu te izlaže u okviru „Proljetnog salona“. Tijekom boravka u Zagrebu okružuje se umjetnicima i književnicima suvremenih svjetonazora, što se u njegovom slikarstvu manifestira u prikazu socijalnih tema. Paralelno radi brojne portrete prijatelja kao i članova svog „intelektualnog kruga“. Od velikog značaja za umjetnikov stil pokazali su se studijski boravci u Sjedinjenim Američkim Državama 1951/1952. i Egiptu 1962., tijekom kojih obogaćuje repertoar i usvaja nove kolorističke tendencije. S Vladimirom Becićem sudjeluje u organiziranju kolonije u Blažuju, te je jedan od osnivača kolonije i galerije u Rovinju. Izlagao je na mnogim samostalnim izložbama u Zagrebu. Sarajevu, Pragu, Beču, Veneciji, New Yorku, Los Angelesu. San Pedru itd. Dobitnik je nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1974.

Tekst: Zlatko Tot, kustos-pripravnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić© Moderna galerija, Zagreb

Eugen Feller
Malampija, 1961.
kombinirana tehnika/platno
52 x 48,5 cm
MG-6783

Eugen Feller (1942.) uz Ivu Gattina najdosljedniji je i najistančaniji predstavnik hrvatskoga radikalnog enformela. Samouk, eksperimentiranjem neslikarskim materijalima, nespornim procesima stvaranja te odbacivanjem organizirane formacije materije i forme stvara sliku u kategoriji njezine fizičke činjeničnosti. Iako je Fellerov enformel antiintelektualni proces dokrajčen materijskom i faktičkom istinitošću slike, on je danas u doba neprekidne krize kao i u doba kad je nastao izrazito aktualan, poput značenjske supstitucije tjelesnosti, patnje i svekolikog otuđenja.

Umjetnički djeluje od 1957. a izlaže od 1959. Ispočetka gustim nanosima gipsa stvara svoj najpoznatiji ciklus od osam slika – Malampije – slikarske fakte reljefne taktilnosti i monokromne sročenosti, prvi put prikazane na samostalnoj izložbi 1962. u Studiju G u organizaciji Gorgone. Naziv ciklusa preuzima iz literature predstavnice francuskog „novog romana” Nathalie Sarraute „Portret nepoznatog“: Ona je sigurno voljela to: njihovo dobro veliko dno Malampija (prema J. Denegri). Daljnja autoričina uporaba termina podrazumijeva svojevrsni objektivni naturalizam. Osobine Fellerovih Malampija srodnije su duhovnim raspoloženjima novog romana nego filozofiji egzistencijalizma (J. Denegri), a u likovnoj umjetnosti označavaju svojevrsno antislikarstvo drukčijih utemeljenja od Kniferovih.

U sljedećoj fazi stvara minimalističke objekte u obojenom drvu i sitotiske u boji, a 80-ih se približio primarnoj apstrakciji. Od 2000-ih stvara geometrijske strukture i njima često izravno intervenira u prostor. Od 1969. živi u Italiji, a 2016. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tekst: Željko Mariuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: iz fotdokumentacije Moderne galerije© Moderna galerija, Zagreb

Jerolim Miše
Siroče (Portret djevojčice), 1929.
ulje na platnu
64,8 x 49,8 cm
MG-1163

Portret Siročeta iz 1929. odlikuju sva temeljna formalna, stilska i tematska pregnuća Jerolima Miše. Tugu portretirana djeteta iskazuje realistički oblikovanim volumenom, a dramatičnost prizora ostvaruje koloritom i kontrastnom rasvjetom nadprirodnog intenziviteta. Bez avangardnih proboja, Miše teži ‘direktnom odnosu s objektom’ i ostvaruje zapažen portretni opus koji se temelji na realističkim postavkama, cézanneovskoj konstrukciji i renoirovskom koloritu. Mišino tonsko trodimenzionalno oblikovanje u kasnijim tridesetima zamjenjuje zamjetna koloristička plošnost, bliska suvremenom izrazu Petra Dobrovića.
Godine 1911. Jerolim Miše objavio je tako oštru kritiku slikarstva svoga profesora Mencija Clementa Crnčića da je izbačen iz Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. Potom je slikarstvo studirao u Rimu i Firenci, a predavao je na likovnim akademijama u Beogradu i Zagrebu. Kao nezaobilazan sudionik svih značajnih likovnih zbivanja u Hrvatskoj prve polovine 20. stoljeća pisao je likovne kritike i teorijske rasprave, pjesme i pripovijetke, a bavio se i grafičkim dizajnom. Na rano je Mišino slikarstvo posredovanjem Ivana Meštrovića utjecao secesionistički linearni stil. Pod utjecajem francuskoga slikarstva i suvremenog njemačkog ekspresionizma Miše potkraj dvadesetih naglašeno geometrizira oblike u duhu nove modernosti i magičnog ekspresionizma. U Grupi trojice sudjeluje u formulaciji „našeg izraza“, a nakon intenzivna kolorizma i oslobođene geste iz tridesetih, slika uglavnom intimističke mrtve prirode i krajolike u prigušenim tonalitetima. Ne snalazi se u umjetničkim tokovima socrealizma, a u posljednjim desetljećima života slika realistično.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić,viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić© Moderna galerija, Zagreb

Zlatko Keser
Polifemov san, 1982.
tempera, ulje/platno, 141 x 282 cm
MG-4159

Zlatko Keser (1942.) izraziti je slikar i crtač apstrahiranog nadrealizma koji ostvaruje sebi svojstvenom tehnikom žestokog kontroliranog automatizma nesvjesnih zamišljaja dovedenom do plamsaja ili čak destruiranja pojedinih slika. U tom vidu slika i crtež u njega su egzistencija sâma: Ono što činim to i postajem (prema I. Zidić). Papir i platno energetski su ekrani neuhvatljivih psiholoških silnica. Od zanosa do melankolije, od treptaja do sjete, od žarenja do apsorpcije rasprostire se autorov ezoterični opus na razmeđima između znakovnih i figurativno-apstraktnih odnosa. To je energetsko-materijski ulog preobražen u likovnu činjenicu (T. Maroević). Završivši ALU u Zagrebu 1967. kod O. Postružnika, dovršio je kod njega i poslijediplomski studij 1969. Suradnik je majstorske radionice K. Hegedušića od 1971. do 1975. Na istoimenoj akademiji predaje od 1984. do 2008., a 2014. imenovan je u zvanje profesora emeritusa. Od sredine 80-ih uvrštavan je u brojne važne reprezentacijske izložbe, a od kraja 90-ih njegova djela postala su nezaobilazna na problemskim izložbama koje propituju situaciju i kraj slikarstva. Keseru pripada posebno poglavlje u povijesno-umjetničkim pregledima hrvatske suvremene umjetnosti kao odjelitom graditelju domaće postmoderne (J. Depolo). Specifičan je Keserov takozvani infantilni rukopis, bujna koloristička magma i kontrastne kompozicije. Autorova umjetnost se referencijalno tiče iskustva u domeni duševnoga (I. Mance). Slika Polifemov san (1982.) takva je nadrealno-mitska vizualizacija halucinacijskog učinka. Redoviti je član HAZU-a od 2004. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a 2015. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić© Moderna galerija, Zagreb

Duje Jurić
Bez naziva, 1999.
ulje/platno, 150 x 150 cm
MG-6732

Duje Jurić (1956.) respektabilni je inovator geometrijske apstrakcije koji je stasao unutar nove geometrije 80-ih. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1981. (V. J. Jordan), a od 1982. do 1985. suradnik je Majstorske radionice LJ. Ivančića i N. Reisera. Krajem 80-ih surađivao je i s J. Kniferom pri realizaciji nekih njegovih murala. Ispočetka preobražava avangardističko nasljeđe ruske avangarde, konstruktivizma, Bauhausa, neoplasticizma De Stijla, Novih tendencija i Fluxusa iz kojih je stvorio svojstven neoplastički rukopis tvrdeći: „Uvijek se nešto na nešto s razlogom nadovezuje“. Prvotno koristi neutralne akromatske boje (crno, bijelo, sivo), a potom kolorit proširuje na obojenu gamu (Bez Naziva, 1995.). Potka Jurićeve slike uzorak je koji se rasprostire od vertikalne oblice preko pasivnijih horizontala. Potom stvara meandričnu te matricu rombova (počast J Kniferu i K. Maljeviču), a u drugim geometrijskim varijacijama generira još gušće umreženi geometrijski koloplet. Takav akromatski labirint sastavljen od metalne vertikalne oblice i pravokutnih geometrijskih prepleta predstavlja slika Bez naziva iz 1999. Kasnije razrađuje pojam slike konceptualnim verbalno-vizualnim varijantama realiziranim u objektima (Slike – knjige, 2000.), kao i slikarsko-ambijentalnim i svjetlosno-ambijentalnim instalacijama (Memo chip 2010., Mreža oprostorene slike, 2020. – 2021.). Potonjim proširuje predodžbu slike stremeći prema totalnoj geometriji usporednoj sveopćem digitalno-informacijskom dobu. Sudjelovao je na mnogobrojnim samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je višestruko nagrađivan za svoj rad.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: iz fotodokumentacije Moderne galerije, Zagreb

Dalibor Jelavić
Atelijer, 1995.
ulje, enkaustika/platno
198 x 164,5 cm
MG-6560

Dalibor Jelavić (1949. – 2019.) modernistički je i postmodernistički slikar i grafičar izrazita naboja i ekspresije. Kako njegovo rubno apstrahirano slikarstvo gotovo nikada nije izgubilo vezu sa figuralnom poetikom, postmodernist je u doba moderne i modernist u vrijeme postmoderne. Postmoderno načelo odražava se i u Jelavićevoj familijarnosti sa srodnicima putem upliva i citata ukomponiranih u vlastiti slikarski izričaj (E. Murtić, P. Picasso, J. Miro, A. Saura, A. Tàpies, P. Alechinsky). Isprva je stvarao monokromne slike i asamblaže bliske minimalnom i materijskom slikarstvu. Zatim stvara ekspresivnu figuraciju s apstrahiranim dijelovima agresivna kolorita i rukopisa. U novije vrijeme u ulju i enkaustici, ekspresivnom apstrahiranosti figurativnog bujnih gama, imaginativnih znakovlja i maštovitih kolorističkih kompozicija kreirao je markantne cikluse: Svemirski teatar (1996. – 2012.), Veliki prasak (2001. – 2006.), Rog izobilja (2014. – 2016.). Slika Atelier iz 1995., slikana gustom pastom, na takvom je razmeđu između apstraktne i figurativne ekspresije. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1977. kod N. Reisera, a 2010. – 2012. bio je dekan. Bio je suradnik Majstorske radionice Lj. Ivančića i N. Reisera (1977. – 1979.). Jelavićeva umjetnost zrcali se u različitim likovnim tehnikama (crtež, grafika, digitalna grafika, ulje, tapiserija, emajl, keramika, plakat), kao i u stvaranju videozapisa (dokumentarni film, TV-spotovi, 3D animacija). Izlagao je na brojnim izložbama u zemlju i inozemstvu. Radovi mu se nalaze u brojnim muzejima i kolekcijama. Dobitnik je Nagrade HDLU-a za životno djelo 2015

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: iz fotodokumentacije Moderne galerije, Zagreb

Milan Pavić
Ribari s mrežom, Kornati, 1955-59.
crno-bijela fotografija
MG-7055

Susret s Franjom Fuisom 1935, zagrebačkim novinarom, fotoreporterom i avanturistom, promijenit će život Milana Pavića: nabavlja svoju prvu kameru, postaje dopisnik zagrebačkih „Novosti“, osniva foto-klub u Daruvaru i 1942. prelazi u Zagreb u kojem nastavlja potajno snimati, bilježeći dramatične ratne događaje. Nakon završetka rata, Pavićeva se fotografska aktivnost odvija unutar državnih institucija zaduženih za foto-dokumentaciju i promidžbu, pa ima priliku snimati društvene promjene do koji je dovela industrijalizacija Jugoslavije. Primjerice, samo je tijekom 1950. godine snimio 5000 fotografija o obnovi Makedonije i Crne Gore. Ipak, 1958. izlazi iz državne službe i postaje slobodni fotograf. I dalje, međutim, snima scene iz životne, pretežno urbane svakodnevice, prizore radnika pri radu i novosagrađene tvornice čije konstrukcije na crno-bijelim fotografijama odaju sve značajke dobro komponiranog i lijepog prizora. Upravo je ljepota Pavićevih prizora, bez obzira na vrstu prikazanog sadržaja, ono što ga svrstava u svijet klasične modernističke fotografije. U svakom je žanru fotografije postigao jasnoću i preglednost; svakim prizorom vlada red, bez obzira snima li u krupnom ili širokom planu. Fotografija „Kornati“ nastala je za vrijeme Pavićevog puta po hrvatskoj obali, a u okviru projekta kojim je želio prikazati ljude i njihovo podneblje. Sve fotografije iz te serije, bilo da su snimljene na Cresu, Kornatima, Krapnju, Zlarinu ili u Stonu prikazuju rad ribara, koraljara, radnika u solani, kao i njihovu slobodnu svakodnevicu. Pavić kamerom bilježi sredstva za rad (brodove, mreže, vagonete za sol itd.), procese i postupke (ronjenje, krpanje ribarske mreže, sušenje koralja, razgrtanje soli itd.) i plodove rada (ulovljenu ribu, osušeni koralj itd.). Grupni portreti otočkih žena ili snimka igranja balota zaokružili bi tu Pavićevu epsku sliku o životu ljudi na istočnoj obali Jadrana na polovici 20. stoljeća.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Prijevod: Albertina Tomić
Foto: iz fotodokumentacije Moderne galerije, Zagreb

Miroslav Kraljević
Autoportret s lulom, 1912.
ulje / platno, 40 x 30 cm
MG-7087

Miroslav Kraljević (1885.–1913.) se nakon školovanja u Zagrebu i Gospiću upisuje na studij prava u Beč, kojega prekida kako bi studirao slikarstvo. Godine 1906/07. polazi privatnu školu grafičara Moritza Heymanna u Münchenu, a u svibnju 1907. godine primljen je na minhensku Akademiju kod Huga von Habermanna, gdje se druži s Josipom Račićem i Vladimirom Becićem (Minhenski krug). Nakon diplome, Kraljević se 1910. godine vraća u Požegu i intenzivno slika do rujna 1911., kada odlazi u Pariz. Ondje se upisuje na Académie de la Grande Chaumière, koju ubrzo napušta. Radi u Meštrovićevu, a potom u vlastitu atelijeru na Montparnasseu. Objavljuje karikature u satiričnom listu Panurge. Godine 1912. u Zagrebu priređuje prvu i za života jedinu samostalnu izložbu u salonu Ulrich. Umire od tuberkuloze 1913. godine.
Na vertikalnom formatu slikar prikazuje svoj lik, smješten u interijeru, u desnom 3/4 profilu do visine prsiju. U ustima drži lulu. Potez kistom je vidljiv, naglašen i pastozan te pridonosi ekspresionističkom naboju cjeline, kao i pogled u sjeni usmjeren na promatrača. Prevladava tamna gama boja (minhenski tonski način) sa svjetlijim akcentima inkarnata te bijele košulje i prsluka što proviruju ispod sakoa.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Ratko Petrić
1941. – 2010.
Trn
1987.
bronca, aluminij

Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1966. u klasi V. Radauša i bio je suradnik njegove Majstorske radionice od 1966. do 1969.godine. Od 1998. bio je izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je suosnivač likovne grupe Biafra, inicijator Aleja skulptura na Savskom nasipu u Zagrebu te pokretač Međunarodne kiparsku kolonije u Jakovlju. Bavio se grafikom i karikaturom, te je autor zapaženih javnih spomenika.
Skulpturu mu odlikuje zanimanje za socijalnu problematiku i angažiranu poruku. Najčuveniji je bio po provokativnim skulpturama kritičkog diskursa, kojima propitkuje društvene proturječnosti. Njegova skulptura stoga nije samo lijepa stvar, već šaka u mnoge oči, po riječima samog Petrića. Adekvatno predstavljenom šokantnom prizoru, njegov kiparski izričaj odlikuje istraživanje osobitosti i primjena novih materijala i postupaka u oblikovanju djela.
Kritička društvena angažiranost je credo Petrićeva umjetničkog djelovanja, bilo da stvara figurativnu ili apstraktnu skulpturu. I kad upotrebljava klasične kiparske materijale i tehnika, iznova je stvarao neočekivane asocijativno metaforičke predmete oštrih suprotnosti kao što je skulptura Trn.
Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Đuro Tiljak
Proljetne krošnje, 1916.
gvaš, tempera / papir
19 x 25,8 cm
MG-2988

Đuro Tiljak (1895.–1965.) školovan je na Akademiji u Zagrebu te u Moskvi kod Vasilija Kandinskog, čiju nastavu pohađa tijekom 1919. godine. Također se usavršavao u Parizu. Uz kritičarski i urednički te pedagoški rad u školama i na zagrebačkoj Akademiji, važna je njegova izlagačka djelatnost, osobito ona vezana uz Proljetni salon i izložbe grupe „Zemlja“. Bio je član JAZU. Tiljkovo slikarstvo kreće se od ranih, istančanih akvarela preko magičnog realizma trećeg desetljeća 20. stoljeća do poetičnog realizma pejzaža i dramatične figuracije ratnih prizora, da bi konačno zaokružio svoj opus povratkom akvarelima na rubu apstrakcije.

Proljetne krošnje Đure Tiljka svjedoče umjetnikov senzibilitet za tonsko nijansiranje, što osobito dolazi do izražaja u njegovim akvarelima. Neuobičajen odabir slikarskog motiva pogleda izbliza kroz gustu krošnju, koja gotovo zastire pogled na okolinu, smješta prikaz na granicu figuracije s apstrakcijom u zelenim, plavim i smeđim tonovima.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Šime Perić
Kompozicija IV, 1961.
ulje/lesonit, 170 x 122 cm
MG-4500

Šime Perić (1920. – 2019.) figurativno-apstraktni je fantazist i klasik hrvatskog slikarstva. Opus mu se 50-ih godina razvija od impresijske kolorističke figuracije do apstrakcije utemeljene na akciji i tašizmu. Nakon mrkog, slikarskog enformela 60-ih, 70-ih godina ostvaruje slike profinjenih a intenzivnih kolorističkih izričaja. Napuštanjem četverokuta platna, slike ponekad izvodi u obliku tonda, prizivajući kružnom formom arhetipsku sliku otoka. Od 80-ih uspješno se bavi i skulpturom. Semestar 1949. u Parizu važan je za učenje i autorovo slikarsko te intelektualno proširenje obzorja. Studirao je fresko slikarstvo na École des beaux-arts u Parizu. Diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu 1952., a suradnik je Majstorske radionice K. Hegedušića do 1957. Na ALU-u u Zagrebu profesor je od 1969. do 1984.
Mrlja i njezina transformacija u kolorističke centrifugalne i centripetalne kretnje jedan su od temelja Perićeva opusa. Kompozicija IV iz 1961. kronološka je i morfološka odrednica hrvatskog enformela. Slika je iskazana gradacijom nakupina bezoblične, materične magme. Na razmeđu je činjeničnosti, fizičke materijalnosti slike i osjećanja nemira te egzistencijalne zebnje koju izražava.
Šime Perić dobitnik je nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1989., a 2003. objavljena je Perićeva monografija autora T. Maroevića i M. Šolman. Godine 2007. prema Perićevim nacrtima realizirana je 12. dionica „Bijele ceste“ u parku Dubova kod Labina.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Vladimir Kristl
Varijacija, 1958.
ulje/platno, 59,4 x 72,8 cm
MG 2579

Vladimir Kristl (1921. ili 1923. – 2004.) bio je slikar, animator, filmski redatelj i scenarist, crtač, karikaturist, pjesnik, profesor i predavač. Ukratko, heterogena i polivalentna ličnost čiju djelatnost bilježimo od razdoblja postsocijalističke i visoke moderne do postmoderne. Njegovo djelovanje u vizualnim umjetnostima proteže se od slikarstva i crteža, preko karikatura i grafičkog dizajna do animiranog, eksperimentalnog i igranog filma. Intrigantan je i veliki umjetnik provokacije (I. Zidić), koji je stekao kultni status. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1949. Među osnivačima je i slikarima EXAT-a 51 (1951. – 1956.), te izlaže na njihovoj prvoj javnoj izložbi apstrakcije (Kristl, Picelj, Rašica, Srnec) u Društvu arhitekata Hrvatske 1953. Tada je, ranih 50-ih, geometrijski najortodoksniji i pripada pionirima hrvatske apstrakcije. Potkraj 50-ih približava se enformelističkoj materičnosti slike, a 1959. predstavlja se crnim i bijelim ciklusom pozitiva i negativa u kojem slika postaje monokromni ekran i gdje, primjerice, slika samo akromatskom bijelom. Slika Varijacije (1958.) ostvarena je asketskom akromatskom trodijelnosti i namjernom nesigurnošću izvedbe (J. Denegri). Nepravilnim rasterom ovo djelo anticipira i cikluse Varijanti i Varijabli iz ranih 60-ih u kojima koristi jeftine (ne)slikarske materijale (žicu, konac, papir, drvo). Autor je dvaju antologijskih filmova Zagrebačke škole crtanog filma: Šagrenska koža (1960.) i Don Kihot (1961.) gdje likove svodi na ideograme, a eksperimentira i s animacijom. Zbog pritisaka društva i neshvaćanja u okvirima Škole, odlazi u tadašnju Zapadnu Njemačku gdje postaje protagonist ključnih zbivanja njemačke kinematografije.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Belizar Bahorić
1920. – 2002.
Suprotnosti
1965.
bronca

Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1940. do 1950. godine (specijalka A. Augustinčić i F. Kršinić). Od 1950. godine bio je nastavnik, a od 1962. do 1976. godine direktor Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu.
U Bahorićevu kiparskom radu očituje se nekoliko razvojnih faza. Vlastitu sudbinu, zatvore, logore i Narodnooslobodilačku borbu, Bahorić je kroz likovnu tematiku i kiparsko oblikovanje interpretirao kao izazov ljudskoj snazi i traumu i realizirao u realističkim reljefima i skulpturama s tematikom rata, stradanja i otpora. Postepeno napušta figurativnu tradiciju i od šezdesetih godina usmjerava se na izražajnost materijala u simboličkim oblicima s obilježjima apstrakcije. Sedamdesetih godina zaokupljen je simboličkim i metaforičkim asocijacijama koje iznimno zaokruženo i znakovno jednostavno izvodi iz različitih metala u malim formatima. U svom komornom kiparskom opusu nastojao je raznovrsnim postupcima obrade oplemeniti materijal i otkriti njegovu posebnu izražajnu vrijednost. Izveo je više javnih spomenika i crteža s temom ratnog stradanja.
U apstraktnoj skulpturi Suprotnosti dominiraju pravokutna konstrukcija i ritam masa, naglašeni pogledom u unutarnji prostor otvoren izrezom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Zlatko Kopljar
Žrtvovanje, 1992.
kombinirana tehnika/platno, 190 x 250 cm
MG-6343

Zlatko Kopljar (1962.) intrigantni je multimedijski umjetnik koji ostvaruje složene modele umjetničke funkcije. Njegovo djelovanje uključuje slike, instalacije, performanse, akcije, videoradove i filmove. Kopljarov opus isprepleten je iskonskim, ritualnim, etičkim, egzistencijalnim i (auto)identitetskim temama. Zaokupljaju ga motivi žrtvovanja i iskupljenja, položaj pojedinca spram formacija moći, nepravednosti unutar suvremena poretka te besmislenost nasilja. U različitim ciklusima iskazuje bunt prema moći umjetničkih institucija i ukazuje na društveni položaj umjetnika. U njegovu su opusu vodeće umjetničke strategije one performativnih obreda (žrtvovanja, memorije, klanjanja, darivanja) (S. Cvetnić). Diplomirao je 1991. slikarstvo u Veneciji na Accademia di Belle Arti (Carmelo Zotti). U početku propituje smisao ljudske egzistencije, žrtve i iskupljenja. Koristeći se reinterpretacijom biblijskih motiva i obrednih činova, crpi iz umjetnosti Caravaggia, J. Beuysa i A. Tarkovskog. Upravo je rad Žrtvovanje (1992.) na tragu Žrtve A. Tarkovskog (1986.). Kopljarov akromatski spaljeni žrtvenik s izjavom nekoliko stotina mladih ljudi o tome što žele u životu ritualni je iskaz (bez)smisla žrtve i iskupljenja. Performativne izraze u crnom, a potom sivom odijelu svjetlucava isijavanja od 1997. označava slovom K (konstrukcija). U K9 Compassion (2003.) u molitvenom položaju kleči pred ikonama New Yorka. U K19 (2014.) instalaciji sazdanoj od jasenovačkih opeka iskazuje iscjeliteljsku moć umjetnosti prema apsolutnom zlu. U novijim radovima (K20 Prazno, 2015.) ostvaruje hermetičan izraz beznađa nad prazninom svijeta. Bio je predstavnik Hrvatske na Bijenalu u São Paulu 2004., a izlagao je na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto:Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Ivo Šebalj
Moj doživljaj rata, 1956. – 1960.
ulje/platno, 110 x 130 cm
MG-4093

Ivo Šebalj (1912. – 2002.) samozatajni je klasik hermetičke, meditativne lirske apstrakcije koja je uvijek u korelacijama s figuralnim motivom. Šebaljevo slikarstvo egzistencijalnog intimizma slikarstvo je međuprostora između konkretnog i apstraktnog, kromatskog i akromatskog, crteža i slike, a i u svojim najapstraktnijim slikama Šebalj je slikar motiva, iako teško raspoznatljiva (Z. Rus.). U relativno malo tema (pušač, slikar i model, (auto)portret, ženski akt, soba, doživljaj rata, sakralni motivi) autorovo slikarstvo nosi težinu i osjećaj omalenosti slikara pred slikom. Studirao je s prekidima na ALU-u u Zagrebu od 1934. do 1942. kod Lj. Babića i O. Mujadžića te diplomirao kod M. Tartaglije. Radio je kao službenik, a tek od 1954. radi u struci – kao profesor na Školi primijenjene umjetnosti te na ALU-u u Zagrebu od 1961. do 1978. Postoji nekoliko faza Šebaljeva slikarstva: nakon doba anonimnosti, počinje izlagati tek 1970. sa 58 godina. Potom slijedi doba otkrića 70-ih, slave 80-ih, te potpune slave 90-ih. Zadnja faza je posthumno vrednovanje. Opus u cjelini izvan je tuzemnih okvira. To je nepropusna i osobna valorizacija te prevrednovanje modernističkog slikarstva (P. Picasso, F. Bacon, J. Dubuffet). Pritom izjavljuje: Picasso sužava svijet na motiv, a ja motiv pokušavam proširiti (prema I. Zidić). Šebalj je umjetnik individualnoga crteža i kolorističke potke od tamnih i gustih gama sve do posve čistih boja. Slika Moj doživljaj rata (1956. – 1960.) tjeskobna je egzistencijalno-ekspresivna evokacija drugoga svjetskoga rata. Uz brojna priznanja i izložbe dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ 1978. za životno djelo.
Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

Frane Cota

1898. – 1951.

Melankolija

1935.

bronca

MG-7181

Kipar i arhitekt, završio je Akademiju u Beču (1924.) i studij arhitekture u Zagrebu (1929.). Kraće je vrijeme boravio u Pragu, Parizu i u Italiji. Radio je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu kao predavač arhitektonskog crtanja (1934. – 1950.) te kao profesor crtanja na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (od 1941.).

Cota je bio izuzetna pojava u hrvatskoj modernoj umjetnosti. Mada se smatrao prvenstveno kiparom, podjednako je bio uspješan arhitekt s funkcionalističkim shvaćanjima prostora i skulptorskim osjećajem volumena. Kao kipar u početku djeluje pod utjecajem bečke secesije i Meštrovića, ali se ubrzo preobražava u modernista priklonjena realizmu. Od kiparskih djela ističu se portreti, aktovi, figure i reljefi. Oblikovao je medalje i plakete kao što je plaketa Kralj Tomislav iz 1925. godine.

Sjedeći ženski akt Melankolija izveden je u duhu mediteranskog neoklasicizma  i sinteza je kasne secesije i novog realizama koje, uz prilagodbe vlastitoj umjetničkoj poetici, Cota prihvaća kao i drugi kipari Proljetnog salona.  

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

Đuro Tiljak

(1895.–1965.)

Plavi krajolik, 1918.

akvarel, olovka / papir, 27 x 22 cm

MG-3496

 

Đuro Tiljak (1895.–1965.) školovan je na Akademiji u Zagrebu te u Moskvi kod Vasilija Kandinskog, čiju nastavu pohađa tijekom 1919. godine. Usavršavao se također u Parizu. Uz kritičarski i urednički te pedagoški rad u školama i na zagrebačkoj Akademiji, važna je njegova izlagačka djelatnost, osobito ona vezana uz Proljetni salon tijekom 1920-ih godina i izložbe grupe „Zemlja“. Bio je član JAZU. Tiljkovo slikarstvo kreće se od ranih, istančanih akvarela preko magičnog realizma trećeg desetljeća 20. stoljeća do poetičnog realizma pejzaža i dramatične figuracije ratnih prizora, da bi konačno zaokružio svoj opus povratkom akvarelima na rubu apstrakcije.

Plavi krajolik Đure Tiljka pripada ranom umjetnikovu stvaralaštvu, kada se u njegovim akvarelima očituje naglašen senzibilitet za izražajnost tonskog nijansiranja. Prikaz egzistira na granici figuracije i apstrakcije, što je potvrđeno i samim nazivom djela.

 

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

LJUBO BABIĆ

(1890.–1974.)

Crna zastava, 1916.

ulje / drvo, 181 x 100 cm

 

Slikar i povjesničar umjetnosti Ljubo Babić (1890.–1974.) iznimno je važna figura hrvatske kulture i umjetnosti. Nakon školovanja na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, gdje mu predaje Menci Clement Crnčić, studira na Akademiji u Münchenu. Također je diplomirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelovao je kao profesor na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, kasnijoj Akademiji Likovnih umjetnosti te kao ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu i član JAZU.

Slika Crna zastava iz 1916. godine jedna je od najznačajnijih Babićevih slika. Naslikana je nakon smrti cara Franje Josipa dok je Babić promatrao Zagreb u crnini s prvog kata zgrade u Ilici. Nelagoda pogleda odozgor na prizor kolone ljudi na ulici ispod sugestivno obješene crne zastave pojačana je korištenjem tamnih tonova. Čitav prizor slikan je kao da je u vrtlogu stvarajući dojam nestabilnosti i tjeskobe. Sitni likovi u dnu slike gube se u prijetećoj, zastrašujućoj golemosti nestabilnog, uskovitlanog prostora.

 

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

SLAVA RAŠKAJ

(1877.–1906.)

Lopoči I, 1899.

akvarel / papir, 63,1 x 75,4 cm

MG-539

 

 

Slava Raškaj (1877.–1906.) u hrvatskoj je povijesti umjetnosti značajna kao vrsna akvarelistica. Rođena je gluhonijema u Ozlju, koji joj je stalni motiv. Iz Ozlja je 1885.–1893. otišla na školovanje u bečki Zavod za gluhonijeme, a po povratku u Zagrebu od 1895. uči slikarstvo kod Bele Čikoša (1864.–1931.), koji je i uvodi u Društvo hrvatskih umjetnika. Posljedično, Slava Raškaj izlaže na Hrvatskom salonu 1898/99., austrougarskoj izložbi u Petrogradu 1899. i Svjetskoj izložbi u Parizu 1900., gdje uz dvije zagrebačke vedute izlaže i Lopoče iz Botaničkog vrta.

Akvarel s prikazom lopoča Slave Raškaj naslikan je u Botaničkom vrtu u Zagrebu, gdje je Bukovac u plain airu radio sa svojim učenicima. Zanimljivo je da postoji Bukovčeva vrlo slična kompozicija Lopoča iz Botaničkog vrta naslikana 1898. godine tehnikom ulja na platnu. U oba je slučaja riječ o plenerističkom načinu slikanja, izravnog i spontanog studiranja motiva na otvorenom pri punom sunčevom osvjetljenju. Neizostavna je i referenca na izbor monetovskog motiva lopoča.

 

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

ANTE KAŠTELANČIĆ

(1911 – 1989)

Diptih, 1972.

ulje/lesonit, 89 x 119 cm

MG-2993

Ante Kaštelančić (1911. – 1989.) latentni je ekspresionist (I. Zidić) intenzivna, žarka kolorizma proizašla iz podneblja, a ostvarena žarećom redukcijom autohtonih motiva Dalmacije (jedra, bracera, pejzaži, mrtve prirode, tipovi likova, jutra, sutoni). Od druge polovine XX. stoljeća počesto je stvarao na rubovima figurativnog, posebice u doba vlastita visokog stila iz 70-ih. Nikad potpuno ne prešavši granice figuracije, ujedno je i pritajeni apstraktni slikar. Kaštelančić je važna karika hrvatske slikarske ekspresije rasprostranjene između drugog ekspresionizma I. Joba te apstraktne ekspresije i kaligrafije E. Murtića. Školovao se kod E. Vidovića te u Münchenu na Kunstgewerbeschule od 1926. do 1930. Preko Lj. Babića kod kojeg je diplomirao na ALU-u u Zagrebu 1936. te tijekom usavršavanja u Parizu na Akademiji A. Lhôtea (1937. – 1938.) usvojio je ekspresivni plamen V. van Gogha, a potom i izražajnu deformaciju C. Soutinea. Formativne utjecaje u zreloj redukcijskoj fazi zamjenjuje srodnostima s gestualnim i oblikovnim grafemom P. Soulagesa, F. Klinea i N. de Staela, koliko god se oni međusobno strukturno razlikovali. Do 1958. razlikujemo brzopisna vitičasta djela dinamičkog sustava, a potom uočavamo statički model bitno sporije konstruktivne grafije unutar dijagonalne ili koordinatne organizacije slike (I. Zidić). U posljednjem razdoblju slikao je dinamične kompozicije, posebice motive jedrenjaka. Slika Diptih (1972.) žareće je širokopotezno apstrahiranje motiva ostvareno izražajnom ekspresijom. Bio je i likovni pedagog u Splitu.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Zlatko Kauzlarić Atač

(1945)

Bezimeni, 1969.

ulje/platno, 130 x 130 cm

MG-6852

 

Zlatko Kauzlarić Atač (1945.) hrvatski je angažirano-figurativni slikar koji potvrđuje tezu o postojanosti figurativnog (Z. Rus) i u vrijeme visoke moderne nesklone figuraciji. Istaknuti je član Biafre, umjetničke grupe koja djeluje u Zagrebu (1970. – 1978.) protiveći se apstrakciji jer lišava čovjeka središnje uloge u umjetnosti. Od 1974. priređuju izložbe i akcije na ulicama. Za Atača je karakteristična socijalna ekspresivnost, a tematika su problemi zbilje. Bavi se pitanjem humanizma u modernom društvu, birokracijom, politikom i kulturom. Karakteristična je njegova ekspresivna i snažna figuracija te naturalistički postupci. Slika Bezimeni iz 1969. motivom beskućnika izražava žestoku kritiku sustava. Originalan je i slikarski postupak transfera fotografije na platno što foto-emulzijom stvara dojam sivila i foto-naturalizma. Umeci tkanine enformelističkog su porijekla. Od 70-ih se bavi scenografijom i kostimografijom u zagrebačkom HNK-u i drugim kazališnim kućama u zemlji i inozemstvu. U slikarstvu kasnije razmekšava stil, koristi rafinirani impast boje u upečatljivim portretima, a od 80-ih crta i slika erotizirane ženske aktove, okrećući se potom svome tijelu i intimi. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1968. (M. Stančić). Bio je suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića (1968. – 1974.). Predavao je na ALU-u, gdje je od 1996. redoviti profesor te dekan (2002. – 2006.). Od 1989. predaje i na studiju dizajna na Arhitektonskom fakultetu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je višestruko nagrađivan za likovno-umjetnički i kazališni rad.

 

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

OTON POSTRUŽNIK

(1900-1978)

Klek, 1929.

ulje na platnu, 83,8 x 66,3 cm

MG-7089

 

Slikom Klek izloženom na prvim izložbama Grupe Zemlja, Oton Postružnik u njen aktivistički naboj unosi tematsko i stilsko smirenje. Prikaze teške svakodnevnice zamijenio je klasično mirnom kompozicijom pejzaža s mostom, koja se razvija harmoničnim ritmom nizanja motiva izvedenih objedinjavajuće hladnim registrom boja.  Idealiziran pristup prikazu zasnovan na redukciji detalja i svođenju oblika na geometrijske forme, uz odsustvo socijalnog i folklornog sadržaja te odstupanje od lokalnog kolorita, ukazuje na Postružnikov otklon od „zemljaške“ estetike prema estetici magičnog realizma.

Oton Postružnik studirao je slikarstvo u Zagrebu i Pragu. Usavršava se u Parizu kod A. Lhôtea i M. Kislinga. Po povratku u Zagreb sudjeluje na „Grafičkoj izložbi“ i s I. Tabakovićem priprema izložbu „Groteske“. Obje izložbe održane 1926. naglašavaju Postružnikov osobni, ali i generacijski otklon od uhodanih estetskih (poglavito ekspresionističkih) normi te ga predstavljaju kao umjetnika zrelog avangardnog koncepta. Godine 1927. Postružnik je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji kod Lj. Babića. Socijalno osviješten i predan istini Postružnik je 1929. sudjelovao u osnivanju Udruženja umjetnika „Zemlja“ te je s njima redovito izlagao sve do istupanja iz grupe 1933. Tijekom druge stipendije u Parizu 1935. koloristički obogaćuje stil dotad utemeljen na jednostavnom crtežu i obliku. Počevši od poetskoga intimizma u dalmatinskim je motivima iz 1950-ih dosegnuo jedinstvenu sintezu oblika i boja. Inspiriran prirodom kasnije slika autonomni svijet lirskih apstraktnih oblika. Bavio se i grafikom i keramikom. Predavao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji od 1958. do 1970. godine.

 

Tekst: Zlatko Tot, kustos – pripravnik © Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić © Moderna galerija, Zagreb

 

ISO KRŠNJAVI

(1845-1927)

Studija ženske glave, 1873.-1874.

ulje/platno, 47x37cm

MG-120

 

Iso Kršnjavi (1845.-1927.), povijesničar umjetnosti, političar, slikar i pisac,  ključna je osoba hrvatskog kulturnog života druge polovice 19. stoljeća. Prve slikarske poduke dobio je u Osijeku od Huge von Hötzendorfa. Slikarstvo studira na likovnoj akademiji u Beču i kasnije u Münchenu kod profesora Wilhelma von Liendenschmidta i Wilhelma von Dietza, umjetnika koji su neformalnim metodama upućivali studente na neposredno opažanje i rad u prirodi. Od 1872. do 1877. više puta boravi u Italiji, u Rimu ima atelje, a u južnoj Italiji slika zajedno s Fröschom, Siemiradzkim i Quiquerezom. Nezadovoljan svojim slikarstvom, napušta ga 1877. Sklon je malim formama uljenih slika, crtežima i bakropisima na tragu realizma minhenske akademije. Izradio je brojne skice prema starim majstorima svedene na bitne poteze i kolorit u pedagoške svrhe.  Svojim predavanjem Znamenovanje poviesti i arkeologije umjetnosti 1877., praktično osniva katedru za povijest umjetnosti i arheologiju, a 1879. potiče na rad Društvo umjetnosti, utemljeno još 1868. Od 1891. do 1895. predstojnik je Odjela za bogoštovlje i nastavu u Khuenovoj vladi. Kao predsjednik Društva umjetnosti utemeljio je Modernu galeriji 1905. Programatski je važan njegov  projekt pregradnje i opremanja plače Odjela za bogoštovlje i nastavu. U obnovi palače, prema Bolléovom projektu, a u skladu s klasicističkom, humanističkom i kršćanskom kulturom, umjetnici, kasniji predstavnici hrvatske moderne, rade u duhu idealizma i realizma.

Studija ženske glave antologijska je slika hrvatskog realizma, posredno oblikovana na tragu Leiblovog realističkog načina kojeg krakterizira neposredno slikanje bez predhodnih skica. Tamni galerijski ton oživljen je slobodnim nanosima mrlja boje, dok je jedino lice djevojke akademski građeno. Izrazit osjećaj za ritam posebno je vidljiv na bijelom ovratniku danom gotovo apstraktno.

 

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

MILENA LAH

(1920 – 2003)

Kompozicija

1962.

kamen

MG-2401

Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1949. godine te bila suradnica Majstorske radionice V. Radauša do 1950. godine. Od 1951. do 1955. godine usavršavala se na studijskim putovanjima u Rimu, Firenci, Milanu i Parizu. Bila je etablirana sudionica mnogobrojnih prestižnih međunarodnih kiparskih simpozija.

U ranome razdoblju radila je realističku skulpturu, potom je težila sintezi oblika i simboličnoj izražajnosti materijala. Nadahnuta hrvatskim likovnim i književnim stvaralaštvom u svojem je opusu povezala tradicijske oblike sa suvremenim kiparskim idejama.  Osobitu pozornost poklanjala je ženskim i dječjim likovima. U kasnijim ciklusima, uglavnom mitološke tematike, povezivala je geometrijske i figuralne elemente. Njezine skulpture izložene u javnom prostoru su titanski segment njezina opusa, poglavito brojna kiparska djela izvedena u teškim kamenim blokovima u kojima je s lakoćom i izvanrednom snagom uklesala nematerijalna univerzalna stanja i pojave. Služeći se gotovo svim tehnikama i materijalima, stvorila je golem opus koji čistoćom elementarnih oblika, metaforom, asocijacijama i energijom komunikacije u prostoru pripada jednom od najautentičnijih u hrvatskom kiparstvu.

Skulptura Kompozicija predstavlja asocijativni ženski torzo sveden na arhetipsku monolitnu pročišćenu formu s naglašenim otvaranjem prostora unutar uglačane kamene plohe i kružnim urezivanjima grudi kao osnovnih ženskih atributa.

Tekst: Tatijana Gareljić muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

MARIJAN DETONI

(1905-1981)

Prehrana 1935.

ulje, platno; 100 x 83 cm

MG-1490

 

Djelo Prehrana Marijana Detonija iz 1935. sublimira ikonografske premise koje je tijekom svojeg djelovanja zastupala grupa Zemlja. Detoni prikazuje stvarnost siromaštva i gladi, nesigurnosti i nevolja. Iako su socijalne teme modus operandi članova grupe Zemlja, Detoni odlazi korak dalje te kao glavne aktere predstavlja mlade ljude koji su prepušteni sebi samima. Motiv zida od cigle kao tipični zemljaški zaštitni znak, dodatno naglašava dojam otuđenja u prikazu zgusnutih ljudskih likova dok čekaju utjehu u vidu karitativnog toplog obroka.

 

Marijan Detoni je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao 1928. u klasi Ljube Babića. U izvedbi ranijih slika Detoni naglašava volumene po Cézannovoj koncepciji izvedbe kompozicije. Nakon 1926. u njegovom radu prevladavaju prikazi života provincije u koje unosi elemente humora i groteske. Na stipendiji u Parizu 1934. crta burne prizore s pariških ulica i scene iz života nezaposlenih radnika. Član je udruženja Zemlje 1932.–34., pa se u skladu s estetskim programom grupe izražava jednostavnim crtežom, lokalnom bojom i osnovnom modelacijom. U predratnom razdoblju slika snažnom paletom boja, a kao prethodnik apstraktnih tendencija u hrvatskom slikarstvu 1938.  izvodi dvije gotovo apstraktne kompozicije pod tautološkim nazivom Fantazija oronulog zida. U Parizu se 1939. nadahnjuje modernitetom École de Paris, te se vraća temama socijalne tematike ali ovoga puta prožete euforičnim doživljajima svjetla i boje. U Drugom svjetskom ratu priključuje se antifašističkoj borbi, a u poratnim godinama dirigirane estetike socijalističkog realizma bavi se partizanskim ratnim temama. Kasnije slika inspirativne, fantastične i fantazmagorične kompozicije te punu apstrakciju.

 

Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

KRSTO HEGEDUŠIĆ

(1901-1975)

Proštenje u mom selu, 1927.g

ulje na platnu, 50 x 60,8 cm

MG-2124

Proštenje u mom selu iz 1927. predstavlja početak stilske formalizacije grupe umjetnika koji su stvarali pod imenom Zemlja, a čiji je idejni inicijator i tajnik bio Krsto Hegedušić. Program djelovanja grupe bio je fokusiran na stvaranje nacionalnog umjetničkog izraza koji, uz socijalno angažirani pristup i ambiciju demokratizacije kulture, javnosti približava život hrvatskog seljaka. Scena seoske svadbe uprizorena je plošno, živom i čistom paletom boja tipičnoj za hlebinsko područje, a folklorni elementi dominiraju ikonografijom scene. Likovi su tipizirani, sa simbolički riješenim proporcijama, što kod nekih likova graniči s grotesknim. Idealizaciju sela i seoskog života kasnije će zamijeniti pejzaži surove stvarnosti i traženja specifičnog tonaliteta „rodnog“ kraja, odnosno podravskog sela. Ugledajući se na izvornu pučku umjetničku baštinu, ali i na Brueghela i Grosza, Hegedušić sadržaj prikazuje jednostavno, u njegovim bitnim karakteristikama.

Iako su školovanje na zagrebačkoj Akademiji kod Krizmana, Becića, Kljakovića, Kovačevića i Babića te daljnji tijek nacionalnog umjetničkog modernizma malo utjecali na Krstu Hegedušića, njegova je samosvojnost i odlučnost u tridesetima iznjedrila novu oblikovnu i motivsku paradigmu te omogućila fenomen hrvatske naivne umjetnosti. Od 1937. predaje na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a uz slikarstvo bavio se i crtežom, grafikom, izradom freski, ilustriranjem knjiga, kazališnim inscenacijama i kostimima. Umro je 1975.

Tekst: Zlatko Tot, kustos – pripravnik © Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

Sava Šumanović
Autoportret, 1925.
ulje na platnu
100 x 80,6 cm
MG-1964

Smještajem figure u prvi plan kompozicije Šumanović na ovoj slici izražava svoj pristup figurativnoj umjetnosti. Zbog neproporcionalnih odnosa figure u prvom planu i interijera u pozadini, Šumanović kompoziciju uravnotežuje stupnjevanjem pogleda na slijed prostorija u dubini slike. Autoportret pripada „zelenoj fazi“ umjetnikova stvaralaštva, očitoj u sivoplavoj i zelenoj paleti boja, koja u 1925. godini predstavlja odmak od njegove ranije postkubističke stvaralačke faze.
Sava Šumanović je na Hrvatskom proljetnom salonu (1917.) počeo izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Samostalno izlaže već 1918. i 1920., radi ilustracije za avangardni časopis „juriš“ i scenografiju za Hrvatsko narodno kazalište. Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje radi u ateljeu Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb Šumanović je razočaran širinom nerazumijevanja pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima, Šumanović 1925. ponovno odlazi u Pariz. Psihički bolestan se 1930. konačno povlači roditeljima u Šid. U duhu poetičnog realizma slika serije gradskih veduta, dječjih portreta i pejzaža te kompozicije kupačića i beračica. Predano radi do pogubljena u Drugom svjetskom ratu 1942.

 

Tekst: Zlatko Tot, kustos – pripravnik © Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Marino Tartaglia
Autoportret/Autoportret s lulom, 1920/1921.
ulje na platnu
44,6 x 32,5 cm
MG- 3880

Autoportret iz 1920. sažima ekspresionističku fazu opusa Marina Tartagliae na koju je bitno utjecalo stvaralaštvo Miroslava Kraljevića i Münchenskog kruga. Umjesto jarkih, živih boja iz ranije faze Tartaglina paleta ovdje postaje zagasitija s tamnijim bojama koje sugeriraju intimniji kontekst. Introspektivnost Tartaglina Autoportreta naglašena je i pogledom odmaknutim od promatrača u daljinu koji naglašava isključivu posvećenost lika vlastitoj fiksaciji.
Stvaralaštvo Marina Tartagliae (1894. – 1984.) se tijekom desetljeća oblikovalo kao jedinstven sukus različitih utjecaja i stilova, od El Greca i Tintoreta, primitivizma, sezanizma, kubizma, futurizma pa sve do neoklasicizma, kolorizma te lirske i redukcijske apstrakcije. Nakon završenog osnovnog školovanja, odlazi u Italiju te od 1912. studira u Firenci (Giacometti) i na rimskom Instituto Superiore di Belle Arti. Tijekom studija dolazi u kontakt s predstavnicima futurizma. Kao jedini stranac izlagao je u Rimu 1918. na Izložbi nezavisnih umjetnika s talijanskim avangardistima (C. Carà, G. De Chirico, E. Prampolini). Nakon Prvog svjetskog rata boravi u Splitu, Beču, Beogradu i Francuskoj. Od 1931. redoviti je profesor na ALU-u u Zagrebu, a od 1947. redoviti član JAZU-a.

 

Tekst: Zlatko Tot, kustos – pripravnik © Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

Dragan Melkus
(1860. – 1917.)
Kovač, 1887.
ulje/platno, 101,5x84cm
MG-2128

Dragan Melkus, svestrani je kulturni radnik osječkog kulturnog kruga. Pored slikarstva, bavio se pisanjem (Moj plavi prijatelj i druge priče), opremom knjiga, pedagoškim radom te restauriranjem. Organizirao je likovni i književni život u Osijeku gdje je bio jedan od utemeljitelja Kluba hrvatskih književnika. Slikarstvo je započeo studirati na bečkoj, a nastavio 1880. na minhenskoj likovnoj akademiji. Više puta studijski putuje po Francuskoj i Njemačkoj. Melkusov slikarski opus obuhvaća oko 150 radova koji se uglavnom nalaze u privatnim zbirkama. Stilski, radovi mu baštine način minhenske akademije bez kasnijeg doticaja sa suvremenijim pojavama čak niti onim u Zagrebu vezanim za pojavu Vlahe Bukovca. U tom smislu, slika Kovač iz Melkusovog minhenskog perioda jedno je od ponajboljih njegovih ali, i hrvatskih ostvarenja realizma uopće kako tematski tako i izvedbeno. Grubi lik kovača, pognute glave i ozbiljnog, od teškog posla izmorenog izraza lica, rađen je na način tonskog slikarstva. Prikaz je lišen nepotrebne deskripcije pojedinosti, sveden je na velike plohe zemljano – zelenkastih tonova sa suprotstavljenim akcentom bijele plohe grube tkanine košulje. Pojedinost kao što je kožni, preko trbuha zategnuti remen, vrst je izrazito priljubljenih detalja realizma.
Iako je Melkus po povratku u Osijek likovno ostao u vremenu svog minhenskog školovanja, ova njegova rana slika može se smatrati paradigmom cjelokupnog realističkog slikarstva u Hrvatskoj.

Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Dujam Penić

Ženski torzo

1889. – 1946.

1928.

bronca

MG-6340

Kiparstvo je učio kod A. Ferronija u Veneciji i I. Meštrovića u Zagrebu, a usavršavao se u Beču, Münchenu, Ateni, Parizu i New Yorku.

Između 1914. i 1920. godine djelovao je u New Yorku, potom u Parizu (1924. – 1932.), gdje su na njega utjecala djela A. Rodina. Godine 1932. seli u Split, a od 1936. živi u Zagrebu. Isprva je oblikovao realističke portrete, potom je prihvatio secesijski stil. Na povratku u Europu, zanesen antikom i renesansom, oblikovao je klasične kipove u kamenu i bronci. U potonjim radovima u duhu impresionizma modelirao je skice za kompozicije s većim brojem likova i portrete. U svom razvoju uspijeva se osloboditi prvobitne secesionističke i meštrovićevske stilizacije, usmjerivši se prema antičkom idealu ljepote i harmonije.

S izrazitim senzibilitetom za klasične oblike, ostvaruje niz ženskih aktova u čijim je prikazima ponudio inventivna rješenja. Ženski torzo profinjene modelacije sa svjetlosnim akcentima na glatkim površinama punog volumena oblikovano je na jedinstven način koji apostrofira ljepotu linije i bogatstvo oblika.

Tekst: Tatijana Gareljić muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Gabriel Jurkić
Put u vječnost, 1918.
ulje / platno
103,5 x 200 cm
MG-7358

Slikar Gabriel Jurkić (1886.–1974.) likovno je obrazovan u Zagrebu (privatna umjetnička škola Čikoša i Crnčića te Viša škola za umjetnost i obrt) te Beču na Akademiji i specijalnoj školi Kazimierza Pochwalskog. Njegovo rano slikarstvo pripada simbolističkom izričaju s jasnim poveznicama s djelom Giovannija Segantinija, dok mu je kasniji opus bliži realizmu i osunčanom plenerizmu. Živio je i radio u Sarajevu, a potom se nastanio u franjevačkom samostanu Gorica u Livnu.
U noćnom pejzažu cvjetne livade, pod golemim zvjezdanim nebom prikazan je krilati anđeo u bijelom u podnožju kamenih, osvijetljenih stepenica. Jurkićeva slika Put u vječnost iz 1918. godine svim odrednicama potvrđuje program europskog simbolizma: odabirom teme, divizionističkom tehnikom izduženih poteza kistom, korištenjem nejasnih, miješanih nijansi boja te uporabom sugestivnog, dramatičnog kontrasta svjetla i tame.

Tekst: Ivana Rončević©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Grga Antunac
1906. – 1970.

Inženjer Dragutin Mandl
1942.
bjelokost
pr. 36 mm
MG-2892-540

Majka s djetetom
1942.
bjelokost
pr. 37 mm
MG-2892-541

Akademski kipar Grga Antunac respektabilni medaljerski opus ostvario je u kovinama, ali i u nemetalima. Jedinstvena medaljerska djela gravirao je u bjelokosti i rezbario u drvu. Na društveno angažiranim medaljama i plaketama oblikovao je figuralne kompozicije u plastičnom realističnom izričaju. U istoj maniri rješavao je likovne prikaze na modelima kovanica za jugoslavenske dinare.
U portretnim spomenicama do izražaja dolazi oštro zapažanje i realiziranje najkarakterističnijih crta modela. U bjelokosti gravira portretnu medalju inženjera i kolekcionara Dragutina Mandla (1892. – 1959.), čija Zbirka medalja i plaketa čini okosnicu medaljerskog fundusa Moderne galerije. Portret muškarca u profilu na lijevo je asketskih pravilnih crta lica. U fokusu su najistaknutiji detalji fizionomije. Majstorski postiže fizičku sličnost i duboku psihološku karakterizaciju.
Djela male plastike intimističkog sadržaja izvodi nježno i poetično. Najčešće dragocjeni sadržaj izravno gravira na podjednako dragocjeni materijal kao što je bjelokost. Na medalji Majke s djetetom, izlomljeni nabori odjeće suprotstavljeni su glatko izvedenim licima bez karakteristika. Time je postignuto univerzalno i intimističko ozračje snage i nježnosti majčinske ljubavi. Motiv majke koja sklanja dijete u naručju izveden je u jasnim i nježnim crtama, s izbalansiranim odnosima svijetla i sjene, i u suglasju s profinjenosti plemenitog materijala.

Tekst: Tatijana Gareljić muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Đuro Tiljak
Obala Korane, 1916.
akvarel, olovka / papir, 24,5 x 23,5 cm
MG-3495

Đuro Tiljak (1895.–1965.) školovan je na Akademiji u Zagrebu te u Moskvi kod Vasilija Kandinskog, čiju nastavu pohađa tijekom 1919. godine. Usavršavao se također u Parizu. Uz kritičarski i urednički te pedagoški rad u školama i na zagrebačkoj Akademiji, važna je njegova izlagačka djelatnost, osobito ona vezana uz Proljetni salon tijekom 1920-ih gopdina i izložbe grupe „Zemlja“. Bio je član JAZU. Tiljkovo slikarstvo kreće se od ranih, istančanih akvarela preko magičnog realizma trećeg desetljeća 20. stoljeća do poetičnog realizma pejzaža i dramatične figuracije ratnih prizora, da bi konačno zaokružio svoj opus povratkom akvarelima na rubu apstrakcije.

Rani Tiljkov akvarel Obala Korane iz 1916. godine djelo je gotovo lisrkog ugođaja na rubu apstrakcije i figuracije u istančanom nijansiranju tonova zelene, plave i smeđe. Bogatstvo i promišljenost tonalne gradacije prizora očituje se u obrnuto proporcionalnom odnosu količine modrih i zelenih tonova u prikazu krošanja uz obalu, odnosno njihova odraza u vodi.

Tekst: Ivana Rončević©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Frano Kršinić
1897. – 1982.
Buđenje
1928.
bronca
MG-1350

Pohađao je kiparski odjel Zanatske škole u Korčuli i klesarsko-kamenarsku školu u Hořicama u Češkoj (1913. –1917.) te Akademiju u Pragu (1917. –1921.). Bio je jedan od osnivača umjetničke grupe Zemlja i član Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika. Svojom pročišćenom skulpturom i slobodnim pristupom u pedagoškom radu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu znatno je pridonio razvoju suvremenoga hrvatskoga kiparstva.

Njegova pojava u hrvatskom kiparstvu označila je prekid s tradicijom akademskoga realizma i ornamentalnim oblicima secesije s nacionalnom romantikom »Medulićevaca«, kojoj je glavni predstavnik bio I. Meštrović. Sažimanjem likovnih elementa, mirnom linijom, uravnoteženom gradnjom masa, idealizacijom i spiritualizacijom oblika uspio je kreativno asimilirati elemente Štursine umjetnosti u zamisli i kompoziciji motiva te Maillolovu sintezu oblika, blisku klasici i duhu mediteranske tradicije, najbolje uočljivih u nizu Kršinićevih ženskih aktova i figuralnih kompozicija. Također je u kamenu i bronci izveo brojne reprezentativne spomenike, portrete, kao i djela u terakoti te je oblikovao prigodne medalje.

Razrađujući u mnogobrojnim inačicama motiv gracilnih stojećih djevojačkih i senzualnih krupnijih ženskih figura u sjedećem ili ležećem položaju, ostvario je antologijska djela, a jedno od njih je Buđenje.

Tekst, Tatijana Gareljić muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Pavao Perić
1907. – 1978.
Djevojčice
(s knjigom; Pjevačice)
1941.
terakota
MG-1440

Diplomirao je 1927. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je primio poduke od vodećih hrvatskih kipara toga doba, a najviše su na njega utjecali R. Frangeš-Mihanović i F. Kršinić.
Radio je skulpture u glini, bronci, kamenu i drvu. U malome formatu, pretežito u glini, izveo je niz zavičajnih ženskih skulptura. U bronci i kamenu realizirao je brojne realistične i lirske ženske portrete, kao i memorijalne spomenike. Okušao se i u drvenim reljefima i skulpturama nadahnut arhaičnim formama. Njegov jedinstven i zaokružen kiparski opus neosporno je dio kontinuiteta tradicije hrvatskog modernog kiparstva.
Autohtoni kiparski koncept najbolje je ostvario u ciklusu terakota žena iz Dalmatinske zagore naglašenih volumena i geste, koje oblikuje ekspresivnije ili gracilnije u njihovim karakterističnim pozama. Od seoskih djevojaka modelira profinjeni tip malih figurina folklorne idealizacije, dugih bogato nabranih haljina s uljepšanim licima. Dvije djevojčice u stavu kontraposta odišu mirnom unutarnjom koncentracijom mladenačke zanesenosti.

Tekst, Tatijana Gareljić muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Ljubo Babić
Krist, 1918.
ulje / platno
76 cm x 76 cm
MG-4279

Slikar i povjesničar umjetnosti Ljubo Babić (1890.–1974.) iznimno je važna figura hrvatske kulture i umjetnosti. Nakon školovanja na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, gdje mu predaje Menci Clement Crnčić, studira na Akademiji u Münchenu. Također je diplomirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelovao je kao profesor na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, kasnijoj Akademiji Likovnih umjetnosti te kao ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu i član JAZU.

Na kvadratnom formatu slike prikazan je stliziran i geometriziran lik mrtvog Kristova tijela položenog po dijagonali, omotan u platneni povoj do vrata. Glava sklopljenih očiju prikazana je s aureolom, simbolom svetosti. Na čistoj pozadini ističe se još jedino izduženi vrč, desno do Kristove glave. U donjem dijelu slike, desno do Kristovih nogu, položena je kruna od trnja kao simbol mučeništva. Slika ujedinjuje ekspresionističke tendencije sa zaostacima jugendstilskog oblikovanja, karakterističnog za monumentalizam grupe “Medulić“, paralelizam kojih je stilski obilježio prvu fazu Hrvatskog proljetnog salona tijekom razdoblja 1916. do 1919. godine.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Mihael Stroy
(1803. – 1871.)
Portret senatora Kavića, 1839. ulje na platnu
34x24cm sign. lj.dolje: Stroy pinx 1839.
MG – 65

Slovenski slikar Mihael Stroy jedan je od onih stranih slikara koji su svojim boravkom u Hrvatskoj izvršili značajan utjecali na kulturno-likovnu klimu u njoj. Našao se u Hrvatskoj u vrijeme snažnog nacionalnog uspona s generacijom mladih entuzijasta. Školovanje započinje na bečkoj likovnoj akademiji 1822. u vrijeme tamošnjeg likovnog smiraja i pojave autentične građanske umjetnosti povezane s austrijskim mentalitetom i podnebljem – bidermajerom. Riječ je o heterogenom stilu koji koristi elemente klasicizma, romantizma i realizma. Stroy dolazi iz Beča u Zagreb već 1830. gdje ostaje sve do 1842. Portretira diljem Hrvatske, po vlastelinskim dvorcima i kurijama u Hrvatskom zagorju, Varaždinu i Samoboru. U Hrvatskoj je izradio osamdesetak slika neujednačene likovne kvalitete, portreta, alegorije četiriju kontinenata za trakošćanski dvorac te nekoliko sakralnih kompozicija. Među često tipiziranim portretima s modnim detaljima i elegantnom impostacijom portretiranih osoba, izdvaja se muzejski Portret senatora Kavića iz 1839. kao jedan od vrhunca Stroyevih portretnih ostvarenja zagrebačkog razdoblja. Presijavanje svjetlosti na rumenom inkarnatu lica te na tamnosmeđoj kosi daju živost oficijelnom portretu. Bogatstvo crne koja nijansira u odnosu na različite materijale i kontrastira u odnosu na bjelinu košulju ukazuju na savršeno vladanje slikarskom tehnikom. Crvena baršunasta fotelja pak komplementarna je zelenoj pozadini. Kolorističkom virtuoznošću i kreativnošću oživljava portret klasično impostiranog senatora.

Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Miroslav Kraljević
Bonvivant (Portret Arsena Masovčića), 1912.
ulje / platno
91,5 x 65,5 cm
MG-771

Nakon Gospića, Zagreba i Beča, Miroslav Kraljević (1885.–1913.) godine 1906/07. odlazi u München, gdje u svibnju 1907. godine upisuje minhensku Akademiju kod Huga von Habermanna. Ondje se druži s Josipom Račićem i Vladimirom Becićem (Minhenski krug). Nakon diplome, Kraljević se 1910. godine vraća u Požegu i intenzivno slika do rujna 1911., kada odlazi u Pariz. Ondje se upisuje na Académie de la Grande Chaumière, koju ubrzo napušta. Radi u Meštrovićevu, a potom u vlastitu atelijeru na Montparnasseu. Objavljuje karikature u satiričnom listu Panurge. Godine 1912. u Zagrebu priređuje prvu i za života jedinu samostalnu izložbu u salonu Ulrich. Umire od tuberkuloze 1913. godine.
Na slici je prikazan sjedeći lik mladog muškarca slikan do pasa u crnom kicoškom odijelu i bijeloj košulji s leptir-mašnom, cilindrom i štapom. Motiv odražava urbanu atmosferu životnog stila portretiranog. Prevladavaju sivi tonovi s crvenim akcentom naslonjača fotelje, a potez kistom je vidljiv i pastozan. Tretman fizionomije lica ostavlja dojam ekspresionističke maske.

Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Petar Smajić
1910.- 1985.
Ljubavnici / Adam i Eva
1936.
drvo
MG-4453

Samouki je hrvatski kipar naive. Rezbario je u drvu teme iz svakodnevnog života, biblijske prizore i simbolične kompozicije u čistim i jasnim oblicima. Sudjelovao je kao gost na izložbama grupe Zemlja i među osnivačima je Kolonije kipara naivaca u Ernestinovu koja djeluje od 1973. godine. Samostalno je izlagao u Osijeku, Splitu i Zagrebu.

Oblikovao je u drvu statične i plošne ljudske likove, glave, životinje i simbolične figuralne kompozicije s originalan smislom za egzistencijalno i anegdotu. U dalmatinskom razdoblju, izrađivao je kipove manjega formata sa stiliziranim detaljima kao što je skulptura Ljubavnici / Adam i Eva iz 1936. godine. Prelaskom u Slavoniju 1941. godine, oblikuje sve više statične likove reduciranog volumena  (Eva, poslije 1954.).

Ovaj neškolovani umjetnik u dalmatinskom se razdoblju približio postulatima moderne umjetnosti kada njegovo umjetničko stvaralaštvo istančane jednostavnosti i pročišćene forme doseže svoj vrhunac. Plemenita figuralna kompozicija Ljubavnika / Adama i Eve  rudimentarne mase iz ranog dalmatinskog razdoblja autorova drvorezbarstva je s čvrsto oblikovanim figurama seoskog para, priljubljenih glava, spojenih u predjelu ramena i prsiju. Adam je lijevom rukom obgrlio Evu oko vrata a oboje zrače arhajskom ljepotom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Miroslav Kraljević
1885. – 1913.
Podvezica
1910.
terakota
MG-786

 

Hrvatski slikar, grafičar i kipar, školovao se u Beču i Münchenu, a usavršavao u Parizu. Kao pripadnik tzv. Minhenskog kruga, uz Josipa Račića i Vladimira Becića, smatra se jednim od prvaka hrvatske likovne moderne umjetnosti.

Nakon Akademije likovnih umjetnosti u Münchenu, od lipnja 1910. boravi u Požegi kod obitelji do odlaska u Pariz u rujnu 1911. godine. U požeškom ciklusu ostvaruje i svoj kiparski opus. Realistički oblikuje portret svoje nećakinje Ivane, reljefne portrete požeških književnika J. Jurkovića, E. Tomića i V. Babukića kao i portretnu plaketu svog oca.

Kraljevićeva umjetnička snaga u kiparstvu prvenstveno se odražava na figuralnim kompozicijama seoskih žena i muškaraca sklonih razvratu kao što su skulpture Tučnjava i Pijanci. Ova dinamična kiparska djela malih formata oblikovani su u pečenoj glini kao najpodatnijem mediju za ilustraciju  britke percepcije sekvenci razuzdane ljudske prirode.

Njima prethodi skulptura Podvezica s koketnim stavom žene naglašene sirove putenosti minimalnih portretnih karakteristika s dijabolično razvučenim osmijehom na licu istaknutih jagodica i četvrtaste brade. Kraljević će ovu formu zrele požeške kokete izvijenog tijela s kupolastim oblikom krinoline razrađivati  u svojim brojnim pariškim varijantama crteža žena.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Robert Frangeš – Mihanović
1872. – 1940.
Filozof (Studija za Filozofiju)
1897.
bronca
MG-588

Istaknuti hrvatski moderni kipar i medaljer, nakon obrazovanja u Beču (1889. – 1895.), usavršavao se u Parizu 1900. – 01., gdje se družio s A. Rodinom i M. Rossom. Jedan je od utemeljitelja Umjetničke akademije u Zagrebu (1907.) i među prvim je pokretačima i organizatorima likovnog života u Zagrebu.
Frangeš je ponajprije virtuoz u modeliranju broncom, mada je vješto oblikovao pojedina djela u mramoru, kao što je portretno poprsje Sveti Dominik (1893.).
U svojem umjetničkom razvoju prešao je faze od akademizma, simbolizma do modernizma, odnosno do najranijih ostvarenja impresionizma u hrvatskom kiparstvu. U punoj zrelosti ostvario je vlastiti izraz u slobodnoj realističkoj modelaciji likova.
Prva faza (1893. – 1914.) zbog suglasja secesijskih, simbolističkih i impresionstičkih stilskih odlika smatra se najkvalitetnijom u cjelokupnom umjetnikovom opusu.
Iz tog perioda je Glava filozofa. Izvedena je kao studija za reljef Filozofije, najoriginalnija od četiriju alegorija fakulteta zagrebačkog Sveučilišta koje rese Zlatnu dvoranu ondašnje palače vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu (u gornjogradskoj zagrebačkoj ulici Opatičkoj 10) na čijem je čelu bio njegov mecena Izidor Kršnjavi.
Kompaktna forma mislitelja oblikovana je u rodinovskom duhu jezgrovitog predstavljanja snažnog unutarnjeg sadržaja.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Vlaho Bukovac
Portret Huge Vasilija Hoyosa, 1895.
ulje/platno
145x98cm
MG-299

Vlaho Bukovac (1855.-1922.), začetnik je hrvatske moderne. Znatiželjan i pustolovan duh vodi ga već kao djete u Ameriku. Zahvaljujući panslavenski usmjerenom književniku, Medi Puciću i biskupu Strossmayeru odlazi na školovanje na prašku akademiju, École des beaux-arts. Slika pod utjecajem Alexandra Cabanela, eklektičnog slikara povijesnih i religioznih kompozicija u duhu službenog akademizma. S vremenom upoznaje impresionističko slikarstvo i orijentalizam te razvija svoj likovni izraz oslanjajući se na realizam, impresionizam i povremeno simbolizam. Nakon završenog studija 1880. zahvaljujući uspjesima na Pariškim salonima, u Parizu otvara atelje. Istodobno slika u Dalmaciji i Engleskoj, a 1893. nastanjuje se u Zagrebu gdje 1895. inicira izgradnju Umjetničkog paviljona. Društvo hrvatskih umjetnika osniva 1897. godine koje se suprotstavlja Kršnjavijevom Hrvatskom društvu umjetnosti, osnovanom 1879. pozivajući umjetnike na slikanje u pleneru čime daje poticaj hrvatskoj moderni. Pod njegovim utjecajem slikari počinju slikati svjetlijom paletom, odbacuju galerijski smeđu ton, tvoreći varijantu hrvatskog realističkog slikarstva svijetla kolorita zvanu zagrebačka šarena škola. Zbog neslaganja s Kršnjavim, Bukovac odlazi najprije u Cavtat 1898., potom 1903. u Prag kao profesor na tamošnjoj akademiji.
Bukovčevo najaktivnije umjetničko razdoblje je tzv. zagrebačka faza (1893. – 1898.) koje se stilski nastavlja na pariški plenerizam. Jedan od brojnih portreta tog razdoblja je portret mladog, elegantnog Hoyosa. Suptilan osjećaj za svijetle tonove vidljiv je na inkarnatu lica te blago titravoj površini odijela. Lik mladog čovjeka izranja iz tamne pozadini dekorativnog saga slikan sitnim potezima kista, dajući tako slici i određeno simboličko značenje. Profinjene ruke ukrašene diskretnim prstenjem vrhunac su slikarske vještine.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Ante Kuduz
Kadar, 1965.
tuš/papir
MG-2627

Na prvi pogled, crtež Ante Kuduza može izgledati kao tabla avangardnog stripa ili filmski sinopsis: niz jednakih kvadratnih formata organiziran je tako da sugerira linearnu progresiju koja promatrača može podsjetit na vizualnu priču. Svaki je kvadrat ispunjen različitim grafičkim oblicima, pa niti jedan kvadrat nije isti. U svakom od njih, umjetnik tankim perom i crnim tušem crta specifičan prizor, koji, iako potpuno samosvojan, stoji u nekom suodnosu prema svim drugim kvadratima, ne samo s onima s kojima neposredno graniči. Naslov crteža još je jedan element koji nas podsjeća na svijet filma i moramo ga shvatiti metaforički, jer u filmu kadar ne označava samo pravokutni okvir nekog prizora nego i dužinu snimanja, vrijeme rada kamere između dva montažna reza. Umjetnik, stoga, želi naglasiti dinamički aspekt crteža, potaknuti vremensku iluziju u mediju koji nema treću dimenziju.

U umjetnikovom opusu, „Kadar“ koji donosimo dio je serije istoimenih crteža i grafičkih listova koji nastaju u periodu od 1965. do 1972. godine. Kuduz će mijenjati formate papirne podloge, tehnologiju izrade umjetničkog rada (ručno ili mehanički), oblike koje kvadrati svojim suodnosima tvore – pojavit će se uz pravokutne i kružni prizori – u jednom trenutku u prizore će uvest i boju, ali kvadrat, odnosno kadar će kao osnovna jedinica prizora ostati u osnovi nepromijenjen.

Ante Kuduz rođen je 1935.; diplomirao je na zagrebačkoj akademiji likovnih umjetnosti 1961. na kojoj je kasnije radio kao profesor. Uz Miroslava Šuteja, Ivana Picelja, Mladena Galića, Ljerku Šibenik i druge predstavnik je tzv. zagrebačke serigrafijske škole. Za svoj rad na području grafičke umjetnosti bio je višestruko nagrađivan. Umro je u Zagrebu 2011.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Dalibor Stošić
1958.
Cvrčak
2005. – 2008.
hrastovo drvo, čelik
MG-7139

Diplomirao je kiparstvo 1985. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (S. Sikirica). Radio je u atelijeru D. Džamonje do 1988. godine. Usavršavao se Italiji i Francuskoj u kojoj se etablirao kao respektabilni suvremeni kipar. Predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
U svom upečatljivom kiparskom opusu redukcionističkog izričaja koristi teške materijale kao što su drvo i metal te ih povezuje u nove raznovrsne organske oblike. Njegove skulpture su kompaktne, zatvorenih geometrijskih formi i pročišćene obrade snažnih i jasnih sklopova, izvedene u skladnim proporcijama i simetričnim kompozicijama.
Često kroz duži vremenski period razrađuje jedan motiv s varijacijama u postupcima i pomacima u oblikovanju, kao što su skulptorska djela Sova (2007.) ili Cvrčak (2005. – 2008.). Na autentičan način spaja toplinu drva i hladnoću metala. U masivni korpus hrasta jednostavnih zaobljenih oblika zakiva teške čelične ili željezne forme, dodajući skulpturi karakteristična obilježja asocijativnim oblikovanim zoomorfnim formama s prepoznatim atribucijama.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Ivan Kožarić
1921.
Oblik prostora XVIII
1965.
bronca
MG-2626

Hrvatski avangardni kipar diplomirao je na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1949. godine, a specijalku je završio kod prof. Antuna Augustinčića. U razdoblju 1959. – 1960. usavršavao se u Parizu. Od 1959. do 1966. bio je član nekonvencionalne grupe Gorgona koja je okupljala najznačajnija imena suvremene hrvatske umjetnosti. Više njegovih skulptura trajno je postavljeno u javnim prostorima među kojima su najpoznatiji spomenik A. G. Matošu i Prizemljeno sunce u Zagrebu.
Od početka umjetničkog djelovanja njegov kiparski izričaj fluidno obuhvaća širok raspon izraza od ekspresivnosti, sažete forme do konceptualnih projekata. Eksperimentira s različitim materijalima i tehnikama te uvodi principe preoblikovanja i recikliranja različitih uporabnih predmeta, kao i vlastitih skulptura. Ostvario je niz amblemskih djela konceptualne otvorenosti i izvornost, nerijetko s primjesom kreativnog humora.
Od 1961. do 1969. godine s posebnim osjećajem za prostorne vrijednosti radi apstraktni ciklus Oblici prostora. Dominira uspravni, nepravilni kvadar, mekih zaobljenih ploha i obrisa u kojem unutarnji prostorni oblici – izdubljene dublje i pliće forme, sugeriraju duhovne tragove, metafizička svojstva i otvorenost interpretacije.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Drago Trumbetaš
(1937.- 2018.)

Oko peći (Ciklus Život kao zmija)
1986.
tuš/karton, 515 x 370 mm
MG-7270

Majka i kćerka (Ciklus Život kao zmija)
1988.
tuš/karton, 515 x 370 mm
MG-7271

Iskustvo privremenog rada u Saveznoj Republici Njemačkoj, presudno je odredilo umjetnički rad Dragutina Trumbetaša, samoukog slikara iz Velike Gorice kraj Zagreba. U Zagrebu je do 1966. radio u izdavaštvu, a poznavanje različitih tehnika tiska u kasnijoj će mu karijeri biti od velike pomoći. Izražavao se najvećim dijelom crtajući; crteže je pak grupirao i objavljivao po tematskim cjelinama. Iz jednoga od njih – „Život kao zmija“ – donosimo i ova dva crteža. Glavna im je tema svakodnevni život ljudi iz najnižih društvenih slojeva. Za razliku od umjetnika iz grupe „ Zemlja“, koji su se u periodu između dva svjetska rata podjednako posvećivali socijalnim problemima i sela i grada, Trumbetaš je pozornost gotovo u potpunosti fokusirao na fenomen lumpenproleterijata. Tom interesu je najviše pridonio gastarbajterski rad u Saveznoj Republici Njemačkoj, boravak, dakle, u jednoj zemlji koja je 70-ih godina prošlog stoljeća bila na vrhuncu svog ekonomskog razvoja. Težak život milijuna doseljenika u tu zemlju, bio je trajni izvor fascinacije i inspiracije za Trumbetaša.

Na crtežima „Oko peći“ i „Majka i kćerka“ odmah, uz linearni stil crtanja, primjećujemo Trumbetašovu brigu za detalje. Nije prikazana samo količina odbačenih predmeta i smeća ispod kreveta ili peći, nego je autor odlučio da neke od njih prikaže točno onakvima kakvi su u stvarnosti: da napiše njihovo ime, prikaže njihovo oblikovanje kako promatrač ne bi imao dvojbe o čemu se tu radi. S jedne strane, to usložnjava prizor i zaokuplja recepciju publike, a s druge, povijesno i zemljopisno locira prizor. Trumbetaš, pritom, ne gubi na univerzalnosti prikaza. Unatoč svim znakovima koji upućuju na povijesni okvir zbivanja, ovi crteži sadrže određenu općenitost i upravo im ona pridaje kritički karakter.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Menci Clement Crnčić
More, oko 1918.
ulje / platno 64,2 x 44 cm
MG-457

Slikar i grafičar Menci Clement Crnčić (1865.–1930.) studirao je slikarstvo na Akademiji u Beču od 1882. do 1884. godine te na Akademiji u Münchenu kod profesora Nikolaosa Gyzisa od 1889. do 1892. godine. Nakon što je kratko radio kao učitelj slikanja na Obrtnoj školi u Zagrebu, preporukom Izidora Kršnjavoga 1894. godine dobiva stipendiju za studij grafike na Akademiji u Beču kod profesora Williama Ungera. U Zagreb seli 1900. godine, gdje 1903. zajedno s Belom Čikošem Sesijom otvara privatnu slikarsku školu, koja prerasta prvo u Višu školu za umjetnost i umjetni obrt, a potom u Likovnu akademiju na kojoj predaje od 1907. – 1930. godine. Član JAZU postao je 1919. godine, a od 1920. do 1928. godine obnaša i dužnost ravnatelja Strossmayerove galerije u Zagrebu.

Osim što je značajan za razvoj moderne hrvatske grafike, u slikarstvu je osobito važno Crnčićevo mjesto kao istaknutog marinista. Njegove marine slikane pod danjim svjetlom vještim i uvjerljivim realizmom prikaza djeluju kao smjeli fotografski isječci, koji bilježe čitav raspon vremenskih prilika, od kiše, bure, maestrala do bonace, i njihovih učinaka na površinu mora.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Slavko Šohaj
Dječak II, 1938.
ulje na platnu, 89 x 69,7 cm
MG-1806

Slika Dječak II Slavka Šohaja iz 1938. antologijsko je djelo hrvatskog cézanneizma i signira pouzdan put prema europskom modernitetu. Cézanneovskom konstrukcijom i lokalnim bojama Šohaj ne opisuje prizor, već interpretira atmosferu ateljea kao središta svog stvaralačkog, ali i životnog univerzuma. Šohajeva kompozicijska i gestualna disciplina te uzak motivski i tematski raspon odlikuju sedam desetljeća stvaralaštva posljednjeg klasika hrvatske moderne. Slavko Šohaj je slikarstvo studirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod Becića i Babića. Nakon diplome se 1931/32. i 1939. usavršava u Parizu. Nadahnut djelima Cézannea, Matissea, Braqua i Picassa, Šohaj teži slikarskoj sintezi za izraz vlastite intime. Kao gost sudjeluje na izložbama Grupe trojice (Babić, Becić, Miše) 1934. i 1935. Kritika ga cijeni kao majstora figuralnog poetskog realizma. Radi kao crtač u Arheološkom muzeju u Zagrebu (1935 – 1965) i redovito izlaže na skupnim izložbama. Međunarodnu mu afirmaciju donosi nastup na Venecijanskom bijenalu 1942. Prvu je samostalnu izložbu održao 1952. u Parizu, a u Zagrebu se samostalno predstavio tek 1968. Ne mareći za poslijeratne umjetničke trendove 1950-ih prijateljuje i izlaže s Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem, a ne priklanja se ni neoavangardi šezdesetih i sedamdesetih. Šohajev impresivan opus poglavito je posvećen intimističkim temama, autoportretima i portretima, aktovima i mrtvim prirodama. Slavko i Heda Šohaj darovali su Modernoj galeriji više od 150 majstorovih umjetnina.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Božidar Rašica
Lapad, kuće, 1934. – 1936. g.
ulje na platnu, 65,5 x x 52 cm
sign. nema
Moderna galerija, MG-5691

Slika Lapad, kuće Božidara Rašice plijeni vedrom kolorističkom ekspresijom. Jarke, čiste boje i široki slobodni potezi puni energije povezuju mladog slikara s dubrovačkim vršnjacima i kolegama Ivanom Ettoreom i Gabrom Rajčevićem, ali i s najvećim kolorističkim uzorima poput Ignjata Joba.
Božidar Rašica je studirao arhitekturu u Rimu, Beogradu, Varšavi i Zagrebu. Nakon diplome 1942. postaje jedan od ključnih kreatora hrvatske poslijeratne modernističke arhitekture s visokim urbanističkim standardima (primjerice, paviljon Jadran filma, stambena zgrada Exportdrva u zagrebačkoj Vukovarskoj iz 1950-ih i dr.), a bavio se i slikarstvom i scenografijom. Slikati počinje u mladosti uz strica Marka Rašicu, majstora dubrovačkog kolorita prve polovice 20. stoljeća. Slikarski razvoj vodio je Rašicu od početno zažarenih boja prema smirivanju kolorita. Odlaskom u Zagreb 1940. približava se poetskom realizmu, a zatim se okreće dvodimenzionalnosti i kubističkoj analizi volumena. Sažimanje oblika prema apstrakciji kulminira u EXATU 51, avangardnoj grupi koju Rašica pokreće s afirmiranim slikarima Piceljem, Srnecom, Kristlom i dizajnerom Bernardom Bernardijem. 1970-ih se Rašica ponovo posvećuje figurativnim scenama intimističkih ugođaja i snažnog kolorizma. Od 1952. sve se više bavi kazališnom scenografijom gdje pokretnim elementima pozornice ujedinjuje scenu i gledalište. Predavao je u Zagrebu na Akademiji za primijenjenu umjetnost, Akademiji za kazališnu umjetnost i na Arhitektonskome fakultetu.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Stjepan Gračan
1941.
Grupa X-1
(sjedeća figura)
1971.
poliester, boja
MG-3401(1)

Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1968. te je 1968. završio poslijediplomski studij. Specijalizirao je monumentalnu skulpturu u majstorskoj radionici A. Augustinčića 1969. –1971. Profesor je na ALU od 1988. godine.

Jedan je od suosnivača likovne grupe Biafra koja je djelovala od 1970. do 1978. godine. Priređivali su izložbe i akcije u nemuzejskim prostorima i na ulicama, a u likovnom izričaju su zastupali ekspresivnu i angažiranu figuraciju s naturalističkim postupcima i snažnim deformacijama. Ostajući dosljedan radikalnoj figuraciji i poruci kojom želi djelovati na ljudsku savjest i osjećaje, Gračan je u postbijafranskom razdoblju stvarao raznovrsnija djela, a u kontekstu uništenih života, oblikuje i životinjske figure.

Na početku svog angažmana u grupi Biafra oblikuje seriju spaljenih figura u naravnoj veličini. Upotrebom novog materijala i boje, stvara spaljene, zgnječene i rastopljene figure, obojenu odjeću i koru tijela kao što je skulptura Grupa X-1. Ambijentalnom skulpturom intervenira u prostor s nakanom bombardiranja savjesti i poticanja duhovnog nemira pojedinaca i čitavog društva u suočavanju s traumatiziranom egzistencijalnom zbiljom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

Miroslav Kraljević
(1885.-1913.)
Atentat, 1912.
tuš/papir, 180 x 280 mm
MG-2768

Među crtežima koji nastaju u vrijeme Kraljevićevog jednogodišnjeg boravka u Parizu – od rujna 1911. do listopada 1912. – „Atentat“ zauzima posebno mjesto. Naime, to je jedini Kraljevićev crtež koji se referira na politiku. Štoviše, to je uz sliku „Izbori u požegi“ (1911) jedini Kraljevićev rad – slika, crtež, skulptura, grafika – koji se može povezati s političkim procesima u tadašnjoj Hrvatskoj i Europi. Kraljević ne prikazuje konkretan događaj, premda su neki kasniji istraživači povezivali ovaj crtež s atentatom na hrvatskog bana Cuvaja, koji se zbio u svibnju 1912. u Zagrebu. Atentat na Cuvaja mogao je biti povod za njegov nastanak, ali ovaj crtež svakako nije njegov prikaz, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog toga što je ban Cuvaj u trenutku atentata bio u automobilu. „Atentat“ je prije pokušaj prikazivanja jednog novog oblika političke borbe, nego prikaz konkretnog događaja. Tome ide u prilog i činjenica da Kraljević u Parizu surađuje sa satiričkim listom „Panurge“, s novinama, dakle, kojima je usmjerenost na aktualne društvene događaje primarna misija. Ono što teroristički čin razlikuje od drugih vidova nasilja su njegova iznenadna pojava i silovita prodornost i upravo je ta svojstva Kraljević uspio prikazati. Propeti, preplašeni konji, kočija koja je prikazana neprirodno iskrivljeno, kao da je riječ o biću koje uzmiče pred uperenim revolverom, zatim prikaz atentatora kojemu Kraljević naglašava samo noge i ruku koja drži revolver (ostali dijelovi tijela kao da ne postoje) itd., samo su neke od značajki ovog iznimnog crteža.

Miroslav Kraljević je jedan od prvaka hrvatskog modernog slikarstva. Rođen je 1885. u Požegi u Slavoniji; 1904. prekida studij prava u Beču da bi se posvetio slikarstvu. Nakon završetka Akademije likovnih umjetnosti u Münchenu, odlazi 1911. u Pariz. Umro je u Zagrebu 1913.

Tekst: Klaudio Štefančić, galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Mirko Rački
Grad Dis, 1906.
ulje / platno, 1240 x 1700 mm
MG-833

Omiljena tema simbolističkog slikarstva bile su teme iz književnosti, a osobito Danteov opus. Dante je nadahnuo i Vlahu Bukovca, ali je njegovo djelo ponajviše obilježilo rad slikara Mirka Račkog (1879.–1982.). Rački se Danteom počeo baviti na prijedlog Izidora Kršnjavog, koji je u to vrijeme preveo Božanstvenu komediju. Za hrvatsku verziju knjige Rački je izradio seriju ilustracija, kao i nekoliko velikih slikarskih adaptacija. Božanstvenom komedijom Rački se bavio gotovo cijelog života, a crteži, gvaševi i akvareli za prijevod Izidora Kršnjavoga izvedeni tijekom razdoblja 1904–07. godine, otkupljeni su 1911. na izložbi u Italiji i danas se nalaze u Kabinetu grafike u Firenci.
Danteov Grad Dis ostvario je snažan utjecaj u zapadnoj filozofskoj misli. Okružen zidinama duša, odjeljuje grijeh neumjerenosti prvih pet krugova pakla od krivovjerja šestog kruga te rijeke Stiks i Flegetont. Skicu za sliku Grad Dis, Rački je 1906. izveo za boravka u Veneciji. Slika u tipičnoj simbolističkoj maniri prikazuje Dantea i Vergilija kako u lađi prelaze rijeku prema najdubljim krugovima pakla. Horizontalna kompozicija u tamnim i nejasnim tonovima boje predstavlja motiv lađara na rijeci u zračećem ugođaju izmaglice nad vodama.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Ljubo Babić
Moj rodni kraj, 1936.
ulje na platnu, 180 x 150 cm
MG-2235

Slika Moj rodni kraj paradigma je stvaralačkih i teorijskih nastojanja Ljube Babića da tijekom 30-ih godina 20. stoljeća afirmira vrijednosti i specifičnosti naše zemlje i naroda te hrvatsku kulturu uključi u suvremeni europski kontekst. Tražeći odmak od kompleksne društvenopolitičke situacije, ali i aktualne ideologije grupe ‘Zemlja’, Ljubo Babić ističe potrebu umjetničke idealizacije i individualnih vrijednosti bliskih građanskom društvenom sloju. Slikajući pojedine krajolike Babić u njima prepoznaje tipične nacionalne elemente na kojima gradi izraz koji definira kao ‘naš i potpuno originalan, istodobno adekvatan sadašnjoj Evropi’. Važnu pejzažnu tematiku iz ranijeg ciklusa inspiriranog putovanjem po Španjolskoj 1920. godine, Babić dalje elaborira u cilju afirmacije hrvatskog zavičaja.
Ljubo Babić višu je umjetničku školu završio u Zagrebu, a Akademiju u Münchenu. Naknadno se usavršavao u Parizu, a povijest umjetnosti diplomirao je u Zagrebu 1932. Kao slikar, scenograf i kostimograf, grafičar, likovni pedagog i kritičar, povjesničar umjetnosti, muzealac, književnik i urednik postao je epohalna figura hrvatske kulture i umjetnosti 20. stoljeća. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona, Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika, Grupe četvorice, Grupe trojice, Grupe hrvatskih umjetnika i Hrvatskih umjetnika. Kao prvi kustos Moderne galerije bio je i autor prvog stalnog postava izloženog 1920. u Muzeju za umjetnost i obrt. Godine 1948. osmislio je i prvi postav Moderne galerije koji reprezentira kompleksan razvoj hrvatske umjetnosti 19. i 20. stoljeća, a za koji je detaljno preuređena današnja zgrada.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Vjekoslav Parać
(1904.-1986.)

U Parku, 1930.
akvarel/papir, 182 x 147 mm
MG-1688

„Koji put me uprav spopadne strast da radim, ali to sve traje dok ne izađem na boulevard. A onda automobili, elektrika, cure, sav onaj život, jurnjava rastjera i zadnju pomisao da bi slikao.“, tako iz Pariza piše Parać prijatelju u Hrvatsku. Doći u Pariz, za mnoge je europske umjetnike, barem do druge polovice 20. stoljeća, bio izniman događaj, a osobito za umjetnike i umjetnice koji su dolazili s rubnih područja Europe. Vjekoslav Parać pripada toj vrsti umjetnika. Rođen je 1904. u Solinu u Dalmaciji; zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti upisuje 1922., a 1929. kao stipendist vlade Kraljevine SHS odlazi u Parizu u kojem ostaje dvije godine.

Sve se češće služi crtežom i akvarelom, pokušavajući nekako „uhvatiti“, to jest prikazati motive koji ga toliko opčinjavaju: ulica, trgovi, noćni klubovi, poznanici, riječju – velegradski život. Ako se i pojavi neka tradicionalna tema poput mrtve prirode, Parać će ju inscenirati ispred prozora koji gleda na grad. Crtež „U parku“ možda najbolje ukazuje na ono što Paraća tada zaokuplja: kako, naime, slikarskim sredstvima prikazati svakodnevne doživljaje stanovnika velegrada? Sve je na ovom crtežu podređeno prolaznom trenutku: prvo skica tušem koja grubo definira scenu, svećenika, muškarca s psom, ljude na klupi, drveće, a zatim dorada bojom koja ne služi ničemu drugom osim da naglasi ono što je tušom brzo skicirano. Tuš i akvarel, te način na koji ih Parać rabi sjajno korespondiraju s dojmom kretanja, točnije mimoilaženja koje Parać postiže figurama svećenika i muškarca s psom. Da bi dočarao ovu svakodnevnu, tipično gradsku senzaciju, Parać će odbaciti zakon perspektivnog skraćenja: svećenik, iako bliži našem pogledu, znatno je manji od muškarca s psom iza njega. Kakogod, osjećaj kretanja i dalje postoji, a jedan neznatan trenutak u životu grada je ostao zabilježen.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Oton Iveković
Šuma, 1900.
ulje / platno, 80,7 x 66 cm
MG-2359

Oton Iveković (1869.–1939.) učio je slikarstvo u Zagrebu kod Ferde Quiquereza, potom od 1886. godine u Beču kod Christiana Griepenkerla i Augusta Eisenmengera te, konačno, u Münchenu kod Wilhelma von Lindenschmita i u Karlsruheu kod Ferdinanda von Kellera. Radio je kao nastavnik crtanja na zagrebačkoj realnoj gimnaziji, potom na Obrtnoj školi od 1895. te na Umjetničkoj školi (poslije Akademiji) od 1908. godine. Iste je godine izabran za predsjednika umjetničkog društva Lada. Putovao je po Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj i SAD, a tijekom Prvog svjetskog rata radio je kao vojni slikar. Uz Mencija Clementa Crnčića, smatra se najznačajnijim predstavnikom historijskog slikarstva u Hrvatskoj, osobito onoga nacionalnog nadahnuća. Krajem života povukao se u Veliki Tabor u Hrvatskom zagorju.
Popularnost Otona Ivekovića kao historijskog slikara često u drugi plan stavlja njegov izniman talent i dosege u realističnom prikazu atmosfere pejzaža u specifičnom godišnjem dobu. Jedan od najljepših primjera je Šuma iz 1900. godine. Jednostavna vertikalna kompozicija podijeljena je na tri dijela: gornju trećinu slike čini prikaz sivog, maglovitog, jesenjeg neba; središnji dio zauzima crveni ton lišća šume u jesen; dok donja trećina prikazuje travnatu čistinu pred šumom u tamno zelenim i svijetlo oker tonovima.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Anton Dominik Fernkorn
1813. – 1878.

Sv. Juraj u borbi sa zmajem
1853.
bronca
MG-344

Ban Josip Jelačić na konju
1863.
bronca
MG-343

Bio je vodeći bečki ljevač i kipar sredinom 19. stoljeća. Školovao se u Obrtnoj školi u rodnom Erfutu , a od 1835. godine usavršavao se u ljevaonicama u Münchenu. Dolaskom u Beč 1940. godine, afirmira se kao kipar. Njegova kiparska djela su s obilježjima historicizma, a monumentalne konjaničke skulpture se ubrajaju u njegova najvažnija kiparska ostvarenja, kao što su dvije brončane konjaničke skulpture Sveti Juraj u borbi s zmajem (1853.) i Ban Josip Jelačić na konju (1863.) čije se studije nalaze u fundusu Moderne galerije.
Historicističko djelo Sveti Juraj u borbi sa zmajem je elegantna dinamična kompozicija viteza s uzdignutim mačem na propetom konju i polegnutog zmaja. Konjanička kompozicija izvedena je u neobaroknom stilu, a javni spomenik nalazi se na zagrebačkom Trgu Republike, sučelice Muzeju za umjetnost i obrt.
U oblikovanju neoklasicističke portretne figure bana i figure galopirajućeg konja ističu se realistične pojedinosti, ali i romantičarski ugođaj u spomen na nacionalnog junaka bana Josipa Jelačića kao vojskovođe protiv ustanika Habsburške Monarhije 1848. godine. Spomenik se nalazi na središnjem zagrebačkom Trgu Bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb


Leo Junek
Autoportret pred zidom, 1927. – 1928.
ulje na platnu
50 x 62 cm
MG-7101

Leo Junek u Autoportretu pred zidom plošnom formom, sažetim crtežom i otvorenim koloritom ističe osamljenost i beznađe pojedinca zatvorenog u tjeskobi suvremenosti. Leo Junek s Krstom Hegedušićem inicira osnivanje likovne skupine lijeve političke i socijalne orijentacije Zemlja, ali iz nje istupa već nakon prve izložbe u Zagrebu 1929. Iako često koristi zemljaški lajtmotiv groszovsko-krležijanske crvene cigle, Junek posvećen u potpunosti čistome slikarstvu i cézanneizmu nije dijelio zemljaške izražene političke i revolucionarne ideje ni želje za kolektivnim djelovanjem. Istupanjem iz udruženja ostao je dosljedan osobnijem i urbanijem putu prema modernizmu.
Leo Junek nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1925. kao stipendist francuske vlade odlazi u Pariz i zauvijek ostaje u Francuskoj. Rano Junekovo slikarstvo ilustrira serija autoportreta sve naglašenijeg kolorizma. Nakon socijalno intoniranih slika ranih 1930-ih posvećuje se čistomu slikarstvu i istraživanju prostora, svjetla i boje. U dodiru s fovistom Raoulom Dufyjem slika plošno i lokalnim bojama. Četrdesetih gotovo istodobno slika remek-djela magičnog kolorizma, ali se približava i apstrakciji i tašizmu. Od 1950. živi u Orsayu i slika u duhu kolorističke lirske apstrakcije. Junekov opus je gotovo u cijelosti ostvaren u Francuskoj. Iako je za života samo četiri puta samostalno izlagao u Hrvatskoj, Junekova su djela i prijateljstva, posebice između dva svjetska rata, bitno utjecala na naše slikarstvo.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Bela Čikoš Sesija

Atena i Psiha, 1898.

ulje / platno, 737 x 340 mm

MG – 2114

Bela Čikoš Sesija (1864.–1931.) ubraja se među najznačajnije predstavnike simbolizma u Hrvatskoj. Slikarstvo je studirao na Akademiji u Beču kod Juliusa Bergera i Leopolda Karla Müllera te u Münchenu na specijalizaciji kod Wilchelma von Lindenschmita. Studijski boravi u Italiji dva puta s glavnom svrhom proučavanja klasične baštine za realizaciju programa Izidora Kršnjavog na umjetničkoj dekoraciji zgrade Odsjeka za bogoštovlje i nastavu. U travnju 1892. godine putuje u Veneciju, Padovu i Firencu, a drugo je putovanje vezano uz boravak u okolici Napulja tijekom 1893/94. godine, kada u tradiciji europskih grandtourista slika plenerističke pejzažne studije. Vrativši se u Zagreb surađuje s Vlahom Bukovcem, o čemu svjedoči njegova slika Bukovac dok slika kako Gundulić zamišlja Osmana, 1894. Potom odlazi u školu Carla von Marra u München. U Zagreb se vraća 1895. godine, gdje umjetnički djeluje do kraja života. Značajna je Čikoševa pedagoška uloga u hrvatskoj umjetnosti jer je od 1907. godine radio kao profesor na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, koja 1921. prerasta u Akademiju likovne umjetnosti.

Čikoševa kompozicija Atena i Psiha (1898.) potvrđuje simbolističku sklonost prema ozračju prijelaznih, nedefiniranih stanja. Misteriozna nadnaravna atmosfera izražena je nejasno izvedenom obrisnom linijom i hladnim modrilom ambijenta koje sugerira beskonačnost i duhovnost.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Vilko Gecan

Cinik, 1921.

ulje na platnu, 110,5 x 99 cm

MG-2668

Cinik Vilka Gecana paradigmatski ukazuje na specifičnost poimanja ekspresionizma u hrvatskih umjetnika dvadesetih godina prošloga stoljeća. Mladić na slici čita novine Der Sturm, njemačko glasilo koje je i u Hrvatskoj bilo ključno za promociju ekspresionizma.

Grimasa koja je slikarevo lice izobličila do neprepoznatljivosti, dramatična gesta i tijelo u grču inspirirani su nedvojbeno njemačkim ekspresionističkim filmom i kazalištem. Gecan kao veliki ljubitelj Kabineta doktora Caligharija gradi tjeskobnu scenu sa skošenim podom i predimenzioniranim stolom. Sve je u službi ekspresije – uz dramatičan kontrast svjetla i sjene, kompozicija je nestabilna, a očište umnoženo.

Slika je prvi put izložena na Proljetnom salonu 1921., a prethodili su joj brojni crteži od kojih je jedan ranije objavljen u avangardističkom časopisu Zenit Ljubomira Micića koji unatoč tvrdnje da ‘pravog ekspresionizma kod nas nema’ naglašava kvalitetu Gecanovih crteža i grafika iz ciklusa Klinika i Ropstvo na Siciliji, inspiriranih teškim iskustvom Prvog svjetskog rata.

Nakon trogodišnjeg zarobljeništva na Siciliji i dobrovoljnog odlaska na Solunski front Gecan se 1919. pridružuje Uzelcu na studiju u Pragu gdje zajedno uče kod Jana Preislera, a kasnije živi i radi u Zagrebu, Berlinu, New Yorku i Chicagu. Od povratka u domovinu 1932. slika intimističke scene jakog kolorizma.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Josip Račić

Kavana na bulevaru, 1908.

akvarel/papir

209 x270 mm

MG-763

 

Uz Miroslava Kraljevića, Oskara Hermana i Vladimira Becića, Josip Račić jedan je od utemeljitelja hrvatskog modernog slikarstva. Rođen je u Zagrebu 1885. u kojem je učio litografski zanat. Odlazi u München 1904. gdje pohađa slikarsku školu Antona Ažbea, da bi u istom gradu 1905. na Akademiji za likovnu umjetnost počeo studij slikarstva. Posebnu dionicu u njegovom slikarstvu čine akvareli nastali u Parizu. Opijen zovom Pariza, Račić je u njega stigao ne završivši akademiju u Münchenu. Posjećuje Louvre, kopira stare majstore, upija impresionizam i postimpresionizam te se prepušta dinamici gradskog života. Uz portrete, sve se češće javljaju tipični pariški motivi: mostovi, parkovi, kavane, bulevari itd. „Kavana na bulevaru“ možda je najpoznatiji Račićev akvarel.

 

Ovaj noćni prizor plijeni pažnju, prije svega, kontrastom između svjetla koje dopire iz unutrašnjosti kavane i polumraka koji dominira pločnikom po kojem šeću prolaznici. Lica prolaznika, vrsta odjeće ili njezini detalji, nisu specificirani; sve je podređeno kontrastu svjetla i polumraka kao i osobitom ritmu kojeg Račić postiže nizom osvijetljenih prozora na fasadi zgrade, s jedne strane, i špalirom prolaznika na nogostupu, s druge strane. Ono što „Kavanu na bulevaru“, međutim, čini izuzetnom je slikarev pogled kojim konstruira prizor. Sama kavana, kao i prolaznici, smješteni su u drugom planu, dok prvi plan zauzima polumrak pločnika. Upravo u tom polumraku, u tom praznom prostoru, možemo zamisliti slikara kako promatra scenu kojoj je tako blizu – doslovno preko puta! – a od koje je opet tako jasno odvojen. Štoviše, u tom prostoru možemo zamisliti i sami sebe dok svakodnevno, napola prisutni, napola distancirani, promatramo svijet koji nas okružuje.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Ivan Zasche (1825.-1863.)

Pejzaž (Šuma, s.a.)

ulje/ljepenka, 48x38cm

MG-67

Ivan Zasche jedan je od prvih i ujedno najznačajnijih akademski školovanih slikara koji je na poziv nadbiskupa Jurja Haulika (1788.-1869.) došao i ostao u Zagrebu. Za Haulika je izradio crteže i litografsku mapu »Park Jurjaves«. Vedute parka u kojima se pojavljuju slikoviti prikazi konkretnih osoba posebnost je pejzažnog slikarstva bečke akademije. Jednaki postupak proučavanja prirode čiji isječak kasnije slika u ateljeu dodajući mu malenu ljudsku figuru, Zasche je primijenio na slici »Šuma«. Sasušeno stablo hrasta okruženo je mladim drvećem, a lik žene pognut pod teretom istovremeno osnažuje metaforu prolaznosti života i daje osjećaj proporcija.

Za zagrebačku sredinu pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća Zasche pruža svojom pojavom dašak metropole i likovnu kvalitetu bečke akademije. Izostanak likovnog života u Zagrebu, zbog svoje izuzetne talentiranosti Zasche je preokrenuo u svoju korist, postepeno se oslobađajući strogih akademiskih pravila i slikarske specijalizacije, slikajući portrete, pejzaže, prizore iz narodnog života te sakralne kompozicije. Zasche predstavlja izuzetnu slikarsku osobnost svog vremena naših prostora –  prvi se, uz uobičajene motive, portreta i sakralnih scena, bavio slikanjem pejzaža i scena iz svakodnevnog života.  Mogući rani poticaj vjerojatno je dobio i od slobodoumnog bidermajerskog slikara i profesora na bečkoj likovnoj akademiji Ferdinanda Georga Waldmὔllera (1793.-1865.) koji je svoje studente poticao na studij prirode i time ih upućivao osobnijem likovnom izričaju.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Marin Studin

1895. – 1960

Melodija

1919.

bronca

MG-2635

Hrvatski kipar s medaljerskim radovima, studirao je na akademijama u Zagrebu, Beču i Pragu, te kod A. Bourdellea u Parizu (1921. – 1922). Između dvaju svjetskih ratova bio je likovni pedagog na srednjim školama, a potom na akademijama za primijenjenu umjetnost u Beogradu i Zagrebu.

U svom zrelom stvaralaštvu, inspiriran pučkom umjetnosti izgradio je samosvojan stil. Radio je u kamenu i drvu ekspresionističke biblijske kompozicije i likove ribara, seljaka i pastira. Nakon II. svjetskog rata oblikovao je velike reljefe u drvu, u kojima je snažno izrazio teror i patnju žrtava te javne spomenike u kamenu. U medaljerstvu izvodi više sportskih spomenica kao i plaketu sa svetačkim likom. Brončana plaketa Starac iz 1913. godine izvedena je u plitkom reljefu naglašene linearnosti i fine plastične modelacije izboranog lica.

Stilizirano alegorijsko poprsje Melodija izvodi na počecima svog stvaralaštva kad pod utjecajem I. Meštrovića, radi u secesijskoj stilizaciji s naglašenom ekspresijom i nadahnućem u općeljudskoj simbolici.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

Julije Knifer

Kompozicija VII, 1959.

ulje/platno, 64,5 x 98 cm

MG-4079

Meandar je antologijski motiv opusa jednog od najvažnijih hrvatskih slikara XX. st. Julija Knifera. Čvrsto zadan granicom slike, jednakovrijednih crnih i bijelih ploha, od 1959. jedina je Kniferova tema. Redukcijsko apstrahiranje na jedan motiv, sustavno problematiziranje te dosljednost ponavljanja ritma meandra i kontinuiteta prostor-vremena odredilo je cijeli Kniferov opus. Naziv meandar uspostavio je I. Zidić, a Knifer ga je usvojio. Izraženi apsurd, paradoks i ironija približili su Knifera Gorgoni, čiji je suosnivač i član od osnivanja. Godine 1961. sudjeluje na prvoj izložbi Novih tendencija. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1956. (Đ. Tiljak), a poslijediplomski studij završio je kod A. Mejzdića. Prototipovi anti-slike, kako meandar 60-ih naziva u Zapisima, strogi su i repetitivni ne-psihološki Autoportreti (1949. – 1952.), crteži Stenjevca (1952.), u kojima se iza motiva te minimalističke kompozicije iz 50-ih uočava struktura meandra. Kompozicija VII (1959.) prikazuje takvu vertikalnu, a minimalističku, trovrsnu uređenost uspravnih pravokutnika na sivo, crno i bijelo. U Kniferovu sustavu ujednačena, monotona ritma vidimo utjecaje od filozofije egzistencije i apsurda do Maljeviča i Cézannea (Z. Maković). Jedan od najdražih umjetnika – što nije slučajno – bio mu je Piero della Francesca. Povećavanjem dimenzija meandra oblikovao je i ambijentalna rješenja (Tübingen, 1975.) Od 70-ih živi i izlaže u Njemačkoj i Francuskoj, a 2002. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Bio je i pasionirani ljubitelj nogometa.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

MARKO RAŠICA

(1883.–1963.)

Melankolija, 1906.

ulje / ljepenka, 34,6 x 34,3 cm

MG-6807

Dubrovčanin Marko Rašica (1883.–1963.) studira na bečkoj Akademiji od 1903. do 1907. godine pod značajnim utjecajem secesije, Gustava Klimta i profesora Rudolfa Bachera. Tijekom boravka u Beču bilježimo Rašičino okretanje melankoličnim i danteovskim temama, karakterističnim za književni i umjetnički pokret simbolizma na prijelazu stoljeća. Iz ovog nam je razdoblja sačuvana kompozicija Melankolija, naslikana 1906. godine. Kvadratni format slike podijeljen je vertikalno na dva polja: gornje crvenog neba u suton te donje kamene klupe u ljubičastim tonovima. Cijelom visinom slike po dijagonali iz gornjeg lijevog prema donjem desnom uglu, posjednut je akt pognute glave i ramena, ruku prekriženih u krilu, obavijen tamnom sjenom koja sugerira tjeskobu. Nakon izlaganja na Imperijalnoj austrijskoj izložbi u Londonu 1906. godine, Rašičin ugled među kolegama  i bečkom aristokracijom raste. U međuvremenu izlaže u Zagrebu, putuje u Ljubljanu, München, Italiju, Dubrovnik, Prag, Pariz i Nizozemsku, a u razdoblju 1910.–1917. godine živi u Zagrebu.

Tekst: Ivana Rončević©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

IVAN RENDIĆ

(1849 – 1932)

Hercegovka, 1883, 1901

mramor

MG-2004

Nakon kiparske izobrazbe u Trstu i na Umjetničkoj akademiji u Veneciji, Ivan Rendić usavršava se kod Giovanni Dupréa (1872 – 76) u Firenci, koji svojim realizmom utječe na formiranje osobnog Rendićevog izraza temeljenog na uljepšanom realizmu s obilježjima nacionalnog stila.

Nakon školovanja Rendić kratko boravi u Zagrebu (1877 – 1880; 1889 – 1902), no najveću produkciju javnih i nadgrobnih spomenika stvara u Trstu (1881 – 1921).

Rendićeva zanatska i kiparska vještina predstavljaju  kontinuitet hrvatske skulpture u javnim prostorima, a o tome svjedoče poprsja hrvatskih povijesnih i kulturnih uglednika Andrije Medulića, Julije Klovića, Krste Frankopana i Nikole Jurišića u obližnjem parku Zrinjevac, kao i spomenici pjesnicima fra Andriji Kačiću Miošiću te Petru Preradoviću na donjogradskim zagrebačkim lokacijama.

Vrlo su popularni Rendićevi alegorijski likovi za nadgrobne spomenike poput poprsja Hercegovke kao detalja kompozicije Hercegovka plete vijenac za nadgrobni spomenik S. Ivankovića u Trstu, 1883.

U visokom poprsju, minuciozno izvedeni folklorni detalji djevojačke opreme, uokviruju lice djevojke pravilnih crta lica, poluspuštenih vjeđa i poluotvorenih punašnih usana.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

TOMISLAV BUNTAK

(1971.)

Skidanje s križa, 2006.

akrilik/platno, 200 x 180 cm

MG-7165

 

Tomislav Buntak (1971.) jedan je od najafirmiranijih postmodernih figurativnih crtača i slikara. Osnovno Buntakovo slikarsko načelo je citatnost, koju koristi za originalno preobražavanje metoda i motiva iz vizualne baštine čovječanstva, književnosti, pop-kulture i stripa kako bi ih sačuvao i produbio. Buntakova posvećenost figuraciji i ispitivanje slikarskog i crtačkog jezika održala se od vremena nesklonog takvom izričaju do vremena kada je takav izraz postao suvremen, otvorivši prostor novim generacijama umjetnika. Dvodijelno i trodijelno sjenčanje karakteristično je za njegove crteže, a često i za slike. Višedijelni je i raspored svjetlosti i sjena na slici Raspeće, 2006. Odjeci manirizma Pontormova Prenošenja Krista (1525. – 1528.) prosijani su kroz Buntakov postmoderni manirizam. Originalnost se očituje u suženoj paleti boja, monumentalnosti i patosu uprizorenja, figurativnosti i izduženim proporcijama likova, kao i istodobnoj sekvenci skidanja i nošenja Krista. Slike, crteži, murali na zidu, site-specific ultravioletne instalacije Buntakova su posebnost, a izdvajamo: MMSU, Rijeka, 2004.; P.S.1, New York 2005.; Umjetnički paviljon u Zagrebu, 2008. Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1997. u klasi M. Šuteja. Dobitnik je brojnih nagrada, a djela mu se nalaze u vodećim hrvatskim muzejima i galerijama. Od 2018. predsjednik je HDLU-a i dekan ALU-a u Zagrebu. Monografija Tomislava Buntaka autora Branka Franceschija objavljena je 2012. u izdanju Frakture.

 

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

FERDINAND KULMER

(1925-1998)

Pegazov vrt

1984.

akrilik/ platno, 195 x 390 cm

MG-4270

 

Ferdinand Kulmer (1925. – 1998.) modernistički je i postmodernistički slikar koji se Merkurovom lakoćom preobražavao iz stila u stil. Potomak je plemićke obitelji Kulmer – štajerskih baruna koji u 18. st. dolaze u Hrvatsku. Najutjecajniji bio je pravnik i političar Franjo Kulmer (19. st.) Poredba Tonka Maroevića pogađa bît slikareve egzistencije o tome kako je Picasso najprije slikao pa kupovao dvorce, a u Ferdinanda Kulmera bilo je obratno. U ratno i poratno doba studirao je slikarstvo: od 1942. u Budimpešti, do 1948. Zagrebu (Lj. Babić, O. Mujadžić), a bio je i suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića do 1957. Raspon stilskih varijabli u tri desetljeća stvaralaštva impresivan je, prezentan i prelijeva se u svojevrstan hibrid; od (post)fovističke figuracije i Picassa, apstraktnoga razdoblja (od 1957.) enformela, tašizma, monokromije s elementima akcijskoga slikarstva i kaligrafije, sve do postmoderne nove figuracije u 80-ima. U 60-ima blizak je gestualnome enformelu na tragu H. Hartunga i P. Soulagesa, a u 70-ima japanskoj kaligrafiji. Kulmerov Pegazov vrt (1984.) otkriva autora koji se „krilcima na svojim cipelama uzdizao s ovozemaljskoga prostora, zanemarujući realitet, kauzalitet“ (I. Zidić). Kulmer je na žutom fondu ostvario fantazmagorijski prizor nerealne i mitske ljepote. Mistični bestijarij: krilati Pegaz – donosilac munja u vrtu muza, očiju poput noćnoga sisavca, natkriva gotovo pola dinamične kompozicije. Zagonetna hibridna bića uskovitlana vrta odražavaju energiju mita i sna, nesvjesnih sila noći, te ukazuju koliko nas kao ljudsku, ali i animalnu vrstu nesvjesno određuje.

 

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 

Foto: iz arhiva Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 

 

KAMILO TOMPA

(1903 – 1989)

Publika

1984.

tuš/papir, 475 x 620 mm

 

Kamilo Tompa je vjerojatno najveći kroničar društvenih i kulturnih zbivanja među hrvatskim umjetnicima. Stotine crteža prikazuju kazališnu ili koncertnu publiku, glumce u akciji, muzejske izložbe, pogrebe kolega, koncerte, glazbenike, predavanja i slično. Najveći broj njegovih crteža povezan je sa zagrebačkim kulturnim životom druge polovice 20. stoljeća. Crtež „Publika“ pokazuje ne samo osobitost Tompinog stila nego i poetiku rada u kojoj je moguće tražiti autorovu motivaciju i slično. Primjerice, kako Tompa ne pridaje figurama karakter, kako se čini da želi zabilježiti samo njihovu nazočnost u vremenu i prostoru, to bi se cijeli Tompin crtački opus mogao povezati s književnom formom dnevnika. Svaki dnevnik svoju vrijednost ne duguje izuzetnim događajima, nego disciplini bilježenja običnih doživljaja, puki protok vremena. Broj ljudi na ovom crtežu jedva se može prebrojati; da nema muške brade i ženske duge kose, jedva bi im raspoznali spol, ali zato je jasno da se dogodila još jedna kazališna ili koncertna izvedba na kojoj je bio i autor crteža. Drugim riječima, Tompa ovim crtežom kao da hoće reći: „Bila je predstava (koncert, tribina) i ja sam bio tamo“. I to (mu) je sasvim dovoljno.

Kamilo Tompa (1903 – 1989) je 1928. diplomirao na zagrebačkoj likovnoj akademiji u klasi Ljube Babića i Vladimira Becića. Studirao je povijest umjetnosti u Parizu. Bio je profesor na Arhitektonskom fakultetu i voditelj odsjeka za scenografiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Isprva je, osobito u crtežima, bio blizak socijalnom programu skupine Zemlja, potom je stilski bio na rubu figuracije i apstrakcije.

 

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb

 

DAMIR MATAUŠIĆ

(1954)

Pegaz, 1998

posrebrena bronca

13 x 24 x 17 cm

MG-7158

 

Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1979. (Ž. Janeš), na kojoj predaje od 1996. godine.

Kiparsko stvaralaštvo mu je specifičnog izričaja i definiranih artističkih poetika uspješno primijenjenih u više kiparskih disciplina: od medalja, kovanica, svečanih lanaca i počasnica do male plastike, reljefa i javnih spomenika; od intimističkih, oficijelnih, do javnih i sakralnih kiparskih ostvarenja duboke percepcije s izuzetnom posvećenošću u realizaciji djela. Odlika Mataušićeva rada uporaba je više vrsta materijala u kojima dominiraju polirane kovine izvedene tehničkom preciznošću u inventivnim kompozicijama. Vrijednost njegova djela sintetizira povijesno i kulturno nasljeđe ne oduzimajući dignitet artističkom stvaralaštvu.

Poseban segment u njegovom stvaralaštvu je mala plastika intimističke poetike dinamičnog sadržaja i razigranih formi u kojima oživljava vlastite percepcije bogate idejnosti i spoznatljivih asocijacija. Stvara ih entuzijastički, poput alkemičara radosti. Mobilna statueta  Pegaz  je  osuvremenjeni  prikaz mitološkog krilatog konja kao  duhovite kombinacije tijela  ove plemenite životinje  s  krilima aviona dvokrilca i kotačima na nogama, oblikovanog poput igračke u dječjoj mašti o letenju.

 

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

SONJA KOVAČIĆ-TAJČEVIĆ

(1894 – 1968)

Studija ženskog akta, 1934.

ugljen/papir

560 x 440 mm

MG-3219

 

Uz Slavu Raškaj i Nastu Rojc, Sonja Kovačić-Tajčević predstavlja jednu od prvih akademskih umjetnica u Hrvatskoj koje su u patrijarhalnu umjetničku kulturu unosile određeni rukopis, svojstven svakoj kreativnoj osobi, ali i određeno iskustvo koje možemo nazvati ženskim. Glavnina se njezinog umjetničkog djelovanja veže za međuratna umjetnička gibanja (postkubizam), pa je zbog toga prizore na njezinim slikama teško razlikovati od prizora koje slikaju njezini muški kolege. Niz crteža koji se nalaze u fundusu Moderne galerije pružaju mogućnost za drugačiju interpretaciju. Studija ženskog akta samo je još jedna crtačka vježba, još jedan prikaz golog ženskog tijela, omiljenog motiva muških umjetnika. No ipak, čini se da nešto odskače od sličnih prizora koje crtaju muškarci. Dojam je teško opisati, jer je tema rada generička, a povijesni kontekst u kojem nastaje crtež čvrsto kodificiran. Krije li se ženski pogled u načinu na koji je model naslonjen, u jakoj sjeni koja pada na desno rame i desnu stranu lica, u odnosima svjetla i sjene na grudima i abdomenu ili u svemu tome skupa ili negdje drugdje? Teško je reći, ali interpretaciju ženskog stvaralaštva od nekuda treba početi graditi.

 

Sonja Kovačić- Tajčević (1894 –1968) je studirala slikarstvo u Zagrebu, Grazu i Beču. Završila je zagrebačku likovnu akademiju 1917. godine, a 1926. je boravila na studijskom usavršavanju u Parizu kod slikara Andrea Lhotea. Drugi puta boravi u Parizu u periodu od 1928. do 1934., smatrajući to svojim umjetnički najproduktivnijim vremenom.

 

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb

 

ZLATKO BOUREK

1929 – 2018

Beba (Puca) iz Bizovca

1980.

poliester, kaširani papir

MG-6902

Kipar, slikar, scenograf, kostimograf i autor crtanih filmova, diplomirao je kiparstvo i obradu metala na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (K. Angeli Radovani) 1955. godine. Od 1954. započinje bogatu animiranu produkciju u Zagreb filmu. Jedan je od osnivača u svjetskim okvirima značajne Zagrebačke škole crtanog filma i bio je scenograf za kultnu animiranu seriju Profesor Baltazar. Izvodio je figurativne kompozicije s elementima groteske, ironije i humora stvarajući originalnu verziju fantastičnoga realizma.

Plavo, žuto, bijelo obojana i opasana trobojnicom, skulptura Beba iz Bizovca tronoga je predimenzionirana ženska figura naglašenih dugih udova i groteskne privlačnosti. Oblikovana je kao hibrid između popularne i artističke percepcije. Elegancija stava sudara se s pojedinim grubo obrađenim segmentima, kao što su pažljivo modelirane noge konfrontirane s masivnim grudima koji se otvaraju poput ladica.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

ZLATAN VRKLJAN

(1955.)

Moderna galerija (triptih), 1995.

ulje/platno, 3 x 130 x 98 cm

 

Zlatan Vrkljan (1955.) postmoderni je slikar čistoga oka koji sliku tretira kao materijalnu, morfološku, ali i iluzionističku činjenicu. Vrkljanovo slikarstvo apsorbiralo je avangardu, tradiciju hrvatske i svjetske moderne te visoku modernu. Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1979. u klasi Š. Perića, a do 1981. suradnik je Majstorske radionice LJ. Ivančića i N. Reisera. Već prvom izložbom (Neboderi, 1978.) privukao je pažnju javnosti i kritike. Autentični je slikar koji poštuje tradiciju, ali i stvara onkraj nje poput slikarskog nomada. Polovicom 80-ih slika mitološku i alegorijsku tematiku, potom se postupno pročišćuje od kolorističkih akcenata prema monokromnoj slici (Crne slike 90-ih). Autorov je opus do danas na razmeđu figuracije i apstrakcije. Triptih Moderna galerija (1995.) akromatske game, ujedno parafraza akata Lj. Ivančića, bio je smješten na stubištu Moderne galerije (2005. -2020.), nekadašnjem predvorju palače, počast je i zaštitni znak Moderne galerije. Triptih je ostvaren dinamičnom perspektivom, monumentalnošću motiva, kao i ekspresivnom i neekspresivnom figuralnom stilizacijom. Zlatan Vrkljan je od 2014. redoviti član HAZU-a, a i redovni je profesor na ALU-u u Zagrebu. U četrdesetak godina djelovanja izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Zagreb, Pariz, Moskva, Buenos Aires, Sarajevo, Ljubljana). Predstavnik je Hrvatske na Bijenalu u Kairu 1998. i Venecijanskom bijenalu 1999.

 

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

LJUBO IVANČIĆ

(1925. – 2003.)
Autoportret (sa stalkom), 1958.
ulje/platno, 680 x 535 mm
MG 2363

Ljubo Ivančić (1925. – 2003.) klasik je hrvatske ekspresivne materične figuracije i apstrakcije na razmeđu egzistencijalnog slikarstva i enformela. Tematska konstanta njegova opusa je (auto)portret. Ivančićevo slikarstvo prožeto je tragičnošću, apsurdom i groteskom života. Formativne poticaje crpi iz materijom i ugođajem prožetih hrvatskih mediteransko-modernističkih uzora (E. Vidović, M. Tartaglia, J. Plančić, I. Job), a težinu bivanja prožimanjem tradicije i moderne (Rembrandt, F. Goya, G. Rouault, F. Bacon). Autorov akromatski i kromatski registar boja provučen je kroz zasićeni, materično-mrki filtar koji će se 70-ih prosvijetliti i koloristički intenzivirati sve do polovine 90-ih. Karakteristična je i Ivančićeva prikazivačka metoda neproporcionalne izduženosti i deformacije likova, aluzivnih obličja, ali i ugođaj evocirajućih prizora. Nakon sudioništva u NOB-u od 1942., diplomirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu 1949. (specijalka – Đ. Tiljak) na kojoj je predavao (1961. – 1979.) i vodio Majstorsku radionicu (1975. – 1984). Od 1991. bio je redoviti član HAZU. Autoportret sa stalkom (1958.) slikarskim atributima (kist, paleta, stalak, platno, linija) i načelom slike u slici odražava polarnosti između egzistencijalne gorčine bića i fizičke prisutnosti slikara.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

ANTE RAŠIĆ

(1953.)

Buđenje, 1984.

lim, žica

MG-4274

 

Diplomirao je slikarstvo 1977. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (N. Reiser). Bio je suradnik Majstorske radionice Lj. Ivančića u Zagrebu (1977.–1978.) i kiparskoga atelijera M. Charpentiera u Parizu (1978.–1979.). Jedan je od utemeljitelja prve Trajne radne zajednice samostalnih umjetnika – ArTresor  (1986.)  i suosnivač časopisa za arhitekturu i kulturu Oris (1998.). Bio je dugogodišnji umjetnički direktor uglednog dizajnerskog Studija Rašić, baveći se grafičkim,  industrijskim i prostornim oblikovanjem. Od 1995. godine je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Ostvario je širok opus u okvirima primarne, procesualne i konceptualne umjetnosti koristeći  nekonvencionalne kiparske postupke i tehnike originalne interpretacije. Njegova ranija djela bliska su idejama siromašne, optičke i kinetičke umjetnosti, potom radi konstruktivistička djela i ambijentalne instalacije dinamičnih ritmova i asocijacija, prožetim egzistencijalističkim promišljanjima.

Skulptura Buđenje izvedena je iz više grubih i nemarno rezanih geometrijskih elemenata naglašene fakture oblika i  uočljivih sklopova. Na jednom kraju nepravilno rezanog lima u obliku vrška strijele ili putokaza je pravokutnik kao zatvoreni teret, a na drugom je kao protuteža uspravljeni stijeg koji stremi u visinu s lelujavom zastavicom na vrhu.

 

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Stanko Vrtarić©Stanko Vrtarić

Adolf Waldinger:  Slavonska šuma, s.a.

akvarel/papir, 12x22cm

MG-2032

 

Adolf Waldinger (1843.-1904.), prve slikarske poduke dobiva u rodnom Osijeku kod Huge von Hὂtzendorfa, a 1861. upisuje se na bečku likovnu akademiju koju pohađa samo dva semestra. Sljedećih godina likovna znanja stječe u bečkim slikarskim ateljeima te putovanjima po Bavarskoj, Austriji i sjevernoj Italiji. Godine 1869. vraća se u Osijek i neko vrijeme radi kao učitelj crtanja na gimnaziji. Apsolutna romantičarska predanost prirodi i umjetnosti uzrok je nerazumijevanja društva u kojem živi, socijalne izoliranosti i siromaštva.

Waldingerovi radovi istovremeno imaju romantičarske osobine – ugođaj samoće i čežnju za nedohvatljivim te realističku analitičnost u smislu Courbetove krilatice slikarstva kao »fizikalnog govora« po kojoj je jedini cilj slikarstva »prikazati stvari koje umjetnik može vidjeti ili dodirnuti«.

Šumu i šumsko bilje Waldinger je gotovo opsesivno crtao i slikao za svojih dugotrajnih boravaka u prirodi. Prozračnost lakoće akvarela »Pejzaž iz Slavonije« plavičasto-zelenog umirenog kolorita, postiže klasičnim zatvorenim linijama mirnog toka crtajući raslinje u prvom planu vrhom kista na koji se zračnom perspektivom nastavlja ravničarsko-brežuljkasti krajolik. Pomnim istraživanjem stvarnih motiva u prirodi Waldinger nije opterećivao svoje crteže nepotrebnom deskriptivnošću. Time je bio blizak Waldmüllerovskom realizmu, kojeg, zavaljujući njegovoj neposrednoj opservaciji karakterizira uvjerljivost prikaza planova krajolika, psihološko karakteriziranje likova i rafiniran prikaz teksture.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 


Zlatko Šulentić(1893.–1971.)

Čovjek s crvenom bradom, 1916.

ulje / platno, 100, 5 x 70 cm

MG-3874

 

Zlatko Šulentić (1893.–1971.) je slikarski obrazovan na zagrebačkoj Privremenoj školi za umjetnost i umjetni obrt te na Akademiji u Münchenu koju pohađa u razdoblju od 1911. do 1914. godine. Značajna je Šulentićeva pedagoška djelatnost, osobito na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njegov slikarski opus primarno je obilježen intenzivnim kolorizmom koji se stilski kreće od ekspresionističkih tendencija do onih intimističkih, ali i do ruba lirske apstrakcije. Prvi puta je izlagao na znamenitoj prvoj izložbi Hrvatskog proljetnog salona u Zagrebu.

Upravo je u godini održavanja ove izložbe, 1916. naslikan antologijski Čovjek s crvenom bradom, iako je u sklopu proljetnosalonskih izložbi izložen tek naknadno 1919. godine. Na portretu muškarca u sjedećem stavu u gotovo punoj figuri zamjetna je sezanistička konstrukcija prostora, koju je Šulentić usvojio za svoga pariškog boravka. U inače neutralnoj paleti sivih i modro-sivih tonova ističe se koloristički akcent prekriženih ruku i lica, osobito brade, u komplementarnim kontrastima zelenih i crvenih nijansi. Izražajnost ovoga kolorističkog postupka smatra se ranim nagovještajem ekspresionističkih tendencija u okviru proljetnosalonskih izložbi, koje su karakteristične upravo za njihovu drugu fazu od 1919. do 1921. godine.

 

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 


ROBERT JEAN – IVANOVIĆ1889. – 1968.Klečeći ženski akt1918.broncaMG–2511Hrvatski kipar, medaljer, maketar i srednjoškolski nastavnik, studirao je kiparstvo na akademijama u Zagrebu (1908. – 1909., 1911. 1914.) i Münchenu (1909. -1910.), a 1915. -1916. godine usavršavao se na praškoj Umjetničkoj akademiji.U središtu njegove likovne preokupacije je ljudska figura i portret. U početku su to studije muškog tijela i dinamično razlomljene muške figure pri teškom fizičkom radu koje je objedinio u ciklusu Rad (1915. -1928.). Realizirao je i više javnih spomenika i realističnih portreta kao što je Portret slikara Karla Mijića iz 1939. godine.Najveću tematsku cjelinu unutar Ivanovićeva opusa sačinjavaju poetizirane studije ženskih figura uključujući cikluse Ljubav (1918. – 1919.)  i Plesačice (1923. – 1936.).  Bilo da su izvedeni u punoj plastici ili plićem reljefu, karakterizira ih eterični prikaz, mekoća i nježnost izvedbe, gracilni stav i nježna modelacija poput reljefa Djevojke s ružom (oko 1920.) i Portreta mlade djevojke (1922.). Mramorni ženski torzo (1937.) i njegova brončana izvedenica Ženski torzo – Amazonka (oko 1940.), posljednji su kiparovi dosezi ljepote ženskog tijela izbalansirane harmonije i poetiziranog sadržaja.Klečeći ženski akt iz 1918. godine, izveden u zanimljivom sjedećem stavu je intimistička skulptura secesijske stilizacijie.Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb


 

Marta Ehrlich

(1910.-1980.)

Interijer s komodom, oko 1938.

tempera/papir, 483 x 468 mm

MG-4656

 

U svojoj umjetničkoj karijeri, Marta Ehrlich nacrtala je i naslikala brojne prizore velegrada, od kojih su najzanimljiviji oni koji prikazuju Pariz. Većina prizora sugerira pogled iznutra prema van, iz stana na ulicu. Rakurs je uvijek malo podignut, prizorom dominira drveće prikazano u cijelosti kroz čije se krošnje probija oko, ne bi li dolje, na samom dnu kadra, prepoznalo pločnik s ljudskim figurama svedenima na mrlje. Iznad svega toga, dominiraju krovovi zgrada i nebo. Interijer koji ovdje donosimo preokreće ovu logiku, pa prizor izgleda kao da je slikan uz pomoć pogleda uprtog kroz prozor, izvana prema unutra. Sasvim u skladu s razlikom između javnog (gradskog) i privatnog života na kojoj od svojih početaka inzistira umjetnički modernizam, interijer Marte Ehrlich odaje mirnu, meditativnu atmosferu, čemu, uz pastelne boje, najviše pridonosi dubina prikazanog prostora.

Marta Ehrlich Tompa (1910 – 1980) pohađala je privatnu slikarsku školu Vladimira Becića u Zagrebu u periodu od 1929. do 1934. U periodu od 1935. do 1938. boravi na studijskom boravku u Parizu. Nakon 2. svjetskog rata odbacuje stil pariške slikarske škole i sve se češće okreće temama i simbolima koje prikazuje u skladu s prosedeima apstraktnog slikarstva. Oblikovala je keramiku; radila nacrte za tkanine te scenografiju.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb


IVAN SABOLIĆ

1921 – 1986

Portret Ive Šebalja

1966.

posrebrena bronca

MG-2662

 

Diplomirao je Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1944. (F. Kršinić), a specijalizirao  je kiparstvo kod A. Augustinčića 1966. godine. Bio je redoviti profesor i dekan ALU u Zagrebu, a od 1975. godine voditelj Majstorske radionice.

Za Sabolića je tradicionalni teritorij figuracije bio dovoljno širok, dubok i plodan da u njemu istražuje cijeli život, iznjedrivši u ljudskoj figuri, aktu i portretu svoje najbolje radove. Oblikovao je  u širokom rasponu od rodinovske dramatičnosti napetih površina do sažetog izraza bliskog apstrakciji. Od pedesetih godina formira vlastiti stil figuracije sintetizirajući univerzalne teme s lokalnim obilježjima, prvenstveno uočljiv na ženskim figurama kao što je Ženski akt iz 1951. godine. U kasnijim djelima angažirane tematike njegov izričaj postaje dinamičniji zahvaljujući izražajnijem tretmanu površine i uvođenju pokreta. U spomeničkoj skulpturi radi realistične figuralne kompozicije.

Najznačajniji dio kiparova opusa su portreti nastali šezdesetih godina. Antologijski portret slikara Ive Šebalja primjer je Sabolićevog umijeća da sažetim izražajnim sredstvima i zatvorenim volumenom istakne psihološke značajke modela.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb

 


ŽELJKO HEGEDUŠIĆ

Žitna pijaca u Mitrovici, 1935.                      verso: Kompozicija, oko 1935.

ulje na platnu, 61,5 x 47 cm                                      61,5x 46,5 cm

sign. nema                                                                 sign. nema

Moderna galerija, MG-1532

 

Žitna pijaci u Mitrovici već 1935. ukazuje na izdvojenu poziciju Željka Hegedušića unutar konteksta hrvatskog međuratnog slikarstva. Iako je kao gost od 1932. redovito izlagao sa Zemljom, koju je inicirao njegov stariji brat Krsto, Željko Hegedušić nije dijelio zemljašku temeljnu predanost deskripciji, niti težnju za društvenom kritikom. Uz široko shvaćene osnovne oblikovne i ideološke odrednice Udruženja, Željko Hegedušić teži nadrealističkom izrazu inspiriranom ukupnom europskom modernističkom baštinom. Tipičan ostaje tek pučki sajmišni motiv iz Mitrovice kojeg Željko Hegedušić, umjesto zemljaškim pojednostavljenim plošnim formama lokalne boje, predstavlja kompleksnom mrežom pastoznih poteza. Scenu titravog sajmišta zatvara arhitektura koja zjapi prazninom. U Žitnoj pijaci tek navješten nadrealistički inventar u potpunosti preuzima Kompoziciju na poleđini, s imaginarnom konstrukcijom dijelova tijela i strojeva, arhitekture, glazbenih instrumenata i simbola.

Željko Hegedušić se nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti usavršavao u Parizu u dodiru s purizmom i metafizičko-nadrealističkim slikarstvom. Od 1950-ih se bavi grafikom i često kombinira slikarske tehnike. Imaginacija mu je sve slobodnija s nadrealističkim, ludičkim motivima i u širokom rasponu doživljaja od tragičnoga do lirskoga. Predavao je u gimnazijama u Zagrebu i Srijemskoj Mitrovici te na Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Bavio se i zidnim slikarstvom, kopiranjem fresaka, primijenjenom grafikom, dizajnom i ilustriranjem knjiga.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija Zagreb


 

Grupa šestorice autora, Maj 75, časopis, 1975-1990.

Dobivši ime po godini i mjesecu izdanja prvog broja, časopis „grupe prijatelja“, kako su još sami sebe nazivali slikar Boris Demur,  fotografi Željko Jerman, Sven Stilinović i Fedor Vučemilović, pjesnik Vlado Martek i filmski eksperimentator Mladen Stilinović, predstavljao je najvećim dijelom njihove akcije, instalacije i intervencije na ulici, trgu, plaži, u parku i slično. U časopisu su, također, svoje radove predstavljali i drugi umjetnici/e: Vlasta Delimar, Tomislav Gotovac, Sanja Iveković, Mangelos, Balint Szombathy, Raša Todosijević, Goran Trbuljak i mnogi drugi. Djelovanje u ovom časopisu zastupljenih umjetnika/ica vežemo za konceptualnu umjetnost ili Novu umjetničku praksu, kako je ta međunarodna pojava bila nazvana u bivšoj državi. Časopis se umnažao jednostavno i jeftino (šapirograf, sitotisak, xerox itd.), uvezivao klamanjem, a naklada je varirala od broja do broja: od 250 do 50 primjeraka (za pojedine brojeve nije poznat broj primjeraka). Dijelio se iz ruke u ruku kroz mrežu ljudi koji su slično mislili o umjetnosti.

Grupa šestorice autora osnovana je 1975. u Zagrebu, a njeni članovi bili su Željko Jerman, Vlado Martek, Sven Stilinović, Mladen Stilinović, Boris Demur i Fedor Vučemilović. Grupa je djelovala do 1981. godine.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

IVO KERDIĆ

1881. – 1953.

Poljubac

1912.

bronca

MG-2302

Medaljer i kipar završio je Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu u Zagrebu 1898. godine. U Parizu radi u ljevaonici umjetnina „Maison Moderne“, a u Beču radi i studira od 1902. godine. Umjetničko – obrtnu školu završava 1906. godine, a 1911. godine Specijalnu graversko – medaljersku školu na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Na poziv kipara i profesora R. Frangeša – Mihanovića 1913. godine vraća se u Zagreb kao voditelj ljevaonice buduće Akademije likovnih umjetnosti na kojoj djeluje do 1947. godine kao vrsni pedagog generacijama mladih kipara.

Premda je najrespektabilniji dio umjetničkog stvaralaštva ostvario u medaljerstvu i primijenjenoj umjetnosti, neizostavni segment kiparova opusa sačinjavaju javni i sakralni spomenici, kao i figuralne i portretne skulpture.

U Beču se družio s mladim hrvatskim umjetnicima, prvenstveno s kiparom Ivanom Meštrovićem, čiji je utjecaj bio presudan za nastavak majstorovog školovanja i usavršavanja artističkog izričaja.

Na Kerdića je najviše utjecala bečka secesija, a u secesijskom duhu izvedeno je njegovo prvo značajno skulptorsko djelo Poljubac. Sljubljeno žensko meko i mišićavo muško tijelo izrastaju u piramidalnu kompoziciju polazeći od mjere, jasnoće i skladnosti. Istaknuta je secesijska vijugava linija i mekane modelacije površina.

Na postamentu je stiliziranim slovima napisano: V LJUBAVI / V DVBRAVI MALO TKO / OD LJUDI V NJOJ NE ZABLVDI.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić, Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 

Ivan Picelj (1924. – 2011.)

Kompozicija, 1959. – 1960.

ulje/platno, 835 x 977 mm

MG-4419

 

Ivan Picelj (1924. – 2011.) eksperimentator je i klasik geometrijske apstrakcije od poslijeratne i visoke moderne do tzv. moderne nakon postmoderne. Slikar je, grafičar i dizajner. Među osnivačima je EXAT-a 51 (1951. – 1956.), Studija za industrijsko oblikovanje i međunarodnog umjetničkog pokreta Nove tendencije u Zagrebu (1961. – 1973.) čiji je i organizator, sudionik te grafički dizajner (plakati, časopis Bit international). Tada stvara programirana djela u kojima istražuje psihologiju gledanja i vizualnu percepciju, ritmove i pomake čestica unutar vizualnog sklopa što ga približava op-artu. Programer je egzaktnog stvaralaštva (B. Gagro) i jedan od važnih predstavnika zagrebačke serigrafije. Ishodišta crpi iz načela Bauhausa, konstruktivizma, neoplasticizma i minimalizma. Studira na ALU u Zagrebu do 1946. koju napušta ne zbog apstrakcije već slobode (R. Ivšić). U slikarstvu osnovnim oblicima i bojama razvija apsolutnu geometrijsku apstrakciju. Kompozicija (1959. – 1960.) ostvarena je geometrijskim stupnjevanjem pravokutnih obličja, akromatskih boja i planova koji se preklapaju stvarajući trodimenzionalni optički učinak na dvodimenzionalnoj podlozi. Godine 1952. u svome stanu u Gajevoj ulici sa Rašicom i Srnecom organizira prvu izložbu EXAT-a. Potom sudjeluje na VII Salon des Réalités Nouvelles u Parizu te od 1959. započinje višegodišnju suradnju s Galerijom Denise René. Konstantno se bavi grafičkim oblikovanjem. Izdao je 11 grafičkih mapa i ostvario reljefe u drvu i objekte. Uvršten je u Rječnik apstraktne umjetnosti (M. Seuphor, 1957.).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić, Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 SAVA ŠUMANOVIĆ

Slikar u atelieru, 1921.

ulje na platnu, 91 x 74,5 cm

Moderna galerija, MG-1966

Postkubisitčka kompozicija Slikar u ateljeu iz 1921. paradigma je ‘nove umjetnosti’ Save Šumanovića i označuje bitan otklon od tada poglavito ekspresionistički usmjerene hrvatske likovne scene utemeljene na stvaralaštvu Miroslava Kraljevića i Münchenskog kruga.

Sava Šumanović je na Hrvatskom proljetnom salonu počeo izlagati već kao student Više umjetničke i obrtničke škole u Zagrebu. Prijateljuje i surađuje s Milanom Steinerom i Bogumilom Carom. Samostalno izlaže već 1918. i 1920. Slike mu se dobro prodaju, radi ilustracije za avangardni časopis „Juriš“ Antuna Branka Šimića i scenografije za Hrvatsko narodno kazalište.

Nakon prvih zagrebačkih uspjeha odlazi u Pariz gdje radi u ateljeu Andréa Lhotea. Vrativši se u Zagreb Šumanović je razočaran širim nerazumijevanjem pa slike u znak protesta potpisuje francuskom transkripcijom. Iako je ključna Šumanovićeva izložba u stilu klasicizirajućeg akademskog kubizma u Zagrebu 1921. popraćena pozitivnim osvrtima mladih kritičara A. B. Šimića i Rastka Petrovića, Šumanović 1925. ponovo odlazi u Pariz. Inspiriran Matisseom snažnim bojama slika velike figuralne kompozicije. Godine 1927. inspiriran pjesmom Artura Rimbauda te Géricaultovom slikom Splav Meduzaslika Pijani brod koji je bio izložen na Salonu neovisnih i izabran za naslovnicu važnog časopisa za suvremenu umjetnost „Le Crapouillot“. Psihički bolestan se 1930. povlači roditeljima u Šid. U duhu poetičnog realizma slika serije gradskih veduta, dječjih portreta i pejzaža te kompozicije kupačica i beračica. Predano radi do pogubljenja u Drugom svjetskom ratu 1942.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Foto: Goran Vranić, Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Ivan Posavec
Zagreb Maksimir, 2000.
(Iz ciklusa Horizonti / Dolje tvrdo, gore visoko)
crno bijela fotografija
335 x 1120 mm
MG-8256

Ivan Posavec spada u generaciju fotografa koja se umjetnički formirala u okviru zagrebačke supkulture 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Prve fotografije objavljuje u omladinskom tisku (Polet, Studentski list itd.) i to će novinarsko okružje za jedan dugi period odrediti njegov rad. Koncerti, radne akcije, politički skupovi, život seoske i gradske omladine itd – sve su to motivi koje nalazimo na njegovim fotografijama. Nakon gašenja omladinskog tiska, rata i potpune društvene promjene, Posavec se okreće drugim temama, među kojima fotografske panorame zauzimaju posebno mjesto. U seriji panorama, od kojih jednu donosimo ovdje, proces rada počinje s antikvarnim ruskim fotoaparatom FT-2 namijenjenim panoramskim snimkama za potrebe vojske. Posavčeve panorame prikazuju neatraktivne prizore (park Maksimir, savski nasip, polje, šuma). Nema na njima puno, gotovo ništa od kulturnih znakova i simbola koji su obilježavali njegove rane fotografije (poznata lica, golo tijelo, srp i čekić, prva pričest itd.). U tim jesenskim ili zimskim i često maglovitim pejzažima, tišina je jedini sadržaj fotografija.

Ivan Posavec rođen je 1951. u Dužici kraj Siska. Diplomirao je filmsko snimanje na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju 1980. u klasi Nikole Tanhofera. Fotografiju je magistrirao 1984. kod Dragoljuba Kažića na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu. S Mijom Vesovićem 1979. je osnovao grupu MO (Meko okidanje).

Nagradu „Tošo Dabac“ dobio je 1992., a Nagradu Grada Zagreba 2003.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

Fotografija Ivan Posavec, iz foto-arhiva Moderne galerije©Moderna galerija Zagreb

 

Franz Conrad von Hὂtzendorf

Tivoli, 1839.

akvarel/papir

37,3x53cm

MG-97

 

Franz Conrad von Hὂtzendorf (1770.-1841.), samouki je slikar i učitelj na »osječkoj risarskoj školi« koji se došavši iz Brna preko Beča, udomaćio u Slavoniji. Prve likovne poduke dao je i svom sinu slikaru pejzažnih idila i ruina Hugu Conradu von Hὂtzendorf (1870?-1869.).

Franz Conrad von Hὂtzendorf slikarska znanja u svojoj sredini mogao je dobiti posredno putem ilustracija u knjigama. Vrijeme je to klasicističkog načina slikanja čija su osnovna počela zamišljanja «klasične ljepote« u smislu zadanih proporcija pojedinih likovnih prikaza i kompozicije, koristeći pritom motive iz antike. Zamišljanje idealnih prostora osnovna je likovna razlika u odnosu na romantizam koji se u svojoj inačici eskapizma likovno oslanja na neposrednu opservaciju prirode.

Tivoli, jedan je od čestih slikarskih klasicističkih motiva brojnih slikara od Nicolasa Poussina (1594.—1665.) na dalje. Svojevrstan eskapizam i poziv imućnim intelektualcima da posjete antički Rim u okviru »Grand Toura« bila je i  slika »Goethe u rimskoj campagni« Johana Heinricha Tischbeina (1751.-1829.).

Hὂtzendorf se na svojoj slici »Tivoli« drži klasicističkog linearnog smjenjivanja planova, umirenog sivo-zelenog kolorita, precizno iscrtavajući pojedinosti raslinja te tako petrificira prizor u kojem iznimku čini dinamičan prikaz bučnog vodopada. Prozračnost tehnike akvarela Hὂtzendorfu pomaže omekšati  strogost prikaza.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

LUJO BEZEREDY

1898. – 1979.

Konj

1937.

fajansa

MG-1459

Kipar i keramičar, studirao je na Višoj pedagoškoj školi u Budimpešti, a potom se upisao na Likovnu akademiju u Zagrebu, koju je ubrzo napustio. Godine 1928. počinje  izrađivati keramiku s jakim akcentom na groteski i socijalni osjećaj, karakterističan za grupu Zemlja. U kasnijim fazama ostvario je monumentalne i apstraktne forme u trajnim materijalima kao što su bronca i beton, te se kao snažan i osebujan kipar potvrdio i u eksperimentiranju u keramoplastičkim postupcima (terakota, majolika, glinorez).

U njegovu opusu ističe se ekspresivna keramika socijalne tematike iz tridesetih godina. Razvio je širok raspon ljudskih likova kao protagonista sveobuhvatne čovjekove egzistencije. Skulpture karakterizira naturalističko ishodište s elementima empatije i tragičnog, te naglašene deformacije u oblikovanju uz osobit koloristički senzibilitet.

Duboku, grotesknu zbilju otkrio je  i u oblikovanju životinja, kojim se uvrstio u sam vrh naše animalističke skulpture. Figura Konja nadahnuta je starom, izmučenom i poniženom životinjom, prikazanom u mukotrpnom hodu, a izvedena u paradoksalno blještavoj, smaragdno zelenoj glazuru.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Antun Maračić

 Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji, 1994.

Antun Maračić svestrani je umjetnik i kulturni radnik. Široj je javnosti možda najpoznatiji po dugogodišnjem vođenju Umjetničke galerije u Dubrovniku, Galerije Zvonimir i Galerije Forum u Zagrebu, no umjetnički staž mu je puno dulji i osebujniji. Umjetničku je karijeru počeo u okviru Nove umjetničke prakse, osobite varijante hrvatske konceptualne umjetnosti. Fotografija je od samog početka bila jedno od njegovih interesa. 1994. počinje snimati ciklus „Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji“. Maračić, naime, na pročeljima zgrada zamjećuje prazne okvire u kojima obično stoje reklamne ili informacijske ploče. Na okvire montira svoje ime i ime fotografskog ciklusa i zatim ih takve, neznatno izmijenjene, snima. U tom procesu, osim što bilježi jedan osobiti trenutak društvene povijesti, privlači ga prazno mjesto i mogućnost novog sadržaja, a sam o tome kaže: Energija praznine je užasno jaka jer uključuje puno mogućnosti – uključuje mogućnost postojanja ideje onoga čega više nema, što je moguće da na to mjesto dođe. Praznina je unatoč ničemu stanje dinamično, jer uključuje potencijalno, moguće. 

Antun Maračić je rođen 12.12.1950. godine u Novoj Gradiški. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. Kao mulitmedijalni umjetnik priredio je više od 30 samostalnih i sudjelovao na  stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Od 1978. do 1980. član je Radne zajednice umjetnika Podroom. Od 1981. do 1991. aktivni je suradnik Galerije proširenih medija u Zagrebu. Od 1992. do 1997. bio je voditelj Galerije Zvonimir u Zagrebu, a od 2000. do 2012. ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Od 2012. do umirovljenja 2016., bio je voditelj Galerije Forum u Zagrebu. Autor je mnogih tekstova o umjetnosti – recenzija, kritika, polemika, eseja – objavljenih u dnevnom i periodičnom tisku.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Fotografski presnimak: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 Antun Maračić
Ispražneni okvir , 1991. -1994.
Vlaška 77, Zagreb
Iz ciklusa Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji, 1994.
Foto-objekt 320 x 450 mm
MG – 6759

 

IVO LOZICA

1910. – 1943.

Nosač pijeska (Pržinar)

1942.

bronca

MG-1394

U Korčuli je 1923. –1925. godine polazio kamenoklesarsku školu, gdje ga je uočio F. Kršinić i uputio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je 1926. – 1930. godine studirao kiparstvo (R. Valdec i R. Frangeš Mihanović, a 1933. završio specijalku kod I. Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade 1933. – 1934. godine, polazi École des beaux-arts u Parizu. Od 1935. živio je u Splitu, a od 1938. godine predaje na akademiji u Zagrebu. Godine 1942. otišao je u rodnu Lumbardu, gdje je rano smrtno stradao. Surađivao je na realizaciji Meštrovićevih projekata u Otavicama (mauzolej) i Splitu (atelijer).

Oslonivši se na mediteransku kiparsku tradiciju (F. Kršinić), posebno na osjećaj za svjetlo i formu, te na pariška iskustva (A. Maillol, A. Rodin i A. Bourdelle), ostvario je jedinstven opus u nizu intimističkih, lirski oblikovanih aktova oblih volumena, treperave površine te anticipirao poslijeratne kiparske sinteze u Hrvatskoj u odnosu figuracije i apstrakcije.

Početkom 1940-tih godina, realističkim pristupom oblikovao je i dinamično pokrenute skulpture socijalne tematike, s motivima iz dalmatinskoga života u kojima je vidljiv pomak od lirsko -meditativnih motiva k realizmu, povezivanje socijalne tematike i neusiljene figuracije izražajno modeliranih masa.  Robusni muški akt Pržinara je s naglašenom napetom  muskulaturom na grubo modeliranoj formi opterećenog tijela.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Oton Postružnik

Seljaci, 1928.

ulje na platnu, 74,5 x 96 cm

Moderna galerija, MG-2514

Slikom Seljaci iz 1928. Postružnik iz stvarnog prizora sintetizira spoznaju bitnoga sadržaja. Svakodnevna scena s grubim i umjereno nezgrapnim likovima simbolizira surovost seljačkog života. U prizoru s karakterističnim likovima suspregnute mimike i gestikulacije i u tipičnim crvenosmeđim tonalitetima i prigušenoj svjetlosti Postružnik vlastitim ‘individualnim’ stilom simbolički predočava zbilju s jasnim obilježjima sredine. Temeljne zemljaške postavke anticipirao je i u motivu cigle u zidu koji odvaja likove od nedostižnog pejzaža u pozadini.

Oton Postružnik je slikarstvo studirao u Zagrebu i Pragu. Usavršava se u Parizu kod A. Lhôtea i M. Kislinga. Po povratku u Zagreb sudjeluje na „Grafičkoj izložbi“ i s Ivanom Tabakovićem priprema izložbu „Groteske“. Obje izložbe održane 1926. naglašavaju Postružnikov osobni, ali i generacijski otklon od uhodanih estetskih (poglavito ekspresionističkih) normi te ga predstavljaju kao umjetnika zrelog avangardnog koncepta. Godine 1927. Postružnik je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji kod Ljube Babića. Socijalno osjetljiv i potpuno predan istini Postružnik je 1929. sudjelovao u osnivanju Udruženja umjetnika „Zemlja“ te je s njima redovito izlagao sve do istupanja iz grupe 1933. Tijekom druge stipendije u Parizu 1935. koloristički obogaćuje stil dotad utemeljen na jednostavnom crtežu i obliku. Počevši od poetskoga intimizma u dalmatinskim je motivima iz 1950-ih dosegnuo jedinstvenu sintezu oblika i boja. Inspiriran prirodom kasnije slika autonomni svijet lirskih apstraktnih oblika. Bavio se i grafikom i keramikom. Predavao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji od 1958. do 1970.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Milan Steiner

Na kiši, 1918.

ulje / platno 34,4 x 46,4 cm

MG-2261

Milan Steiner (1894.–1918.) diplomirao je na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt 1916. godine u Zagrebu, kada izlaže na završnoj studentskoj izložbi. Nevelik Steinerov opus nastao je u nepunih pet godina te se ističe svojom likovnom kvalitetom. Unutar domaće likovnosti oslanja se na baštinu Miroslava Kraljevića, dok su od međunarodnih utjecaja vidljivi oni Maxa Liebermanna i Maxa Slevogta. Kritika ističe specifičnost i unutarnju koheziju Steinerova slikarstva koja predstavlja kontinuitet slikarstva Minhenskog kruga.

Slika Na kiši iz 1918. godine sumarnim prikazom i koloritom u sivim tonovima uprizoruje svakodnevnu urbanu scenu. Ekspresionistički naboj cjeline, dinamizam ljudskog pokreta i dojam kiše koja pada postignuti su specifičnim stavovima prikazanih figura, koje sugeriraju dugi, kosi, vidljivi i pastozni potezi kista.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

PERUŠKO BOGDANIĆ

1949

Prvi heretik

1990.

drvo, kamen

MG-6264

Završio je kiparstvo 1976. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vjekoslava Rukljača, na kojoj je predavao od 1995. i bio njen dekan od 2012. do 2014. godine. Od 1996. godine aktivno sudjeluje u vođenju Međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru.

Priključio se postmodernističkim kretanjima te je ostvario kiparski opus primarnih i čistih oblika, uglavnom u drvu i kamenu. Inspiriran je mitološkim i povijesnim konotacijama svedenim na simboličke premise. Njegove organske forme uravnotežene teksture su asocijativna konstruktivistička djela jednostavnih oblika i lirskih percepcija. Peruško Bogdanić je  visoko estetski sintetizirao vrijednosti tradicionalnog kiparskog medija s kasnomodernističkim promišljanjima te je izgradio originalnu kiparsku vrijednost. Autor je više javnih skulptura koje se nalaze u Hrvatskoj i inozemstvu.

Autorska prepoznatljivost uočljiva je na minimalistički izvedenoj skulpturi Prvi heretik. Djelo asocijativnog totemskog oblika sačinjava visoki, uspravljeni i blago svinuti obrađeni trupac s užljebljenjima sa suprotstavljenim podrobno stiliziranim kamenim vrhom koji razlomljeno i nakoso zadire u prostor.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije

 Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Ivan Generalić (1914. – 1992.)

Motiv iz Pariza, 1953.

ulje/ staklo, 560 x 425 mm

MG-2342

Slikar Ivan Generalić (1914. – 1992.) pionir je hrvatske i klasik svjetske naivne umjetnosti. Kao talentiranog samoukog 15-godišnjaka otkrio ga je u Hlebinama 1930. Krsto Hegedušić. Izlagao je  na izložbama Grupe Zemlja do njezina gašenja 1935. Rani opus (1930. – 1945.)  odlikuje  se plošnim i pomalo nespretnim oblikovanjem seoskih prizora, zemljaške faze socijalne angažiranosti (Rekvizicija, 1934.) te zaokreta prema pejzažnoj tematici poetskoga realizma obilježenog romantiziranim prikazima seoskih motiva i tonskim slikanjem (Krave u šumi,  1938.). Kratki period poslijeratnih socrealističkih ideja ovlaš dotiče Generalićev opus; nastavlja razvijati svoj izričaj koji od 50-ih doživljava svoj vrhunac u obliku alegoričnih, bajkovitih, fantastičnih noćnih prizora, mrtvih priroda i pejzaža (Pomrčina Sunca, 1961.). Godine 1953. priređena mu je samostalna izložba u Parizu koja je obilježila početak njegova međunarodnog uspjeha. Iz iste je godine ulje na staklu Motiv iz Pariza. Urbanoj temi, neuobičajenoj u svomu opusu, ovaj slikar naive pristupa hladnom, objektivnom figuracijom. Prizorom dominiraju plošno komponirana kulisna pročelja zgrada. Znakovi grada, antene i dimnjaci prodiru u oblačno nebo. Rukopisni naziv na nadstrešnici prizemnog lokala te izrazito sumarno oblikovane i leđima okrenute dvije ženske figure neznatni su signali ljudske prisutnosti u Generalićevom distanciranom prikazu grada.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

MARIJAN TREPŠE

U kavani, 1919.

ulje na ljepenki

43,7 x 51,7 cm

Moderna galerija

MG-2161

Marijan Trepše se već najranijim radovima poput slike U kavani iz 1919. predstavlja kao stvaratelj snažne ekspresionističke orijentacije. Cézanneovske postavke čistog slikanja i Kraljevićeve fascinantne odmake od simboličnoga i predmetnoga, Trepše razvija u skladu sa suvremenim poratnim europskim umjetničkim tokovima. Fine kavane i uglađene dame koje samo nekoliko godina ranije Kraljević obilazi i slika po Parizu, Trepše zamjenjuje opskurnim i jezovitim svratištima više nalik zlokobnim scenama iz njemačkih ekspresionističkih filmova. Baš kao kod Fritza Langa sve u kompoziciji sugerira strah i nelagodu. U poratnom razdoblju mladi umjetnici ‘praškog’ vala koji upravo počinju izlagati na Proljetnom salonu cijene Trepšea kao najbližu sponu s Kraljevićevim modernim idejama.

Marijan Trepše je slikarstvo diplomirao u Zagrebu. Tijekom kasnijeg usavršavanja u Pragu bavio se uglavnom grafikom kod profesora Maxa Švabinskog, a zatim odlazi u Pariz. Trepšeovi najviši umjetnički doprinosi ostvareni su upravo u prvom desetljeću karijere, a kasnije mu stvaralaštvo odlikuje virtuoznost tehnike. Uz značajan grafički opus radio je i vitraje od kojih se ističe ‘Golgota’ postavljena 1935. u Kapeli Ranjenog Isusa u zagrebačkoj Ilici. Kao scenograf Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u razdoblju od 1925. do 1957. ostvario je čak 129 kompletnih kazališnih inscenacija.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

ALEKSANDAR SRNEC

1924. – 2010.

Objekt 300877

1977.

aluminij, krom, elektromotor

MG-3998

Hrvatski kipar, slikar, grafičar i dizajner pohađao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1943. do 1949. godine. Bavio se i animiranim filmom.

Jedan je od ključnih protagonista likovne apstrakcije, progresivnog dizajna i suvremenih vizualnih komunikacija u Hrvatskoj nakon II svjetskog rata. Suosnivač je grupe EXAT 51 i aktivni je sudionik Novih tendencija – europskog pokreta sa snažnom hrvatskom recepcijom.

Svoj likovni izraz ostvario je u radikaliziranoj geometrijskoj apstrakciji. Početkom 1950-ih konstruirao je prve slobodno komponirane mobilne kinetičke objekte, potom je oko 1956. započeo eksperimente s pokretnim skulpturama i reljefima. Od 1962. posvetio se lumino-kinetičkim istraživanjima, a od 1968. problematici cjelovita ambijenta i izradi kinetičkih skulptura u visoko poliranim kovinama. Eksperimentirao je i s čistim svjetlom.

Prostorno – dinamički svjetlosni Objekt 300877 visoko je poliranih konkavnih površina, koji u svojoj konstrukciji pomoću elektromotora postiže kretanje i dinamične promjene. Vrtnjom objekta nastaju optički efekti koji stvaraju osjećaj dematerijalizacije objekta i prostora. Površine reflektiraju slike odraza vanjskog prostora kao i rasap crvene i zelene boje kojom su, sa unutrašnje strane kao dijelovi konstrukcije obojene savinute aluminijske trake.

 

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Gabriel Jurkić

Pejzaž, 1919.

ulje / platno, 50 x 150 cm

MG-3102

Slikar Gabriel Jurkić (1886.–1974.) likovno je obrazovan u Zagrebu (privatna umjetnička škola Čikoša i Crnčića te Viša škola za umjetnost i obrt) te Beču na Akademiji i specijalnoj školi Kazimierza Pochwalskog. Njegovo rano slikarstvo pripada simbolističkom izričaju s jasnim poveznicama s djelom Giovannija Segantinija, dok mu je kasniji opus bliži realizmu i osunčanom plenerizmu. Živio je i radio u Sarajevu, a potom se sa suprugom preselio u franjevački samostan Gorica u Livnu, gdje su proveli posljednje godine života.

Naglašeno izduženi, panoramski format slike Pejzaž iz 1919. godine potencira širinu slikanog krajolika. Prizor bogatog kolorita u predvečerje s motivima livade s planinom u pozadini ispod golemog neba, sitnim likom pastira i stada ovaca te primjenom tehnike sitnih, izduženih poteza kistom veže ovo simbolističko djelo uz divizionizam Giovannija Segantinija..

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Ana Opalić, Vesna i Marin, 1995.

Niz portreta članova obitelji i bliskih prijatelja Ana Opalić je počela snimati 1997. Fotografije prikazuje žene, muškarce, djecu i životinje u svakodnevnim životnim situacijama. Neki poziraju u interijerima svojih kuća ili radnih prostora, neki u eksterijerima u kojima se, pretpostavljamo, odvija njihov svakodnevni život – putovanje od posla do kuće i nazad, odlazak u trgovinu, šetnja u vrijeme dokolice i slično. Većina portretiranih ima ozbiljna lica, statura tijela uvijek je uspravljena i pomalo napeta, ruke, ako nisu zauzete nečim, ili su u neprirodnim položajima ili su skrivene u džepovima. Svjesni da poziraju za fotografski portret – to nam njihova intimna veza s fotografkinjom dopušta da zaključimo – čini se kao da su snimanje shvatili vrlo ozbiljno. Poziranje je stoga naglašeno i zbog toga ovi portreti podsjećaju na slikarske portrete. Slikarskim portretima, između ostalog, svojstveni su dugotrajna nepokretnost tijela – zbog toga se tijela često doimaju ukočeno, što je osobito vidljivo u predmodernom slikarstvu – i pažljiv aranžman odnosa između tijela i stvari u prostoru. Jedan veliki dio tih osobitosti prisutan je na fotografijama Ane Opalić, primjerice na fotografiji Vesna i Marin koju ovdje donosimo.

Ana Opalić je rođena 1972. godine u Dubrovniku. Diplomirala je TV i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Izlaže od 1991. godine; ostvarila je niz samostalnih izložbi te sudjelovala u brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Predstavljala je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu (zajedno s Borisom Cvjetanovićem) 2003. godine. Osnivačica je web portala Suvremena hrvatska fotografija https://croatian-photography.com/. Redateljica je i snimateljica dokumentarnih filmova.

Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

 

JURAJ ŠKARPA

1881. – 1952.

Glava Krista

(studija)

1925.

drvo

MG-7445

 

Pohađao je Školu za umjetnički obrt u Beču (1913. – 1914.), a diplomirao je na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1920. godine u klasi prof. Roberta Frangeša Mihanovića.

Bio je suradnik Ivana Meštrovića u radu na mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu, s kojim se nakon toga trajno razišao. Škarpa stilski pripada međuratnom modernizmu. Kombinira secesijsku komponentu s ekspresionizmom i postaje jedan od rijetkih hrvatskih ekspresionističkih kipara. U kamenu i drvu radio je portrete i alegorijske kompozicije, a veliki dio opusa ostvario je u sakralnoj i grobljanskoj  skulpturi. Uspješno je oblikovao ženske aktove, s primjetnim utjecajem R. Frangeša – Mihanovića.

Studija za glavu Krista pokazuje Škarpinu vjernost vlastitom ekspresionističkom izrazu i likovnom jeziku. Izdužena glava je izražajno koncipirana u obliku maske. Ekspresivnost je potencirana crvenom bojom drva, a može se protumačiti na simbolički način (trs, vino, krv, euharistija).

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

    

Vjekoslav Karas (1821. – 1858.)

 

Portret Ane Krešić, 1852.-1856.

ulje/platno, 78x59cm

signature nema

MG-77

 

Portret Miška Krešića, 1852.-1856.

ulje/platno, 78x59cm

signature nema

MG-78

 

Vjekoslav Karas slikar i skladatelj te jedan, uz Josipa Račića, od mitskih hrvatskih umjetnika koji je zbog nerazumijevanja okoline život okončao samoubojstvom. Karasovo nesustavno slikarsko školovanje započinje skromnim podukama kod karlovačkih slikara amatera. Zahvaljujući pokroviteljima, 1838. odlazi na školovanje u Italiju, najprije u Firenzu gdje ga zadarski slikar Franjo Salghetti Drioli (1811.-1877.) upućuje u tamošnje atelje, kopira u crkvama i javnim zbirkama te pohađa satove anatomije na Velikokneževskoj akademiji. Od 1841. do 1847. boravi u Rimu gdje se upoznaje s romantičarsko-religioznim slikarstvom Nazarenaca. U Rimu upoznaje i riječkog slikara Ivana Simonettija (1817.-1880.). Za povremenih boravaka u Zagrebu prihvaća Gajeve ilirske ideje. Zbog nepovoljne materijalne situacije, 1848. konačno se vraća u Hrvatsku. Stalna neimaština prisiljava ga da putuje po Hrvatskoj i Bosni te prihvaća ponuđene narudžbe. Od 1852. do smrti naizmjenično živi i radi u Karlovcu i Zagrebu.

Karasov se slikarski opus stilski kreće između klasicizma, nazarenskog romantizma i bidermajerskog realizma, a portreti supružnika Krešića njegov su antologijski vrhunac. Oba portreta sažeta su u formi, bez opisa pojedinosti, neuljepšanih fizionomija građanskog sloja koji društveno napreduje. Psihološka karakterizacija ogleda se u stisnutim usnicama i prodornom, gotovo grubom pogledu, a ruke Ane Krešić remek djelo su uspjelog realističkog prikaza. Kao i kod većine svojih slika Karas nezadovoljankvalitetom portrete nije potpisao, budući je po vlastitim riječima »uvijek težio da bude bolji«.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Robert Auer

Ženski portret, 1909.

ulje / platno 68,4 x 45,4 cm

MG-366

Robert Auer (1873.–1952.) učio je slikarstvo na Obrtnoj školi u Zagrebu, Umjetničko-obrtnoj školi u Beču i na Akademiji u Münchenu, kamo odlazi 1895. i izlaže na izložbi Minhenske secesije 1896. godine. Sa suprugom slikaricom Leopoldinom Auer Schmidt, 1987. otvara privatnu umjetničku školu u Zagrebu, koju su polazili Tomislav Krizman i Joso Bužan. Sudjelovao je u osnivanju Lade i Društva hrvatskih umjetnika. Značajna je njegova pedagoška djelatnost u Obrtnoj školi od 1905. godine te na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu od 1918. godine. Stilski Auer radi na tragu münchenskog akademizma i jugendstila, a idealizirani realizam portreta i akta naročito je bio popularan među građanstvom njegovog vremena.

Ženski portret iz 1909. godine intrigira neuobičajenim odabirom pogleda s leđa na figuru doprsja mlade djevojke odjevene u suvremenu građansku odjeću. Lice je dano u tri-četvrt profilu, nježno pognute glave i spuštena pogleda. Upečatljivost kompozicije postignuta je sumarnošću i hotimičnom jednostavnošću. Koloristički akcenti velikog polja gornje polovice toplog okera i donje polovice u tamnijim i svjetlijim ružičastim nijansama haljine uokviruju nježni inkarnat lica i smeđe tonove kose te u istraživanju čistog kolorističkog komponiranja slike gotovo dostižu samostalnu vrijednost.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Franjo Mraz

Zima, 1936.

tempera, staklo; 30 x 40,4 cm

Moderna galerija, MG-1659

Slika Zima ili Selo vozi gradu led iz 1936. paradigma je opusa samoukog hebinskog slikara Franje Mraza. Na poticaj Krste Hegedušića, zajedno s Ivanom Generalićem tijekom 1930-ih slikom i crtežem bilježi seosku svakodnevicu. U početku olovkom i akvarelom, a kasnije temperom i uljem slika orače, kopače, kosce i nadničare u radu, ali i stoku, polja i šume kao tipične podravske motive i krajolike. Slika plošno i slobodnim mrljama boja, u mekim tonskim rješenjima i bez čvrstih obrisa. Mraz se ugleda na glaže, uglavnom svete slike na staklu koje su podravski seljaci od davnine kupovali od austrijskih i slovenskih putujućih slikara. Fasciniran sjajem stakla koji se stapa s bojama, Mraz na tom savršeno glatkom i lako dostupnom materijalu u tradicionalnoj tehnici slika prizore specifičnog osvjetljenja koje odlikuje velika koloristička sloboda i snažan lirski naboj. Strahote Drugog svjetskog rata kasnije slika realistično. Sudjeluje u Narodno oslobodilačkoj borbi. Mrazove ilustracije za partizanski tisak često su inspirirane osobnim iskustvima i surovo ekspresivne. Godine 1950. seli u Beograd gdje 1955. postaje profesionalni slikar. Nakon realističke ratne i poratne faze, sredinom 1950-ih se vraća prikazima seoske svakodnevice, idiličnim ravničarskim predjelima i ljudima koji ga asociraju na voljenu Podravinu.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Matko Vekić

Most, 1999.

ulje/platno, 195 x 200 cm

MG-6782

Matko Vekić (1970.) pripada među najafirmiranije i najangažiranije hrvatske slikare svoje generacije. U njegovu slikarstvu ispremiješane su modernistička stilizacija i kritika društva s postmodernom redukcijskom naracijom čiji znakovi uvijek upućuju na nešto drugo od vidljivog. Vekićev motiv opire se površnim amblemima i ornamentima koje, parafrazirajući A. Loosa, smatra zločinom. Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu u klasi Đ. Sedera (1995.). Od 2011. godine izvanredni je profesor na istoimenoj ustanovi. Konkretno/apstraktnim, predmetno/bespredmetnim, organsko/anorganskim polaritetima svaki Vekićev ciklus promišljeni je slikarski manifest, umjetnički svjetonazor, vizualni program znakova koji upućuju na suvremeno žarište (Životinjski krug – Zodijak, 2005.; Simbol, ornament, znak i zločin, 2009.; Okrutnost kruga, 2010.; Orijenta(liza)cija, 2016.). Autorova rana urbana ikonografija sazdana od betonsko-metalnih prometnih petlji, mostova, nadvožnjaka karakterizira suvremeno urbano tkivo grada kao mjesto blokirajuće distopije. Slika Most (1999.) iskazuje hladan, analitičan, distanciran pogled umjetnika. Polaritetima – intenzivnom vizurom neba i omalenom organskom arabeskom godova drveta – autor bezličnoj

predmetnosti kontrastira posredni „trag prirode“. U preko 20 godina slikarskog djelovanja ostvario je više od 40 samostalnih izložaba. Predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010. na Internacionalnom bijenalu u Kairu i 2009. na 53. bijenalu u Veneciji.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Anka Krizmanić

Radničko predgrađe Nova Ves, 1912.

ulje / platno, 40,5 x 50 cm

MG-5907

Anka Krizmanić (1896.–1987.) pohađa privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana od 1910. do 1913., a od 1913. do 1917. godine Kunstgewerbeschule u Dresdenu. Od 1920. do 1930. živi u Parizu. Prvi put izlaže na izložbi Društva Medulić 1910. godine, a nakon uspješne karijere 1986. godine priređena joj je retrospektiva u Zagrebu

Opus Anke Krizmanić obuhvaća raspon od crteža, grafike, pastela i ulja na platnu do zgrafita, tapiserija, modnih crteža i skica za lutkarsko kazalište. U portretima postiže prodornu psihološku karakterizaciju.

Veduta Radničko predgrađe Nova Ves iz 1912.  godine primjer je Krizmanićkinog ranog slikarstva u kojem pokazuje zavidnu umjetničku zrelost. Kontrast jasno geometrijski strukturiranog krajolika s prikazom brijega u pozadini i industrijske arhitekture moderne epohe u prednjem planu slike, naglašen je odnosom tamnije smeđih tonova arhitekture naspram pastelnim žuto-zelenim tonovima prirode u pozadini.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

KSENIJA KANTOCI

1909 – 1995

Glava ovna

1957.

drvo

MG-5936

Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 1937. godine, a usavršavala se u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj.

Ostvarila je bogat opus jezgrovitih oblika malih dimenzija, naglašene monumentalnosti, snažna egzistencijalnoga nadahnuća i simboličke dimenzije. Radila je stilizirane portrete, apstraktne figure žena i glave domaćih životinja u bronci, kamenu, terakoti i poglavito u drvu. Sadržajno ih upotpunjuju crteži izvedeni u specifičnim tehnikama. U psihološki izraženim portretima realistične koncepcije zamjetna je usmjerenost prema redukciji oblika i sažimanju volumena kao što je portret supruga – hrvatskog slikara Frane Šimunovića, 1955.– 1956. godine. Postupak reduciranja mase doveo je do gotovo potpunog odvajanja od realnoga predloška, čime se jasno  izdvaja unutar hrvatskog kiparstva.

Glavi ovna volumen je sumarno oblikovan. Narativni detalji reducirani su na pojedinosti koje bitno određuju značaj i formu životinjske glave.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Ivo Gattin (1926-1978)

Crvena površina,  1961.

paljena smola/juta, 1035 x 1554 mm

MG-2555

Ivo Gattin (1926. – 1978.) prvi je i najdosljedniji predstavnik hrvatskog enformela. Radikalnost i eksperimentiranje neslikarskim materijalima (pigment, vosak, pijesak, smola, žica) i tvorbenim procesima (premazivanje, paljenje, probijanje, grebanje, kidanje, udaranje, dekolažiranje) njegova je karakterna osobina (I. Zidić). To su ključne metode Gattinova materijalnog i fizičkog, nesadržajnog izraza. Studirao je i diplomirao na ALU-u u Zagrebu (1946. – 1951.). Prvotno stvara u duhu nadrealizma (izložba 1956., Zagreb) iz kojeg u najintenzivnijem enformelističkom periodu (1956. – 1963.) kontroliranim automatizmom i nepredvidljivosti izrasta bezoblična materija. Gattinova izložba 1957. u Zagrebu bila je šok i pobudila upit: Je li to doista umjetnost? Od 1963. do 1970. živi u Milanu i bavi se ilustracijom. Crteže i grafike ostvaruje frotiranjem (trljanjem), paljenjem i trganjem. Nakon prekida 1967. ponovno djeluje od 1976. Ključne odrednice Gattinova enformela su monokromija i otkloni od pravokutnog formata: preobražava ga u amorfne tvorevine koje probijanjem materije prodiru u prostor.

Crvena površina iz 1961. bezoblična je, gruba, monokromna, materična, procesualna i probušena masa kroz koju prodire prostor a koja evocira sâmu činjeničnost slike. U semantičkom kôdu to je egzistencijalni odraz zebnje usred hladnoratovske podjele. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1956., 1957., 1978.), Veneciji (1959.), Milanu (1964.) i Novari (1965.). Problemsku izložbu priredila je Branka Stipančić u GSU-u u Zagrebu 1992.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Ferdo Quiquerez: Pejzaž/Stablo, 1874.-1875.

ulje/platno, 16×24,5cm

signature nema

MG-2203

Ferdo Quiquerez (1845.-1893.), pejzažima malog formata smatra se uz slikare prve generacije minhenske akademije Isu Kršnjavog i Nikolu Mašića, začetnikom hrvatskog realizma. Slikarstvo uči kod Mückea, izrađujući skice za povijesne kompozicije. Dobivši stipendiju od Strossmayera 1870. odlazi na minhensku akademiju kod profesora Karla von Pilotya, slikara povijesnih kompozicija te bakropisca Johanna Leonarda Raaba. Školovanje u Münchenu prekida 1872. i odlazi u Italiju gdje ostaje do 1875. Najprije boravi u Veneziji, kasnije u Rimu i okolici gdje kopira umjetnine po crkvama i javnim zbirkama. U Sorrentu i na Capriju zajedno sa Siemiradzkim i Kršnjavim neposrednim opažanjem i slobodnim mrljastim nanosima boja slika krajolike u svjetlu.    Godine 1875. preko Zadra te Bosne i Hercegovine, zahvaljujući zadarskom slikaru Franji Salghetti-Drioliju, odlazi u Crnu Goru gdje postaje dvorski slikar kneza Nikole. Studijama vjerno bilježi ljude i krajeve kojima prolazi. U Zagreb se vraća 1876. te 1878. postaje profesor crtanja na gimnaziji.

Slika Pejzaž/Stablo iz talijanskog je razdoblja slobodne kompozicije u kojoj krošnja izlazi izvan kadra slike. Rađena neposredno u pleneru mrljastim nanosima boje, predstavlja oslobađanje od akademskih stega i nametnutog narativnog pristupa te okretanje čistom slikarstvu, odnosno posvećenosti osnovnim elementima forme. Tim pristupom, Quiquerez je naslikao i nekoliko crnogorskih krajolika te portreta, čime izravno, ali bez konceptualnog predumišljaja, otvara put modernijem izrazu.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

HINKO JUHN

1891 – 1940

Ležeći ženski akt

1917

bronca

MG–1333

Kipar, keramičar, medaljer i likovni pedagog, pokretač je hrvatske keramičarske umjetnosti. Završio je Višu umjetničku i obrtničku školu u Zagrebu 1911. godine u klasi R. Frangeša – Mihanovića, a 1912. godine usavršavao se u Firenci. Studij keramike započinje 1918. godine u Češkoj, nastavlja u Dresdenu, gdje dolazi u doticaj s meissenskom tvornicom porculana, zatim u Beču. Kao prvi hrvatski školovani keramičar, vodio je katedru za keramiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1921. –1924.), a potom u Obrtničkoj školi (1924.–1940.).

Jedan je od suosnivača likovne manifestacije Proljetnog salona 1916. godine, na čijim izložbama sudjeluje do njegovog gašenja 1928. godine. Proljetnosalonski kipari su artikulirali osobne postulate modernosti, od stilizacije i ekspresije, preko reducirane forme, do realističkih i neoklasicističkih nastojanja, te su izlažući na Salonima ostvarili zasebne kvalitetne dosege, poput Juhna.

Središnja tema njegova opusa je ženski akt, odnosno ljudska figura općenito. Izrađivao je skulpture manjih dimenzija i meke modulacije s obilježjima secesijske stilizacije. Pod utjecajem A. Maillola i I. Meštrovića modelirao je poetične ženske aktove i portrete u kamenu, bronci, drvu i keramici. Od 1920-tih godina jasne forme u duhu art-décoa izrazite su na njegovim keramičkim statuetama (Dijana s košutom, 1925.) i sportskim medaljerskim radovima čistih zaobljenih volumena tijela u pokretu (plaketa Hrvatski moto-klub Zagreb, 1932.).

Ležeći ženski akt u profinjenoj pozi prekriženih nogu i podignute markantne glave na krupnom korpusu primjer je poetične monumentalnosti u komornoj skulpturi.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Zoltan Novak (1963)

Dvoboj, 1998-2000.
ulje/platno, 2500 x 3600 mm
sign. d. donj k.: Zoltan Novak 02
MG- 6766

Zoltan Novak (1963.) jedan je od najpoznatijih hrvatskih slikara postmoderne narativne figuracije. Razrađuje ju u korelacijama i referencijama prema realnosti, likovnoj umjetnosti, filmu i književnosti. Studirao je na Nastavničkom odsjeku ALU-a u Zagrebu (N. Koydl, Z. Keser), a diplomirao kod Z. Kauzlarića Atača 1997. Od 2004. profesor je slikarstva na istoimenoj ustanovi. Od 1988. slikarstvo mu je prožeto art brutovskim i neoekspresionističkim odrednicama koje od ranih 90-ih metodom redukcijske figuracije formulira u paradigmatski znak Šetača. Potpuno oformljenog depersonaliziranog Šetača kreira 1994. te ga izvodi u slikama, siluetama, slikama-reljefima, znakovnim instalacijama, metama i križevima. Skicoznu unutarnju projekciju uobličava u piktogram, parafrazu Da Vincijeva čovjeka raširenih udova ili svjetlećeg znaka na semaforu. Ciklusom Noćne slike (2009.) Novak znaku vraća tjelesni i stvarnosni prikaz. Monumentalna slika Dvoboj (1998. – 2000.) dvojaku narav Šetača (i žrtve i nasilnika) preobražava u sukob dvaju istovrsnih, bespoštednih nasilnika. Brutalna scena nasilja sugerirana je šabloniziranim likovima i intenzivnim crno-bijelim kontrastima. Novak temu nasilja kritički pobija njegovim pojačanim
preuveličavanjem i predimenzioniranjem. U tridesetak godina slikarskog djelovanja izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Rim, Pariz, München, New York, Berlin), a 2009. bio je hrvatski predstavnik na 53. venecijanskom bijenalu.

#otkrijteumjetnost #otkrijtemodernu #ostanimoodgovorni #modernagalerijazagreb #mg #otvorenismo #zoltannovak #zoltannovakdvoboj #ministarstvokulture

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Maksimilijan Vanka

Starica s holandskom kapom, 1913.

ulje / lesonit, 50 x 50 cm

MG-4304

Maksimilijan Vanka (1889.–1962.) je slikarstvo studirao u Zagrebu kod Bele Čikoša Sesije i u Bruxellesu. Radio je kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu do 1934. godine, nakon čega odlazi u SAD. Značajna je njegova pripadnost Grupi četvorice, zajedno s Ljubom Babićem, Vladimirom Becićem i Jerolimom Mišeom od 1926. do 1929. godine, kada se grupa bez Vanke transformira u znamenitu Grupu trojice. Član JAZU postao je 1929. godine. U njegovom opusu značajno mjesto zauzimaju kompozicije velikog formata s folklornim i religioznim temama, koloristički pejzaži u akvarelu, portreti i autoportreti. Bavio se također fresco slikarstvom i skulpturom, a posebno su zanimljivi Vankini nacrti za dekoracije i kostime baleta Krešimira Baranovića Licitarsko srce.

Vanka je Staricu s holandskom kapom iz 1913. godine naslikao u dobi od 24 godine. Vankin cjelokupni opus poznat je po osebujnom, nerijetko kolorističkom realizmu pa iako je Starica suzdržanijeg kolorita, pojačani akcenti žutih tonova prisutni su na licu portretirane.

Naglašeni potez kista, deformiteti staračke fizionomije, uvučena ramena i prodorni pogled u izrazu brige i straha doprinose ekspresionističkom naboju kompozicije. Motiv holandske kape i postavljanje portretiranog doprsja u interijer smišljeno upućuju na veliku tradiciju holandskog slikarstva moderne epohe.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

SLAVOMIR DRINKOVIĆ

1951 – 2016

Uza – studija skulpture za mramor

1989.-1992.

bronca, čelik

MG-6298

Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti 1977. u klasi prof. Valerija Michielija, nakon čega je specijalizirao monumentalnu plastiku kod Antuna Augustinčića i Ivana Sabolića. Od 1989. bavio se i dizajnom, arhitekturom i scenografijom. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1995., a od 2006. do 2010. godine njen dekan.

Pripada kiparima koji primarno ističu snagu materijala, strukturu i elementarnost kiparskog postupka, što mu je omogućilo građenje jednostavne strukture djela reduciranim jezikom u monumentalne skulpturalne forme. Mnoge njegove skulpture postavljene su na javnim mjestima i uklopljene su u okruženje kao novi urbani znak, poput osječkoga spomenika Ab ovo. Ptica u letu urezana u pukotinu crnoga mramora poput križa jedan je od najdojmljivijih spomenika stradalima u Domovinskom ratu.

Zanatska perfekcija ogleda se u Drinkovićevoj sklonosti da opnu skulpture dovede do maksimalne čistoće polirajući je do visokog sjaja ili da tordirani stup, poput skulpture Uza privede apsolutnoj simetriji. Okrnjeni stup prikazan je kao fragment beskrajnog zapletanja. Skulptura suštinski predstavlja isprepleteno uže, a asocira na nizanje ženskih atributa.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Miljenko Stančić (1926. – 1977.)

Vjekoslav Karas, 1953.

ulje/platno, 460 x 670 mm

MG- 2175

 

Miljenko Stančić (1926. – 1977.) začetnik je i najznačajniji slikar hrvatskog poslijeratnog nadrealnog i fantastičnog slikarstva utemeljenog na tradiciji, preciznom tonskom moduliranju i nasljeđu starih majstora (G. de La Tour, J. Vermeer iz Delfta, P. de Hoh), kao i slikara čistoga oka – Josipa Račića. Izrazitom vještinom te sintezom starog i novog stvorio je jedinstveni stil u maniri tzv. muzejskog, anakronog slikarstva. Njegov opus od ranih 50-ih do kasnih 70-ih čine osobne metamorfoze (vedute Varaždina, fantazijske preobrazbe ljudskih likova, metafizičke figure u poetičnim interijerima, erotski sadržaji) i prigušene game obasjane „oduhovljenom rasvjetom i sve virtuoznijom melankoličnom paletom“ (M. Krleža). Diplomirao je slikarstvo na ALU-u u Zagrebu 1949., a 1951. grafiku na Specijalnoj školi T. Krizmana. Na Akademiji predaje od 1960. do 1977.

Slikar Karas (1953.) rano je antologijsko svjedočanstvo o vrednovanju tradicije (Karasova Rimljanka, 1845. – 1847.), smrtnosti (Karasovo samoubojstvo) te autorove identifikacije sa začetnikom novovjekovnog hrvatskog slikarstva. Sve je na slici simbolično, redukcijski opisno i atributivno: „(…) lutnja (…) to je glazbalo iz ruku Karasove Rimljanke (…) Ugašena je svijeća smrt; prazna je paleta nedovršeno djelo; bačena je kocka promašen život. (…) prostor je Karasove radionice samo zrcalno otisnuta mrtvačnica.“ (I. Zidić, 1979.). Stančić je bio član Grupe petorice, a od 60-ih je izlagao na izložbama belgijske grupe Fantasmagie.

Tekst: Željko marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

PETAR PALLAVICINI
1886. – 1958.
Don Quijote
1922.
bronca
MG–4466

Polazio je kiparsko-klesarsku školu u Hořicama u Češkoj (1905. – 1909.) i Akademiju u Pragu (1909. –1912.). Bio je profesor na Umjetničkoj školi u Beogradu (1924.–1937). Oblikovao je originalne portrete reduciranih oblika i poetične ženske figure naglašene vertikale.
Isprva je bio pod utjecajem I. Meštrovića, a od početka 1920. – ih godina izgradio je vlastiti stil moderniziranih oblika. Pojednostavnjena forma svedena na voluminozni crtež s plastično prezentiranim osnovnim karakteristikama razvidna je na portretima nastalih u tom razdoblju, a već se uočava na realističnom Portretu inženjera I. Domicela iz 1919. godine. Mekano modelirani djevojački akt u sjedećoj pozi Lopudska ljepotica iz 1930. godine pripada njegovom Jadranskom ciklusu lirskih ženskih figura.
Stilizirani portret Don Quijotea duguljastog lica svedenih i rezanih deduktivno izvedenih sintetiziranih oblika na glatkoj teksturi poprsja pripada antologiji hrvatskog kiparstva.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Omer Mujadžić
Kolporter, oko 1929.
ulje na platnu
100 x 75 cm
MG-6704

Omer Mujadžić je zagrebačku Likovnu akademiju upisao sa samo petnaest godina. Nakon diplome se usavršava u Parizu. Uz susret s Lhoteovim postkubizmom i Picassovim povratkom figuraciji, na mladog Mujadžića presudnije utječu posjeti Louvreu i studije starih majstora poput El Grecoa i Tintoretta. Sumirajući suvremene francuske modernističke pravce, tradiciju Meštrovićeva i Kljakovićeva kiparskog izraza, ali i Babićeva učenja o potrebi sažimanja novog realističnog izraza, Mujadžić se na našu scenu vraća djelima u duhu neoklasicizma i magičnog realizma. Sudjelovao je u osnivanju Udruženja umjetnika Zemlja 1929. S grupom je izlagao do 1930., a zemljaško je razdoblje za Mujadžića uz društvenu angažiranost značilo i orijentaciju prema uzorima njemačke nove stvarnosti. U tom duhu slika nekoliko scena sa sportskih borilišta, ali i sugestivne prizore s ulice ispunjene dahom stvarnosti i konkretne životne situacije.
Mujadžić u fotografski ‘odsječenom’ kadru Kolportera zaustavlja sumornu gradsku svakodnevnicu. Dječak je zatečen u mislima i čini se zatočen pred grubim tamnim zidom od cigli kao tipično zemljaškog simbola.
Tijekom 1930-ih Mujadžić rasvjetljava paletu i omekšava formu u duhu kolorističko-poetskog realizma. Tijekom Drugog svjetskog rata slika u profinjenim tonskim skalama i bavi se poglavito intimističkim motivima. U ulju i pastelu je slikao aktove, portrete, krajolike, mrtve prirode te sakralne kompozicije, a bavio se i primijenjenim crtežom i ilustracijom. Na zagrebačkoj Likovnoj akademiji predavao je od 1931. do 1973. i bio je profesor slikarskim majstorima poput Otona Glihe, Ede Murtića, Ferdinanda Kulmera i drugih.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

PETAR DOBROVIĆ

Kupari, 1933.

uljena platnu, 55 x 73 cm

Moderna galerija

MG-1480

Slika Kupari iz 1933. paradigma je zrele stvaralačke moći, ali i apsolutne radosti života Petra Dobrovića. Hedonistička Dobrovićeva vizija mediteranskoga krajolika ostvarena je kolorističkim masama u ekstazi boje i vedrine.

Petar Dobrović je rođen u Pečuhu, a slikarstvo je diplomirao 1911. na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Nakon impresionističkih početaka, a osobito slijedom usavršavanja u Parizu 1912-14., prihvaća modernije koncepcije kubizma, cezanneizma i ekspresionizma. U Mađarskoj sudjeluje u avangardim pokretnima, a zbog političkog djelovanja u Pečuhu je 1921. bio i uhićen. Odlazi u Beograd, predaje na Umjetničkoj školi i redovito izlaže. Već se oko 1925. u prvim Dobrovićevim slikama s Hvara ističe veoma razvedeni kolorizam. Po povratku s drugog putovanja u Pariz te na Azurnu obalu s Milanom Konjovićem 1926-27., Dobrović se vraća dalmatinskim pejzažima i sve široj ekspanziji kolorizma. U Beogradu sudjeluje i u osnivanju grupe Oblik koja se od 1926. do 1939. zalaže za autonomiju umjetničke estetike i modernizam. U Krležinu časopisu Danas 1934. objavljuje crteže, vinjete i likovne kritike. Predan lijevim idejama građanske inteligencije, Miroslava Krležu i danasovce portretira okupljene u svom ateljeu i na svom najvećem platnu U redakciji časopisa „Danas“. Kao jedan od osnivača (1937.) predaje na Državnoj umetničkoj akademiji u Beogradu. U Dobrovićevoj je klasi 1940-41. studirao je i Edo Murtić.

 

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Vladimir Becić

Mrtva priroda, 1909.

ulje / platno 52 x 65 cm

MG-893

Vladimir Becić (1886.–1954.) polazio je u Zagrebu privatnu slikarsku školu Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije. Prekinuvši studij prava, 1905. godine odlazi u München i pohađa privatni slikarski tečaj Heinricha Knirra. Upisavši Akademiju 1906. godine, završava tečaj crtanja kod Ludwiga von Hertericha te upisuje slikarsku klasu kod Huga von Habermanna, gdje se između 1905. i 1910. godine kreću i Račić, Kraljević i Herman (Minhenski krug). U Pariz odlazi 1909. godine i upisuje Académie da la Grande Chaumière te crta za časoppis Le Rire. Od 1910. Godine boravi u Zagrebu, Osijeku, Beogradu, Bitolju. Razdoblje od 1916. do 1918. godine provodi na solunskom frontu kao dopisnik i ratni slikar časopisa L’Illustration. Po završetku rata odlazi u Blažuj kod Sarajeva, gdje gradi atelijer i slika kolorističkim realizmom pejzaže, portrete i prizore iz svakodnevnog seosokog života. Tijekom 1920-ih kratko slika i u stilu magičnog realizma, da bi se u Grupi trojice od 1929. godine ponovno okrenuo kolorističkom realizmu portreta, pejzaža i prizora iz pučke svakodnevice. Značajna je Becićeva djelatnost kao profesora na zagrebačkoj Akademiji te članstvo u JAZU.

Mrtva priroda iz 1909. godine slikana minhenskim, zagasitim koloritom dobar je primjer primjene postavki sezanizma. Oblici kruha, voća i vrča prikazani na okruglom stolu prekrivenom jednostavnim, bijelim stoljnjakom jasno ukazuju na svoj predložak u geometrijskim tijelima valjka i kugle. Horizontalna kompozicija je jednostavna i sastoji se iz tri glavna dijela: donju polovicu slike zauzima prikaz površine stola, gornju polovicu siva pozadina, a središnji dio motiv mrtve prirode položen na stol.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

BRANKO RUŽIĆ

1919 – 1997

Korablja

1966.

drvo

MG-2530

Diplomirao je kiparstvo 1944. (F. Kršinić) i slikarstvo 1948. godine (M. Tartaglia) na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je predavao od 1961. do 1985. godine.

Zauzeo je istaknuto mjesto u hrvatskom suvremenom kiparstvu, stvorivši kiparska djela istodobno arhetipska i suvremena. Uspostavio je vlastiti kiparski jezik sažetih organskih oblika, snažne unutarnje dinamike i monumentalnosti. Najveći dio opusa izradio je u drvu. Elementaran, jednostavan, drevan i moderan, opus Branka Ružića sadrži pročišćene i jasne pojave egzistencijalističkog značenja. Ružić je i kao slikar težio prikazati svijet oko nas onako kako ga doživljava, svojim unutarnjim okom, primjenjujući pritom sažetu formu u  kojoj s minimumom oblikovanja postiže maksimalan doživljaj određene teme, često pri tom koristeći motive svojih prepoznatljivih skulptura.

Umjetnik je svoju zamisao o zajedništvu ljudi ostvario u Korablji (Noinoj arki). U oblom trupcu, režući u tijelu drva, s obje strane, licem u lice, realizira nagnute, geometrijski rezane figure, ostvarivši dinamičnu kiparsku kompoziciju. Šuplji unutrašnji prostor trupca, tamna je nematerijalna sjena – unutrašnji oblik sučeljenih figura koje ujedno zatvaraju i otvaraju prostor.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Iso Kršnjavi: Beduini, 1874.

ulje/platno, 9,5×34,2cm

MG-2112

Iso Kršnjavi (1845.-1927.), povjesničar umjetnosti, političar, slikar i pisac,  ključna je osoba hrvatskog kulturnog života druge polovice 19. stoljeća. Prve slikarske poduke dobio je u Osijeku od Huge von Hötzendorfa. Slikarstvo studira na likovnoj akademiji u Beču i kasnije u Münchenu kod profesora Wilhelma von Lindenschmita i Wilhelma von Dieza, umjetnika koji su neformalnim metodama upućivali studente na neposredno opažanje i rad u prirodi. Od 1872. do 1877. više puta boravi u Italiji, u Rimu ima atelje, a u južnoj Italiji slika zajedno s Froschom, Siemiradzkim i Quiquerezom. Nezadovoljan svojim slikarstvom, napušta ga 1877. Sklon je malim formama uljenih slika, crtežima i bakropisima na tragu realizma minhenske akademije. Izradio je brojne skice prema starim majstorima svedene na bitne poteze i kolorit u pedagoške svrhe.  Svojim predavanjem Znamenovanje poviesti i arkeologije umjetnosti 1877., praktično osniva katedru za povijest umjetnosti i arheologiju, a 1879. potiče na  na rad Društvo umjetnosti, utemeljeno još 1868. Od 1891. do 1895. predstojnik je Odjela za bogoštovlje i nastavu u Khuenovoj vladi. Kao predsjednik Društva umjetnosti utemeljio je Modernu galeriji 1905. Programatski je važan njegov  projekt pregradnje i opremanja plače Odjela za bogoštovlje i nastavu. U obnovi palače, prema Bolléovom projektu, a u skladu s klasicističkom, humanističkom i kršćanskom kulturom, umjetnici, kasniji predstavnici hrvatske moderne, rade u duhu idealizma i realizma.

Studija Beduini nastala za boravka u južnoj Italiji tipična je mala, naglašeno horizontalno izdužena forma rađena na način minhenskog realizma, oslobođenog strogih akademskih pravila. Skicozni prikaz žanr scene slikan je izrazito svjetlom i prozračnom paletom pod utjecajem svjetla i atmosfere juga.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

Slavko Kopač (1913-1995)

Krava, 1949.

ulje/platno, 730 x 920 mm

MG-3864

Slavko Kopač (1913. – 1995.) najznačajniji je hrvatski modernist međunarodne karijere na razmeđima art bruta, nadrealnog slikarstva i enformela. Michel Tapié u knjizi Un Art Autre 1952. svrstava Kopača među najveće umjetnike i začetnike sirove umjetnosti. Diplomiravši 1937. kod V. Becića, stvara na tragu postimpresijskog realizma, potom na tragu ekspresije M. Kraljevića te kolorističkih faseta L. Juneka. Tijekom boravka u Italiji (1943. – 1948.) stvara impresijske vizure i akvarele bliske nadrealizmu. Odbacivši realno i akademsko, kreira elementaran i primaran izraz – jedan od temelja art bruta. Od 1948. obitava u Parizu, a utemeljitelj art bruta J. Dubuffet imenuje ga tajnikom i kustosom Zbirke Art brut. Na tim pozicijama je sve do 1975. kada zbirka seli u Laussanu. André Breton mu je povjerio opremanje ograničene serije svoje pjesme Un regard des divintés iz 1949. godine. Sudjelovao je u izradi almanaha nadrealista Almanach Surréaliste du Demi Siècle 1950. te izlagao u Bretonovoj galeriji À l’étoile scellée 1953. Novim materijalima stvara slike i skulpture služeći se pijeskom, gumom i kovinama, kao i kamenom, drvom, papirom staklom i ugljenom. Primitivistički oblikuje čovjeka, različita bića, biljke i životinje obilježene ludizmom i praiskonskim počelima. Kopačeva Krava (1949.), nastala prije Dubuffetove Krave, originalni je prikaz i sinteza dječjeg i primitivnog izraza predočena dvodimenzionalnim obličjem na dvodimenzionalnoj podlozi. To je rudimentarni, arhetipski simbol s reminiscencijama na spiljsku umjetnost.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

MARIJA UJEVIĆ-GALETOVIĆ

1933

Franz Kafka

1976.

porculan

MG-3952

 

Diplomirala je kiparstvo 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (F. Kršinić), gdje je od 1987. prva profesorica kiparstva. Usavršavala se na Central School of Art u Londonu te je boravila na studijskim putovanjima u Italiji, Engleskoj i Francuskoj.

U svom bogatom opusu baštini tradiciju hrvatskog figurativnog kiparstva temeljenom na pročišćenim volumenima suvremenog vizualnog kôda.  Melankolične odlike kipova zaustavljenih u pokretu, uspješno izvodi reducirajući oblike geometrizacijom.  Njena zapažena  javna skulptorska djela domišljatim rješenjima i asocijacijama u idealnom su suodnosu s modernim urbanim okruženjem, bilo da su religioznog, sepulkralnog, memorijalnog ili profanog karaktera. Suptilnom monumentalnosti ističu se skulpture Augusta ŠenoeVlahe PaljetkaMiroslava Krleže ili Trkača razmještene na više zagrebačkih atraktivnih lokacija.

Početkom 1960-ih približila se pop-artu i novoj figuraciji. Sintetizirala je oblike i eksperimentirala sa svojstvima različitih materijala, što se uočava na porculanskom poprsju književnika Kafke. Ezoteričnost portreta ostvarena je uspješnim srazom sažete forme s realistično prikazanim fizičkim i psihološkim obilježjima književnika pojačanog efektnim suprotstavljanjem sjajne glazure bijelog lika s plavim šeširom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

KRSTO HEGEDUŠIĆ

Poplava, 1932.

ulje na platnu, 106 x 123,5 cm

sign. d. d.: K. Heg / 1932

Moderna galerija, MG-1530

 

Slika Poplava iz 1932. sintetizira program Udruženja umjetnika Zemlja kojem je Krsto Hegedušić bio inicijator i tajnik. Potresna scena naturalistički grubo ukazuje na težak život na podravskom selu. Ugledajući se na izvornu pučku umjetničku baštinu, ali i na Brueghela i Grosza, Hegedušić prikazuje sadržaj u bitnim karakteristikama i što jednostavnije. Prizor je građen plošno, lokalnom simboličkom bojom i jasnim crtežom. Likovi su lišeni privida perspektive i volumena. Središnju scenu prate tri samostalna prizora, poput stripa razmještena u dalje planove. Uz visoki horizont, za Hegedušićevo zemljaško slikarstvo tipični su i likovi oguglali na patnju. U potpunosti su tipizirani, a proporcije su im simbolički naglašene do groteske. Zavičajni krajolik identificiran je surovošću prirodne nepogode te prepoznatljivim motivom pejzaža kasne zime u hlebinskom kraju i mutnom rijekom razlivenom po ravnici. Poplava paradigmatski izražava Hegedušićev kritički naboj i razorno djelovanje, a Miroslav Krleža tu sliku ističe kao eksplicitni primjer slikareve individualnosti, talenta i imaginacije.

Iako su školovanje na zagrebačkoj Akademiji kod Krizmana, Becića, Kljakovića, Kovačevića i Babića te daljnji tijek nacionalnog umjetničkog modernizma malo utjecali na Krstu Hegedušića, njegova je samosvojnost i odlučnost u tridesetima iznjedrila novu oblikovnu i motivsku paradigmu te omogućila pojavu hrvatske naivne umjetnosti. Od 1937. predaje na Likovnoj akademiji u Zagrebu, a uz slikarstvo bavio se i crtežom, grafikom, izradom freski, ilustriranjem knjiga, kazališnim inscenacijama i kostimima. Umro je 1975.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

FERDO ĆUS

1891 – 1914

Glava dječaka

1913.

drvo

MG-1331

Završio je kiparski odjel na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1910. godine kod R. Frangeš i R. Valdeca. Tijekom 1913.–1914. godine usavršavao je obradu drva u drvorezbarskoj školi St. Christina u Tirolu, u Austriji. Prepoznat kao talentirani kipar još za vrijeme studiranja, 1910. godine izradio je za fontanu u Petrinji  brončane likove dječaka na kornjačama, a 1911. godine samostalno je izveo skupine sova na krovu Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, današnjem Državnom arhivu.

Zbog rane smrti Ćusov opus je malen, ali se odlikuje kvalitetnom umjetničkom osobnošću, tematskom raznolikošću i senzibilnošću u oblikovanju drvenih skulptura svetačkih likova, ljudskih figura ili animalističkih motiva.

Mekom modelacijom zatvorenog volumena oblikovao je dječje portrete kao što je Glava dječaka, čija je kosa oblikovana glatkim plohama čvrstih rubova, na način fasetirane kubistički forme.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Boris Demur
Requiem in Croatia, 1991.
akrilik na platnu, 400 x 400 cm
Moderna galerija, MG-6519

Boris Demur (1951. – 2014.) neoavangardni je slikar i postkonceptualni umjetnik. Suosnivač je i član Grupe šestorice autora (Zagreb, 1975. – 1981.). Diplomirao je slikarstvo 1975. (R. Goldoni) i grafiku 1977. (A. Kinert), a od 1975. do 1977. suradnik je majstorske radionice Lj. Ivančića. Demur je egzistencijalni umjetnik koji poistovjećuje umjetnost i realnost. Od 70-ih u slikarstvu ostvaruje ekspresionističku apstrakciju. Potom stvara ekspresionistički enformel kombinacijom (ne)slikarskih materijala te tehnikama kolaža, dekolaža, asamblaža i frotaža.

Sredinom 70-ih realizira primarno, analitičko, elementarno i procesualno slikarstvo u kojem je umjetničko djelo samo umjetničko djelo, a slika faktička činjenica. Od 1983. vraća slici motiv i tjelesnu gestu arhetipom spirale koju slika do kraja života. Slika bijele spirale na crnoj podlozi Requiem in Croatia (1991.) odraz je teorije kaosa u kojoj svaki nepredvidljivi proces ima svoj uzorak i pravilnost. Križ je identifikacijski izraz umjetnikove intimne religioznosti sa neizbježnim korelacijama prema hrvatskoj ratnoj stvarnosti. Kasnije uvodi dvostruke spirale yin-yanga kao simbola cjelovitosti života. U preko četrdeset godina umjetničkog djelovanja izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a 1996. hrvatski je predstavnik na Bijenalu u Sao Paulu. Iste godine odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. U Modernoj galeriji 2004. priređena mu je Retrospektiva I (Zdenko Rus).

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb
Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Celestin Mato Medović: Bakanal, 1893.

ulje/platno, 206,5x395cm

MG-7088

Celestin Mato Medović (1857.-1920.), uz Vlahu Bukovca, pojedinim slobodnije koncipiranim djelima utire put ranoj moderni. Zbog skromnih materijalnih uvijeta, zaređuje se kako bi mogao studirati slikarstvo. Godine 1880. odlazi na školovanje u Rim gdje upoznaje nazarenski pokret, zatim u Firenzu gdje usvaja tadašnju maniru akademizma, narativni realizam. Vraća se u Dubrovnik 1886. i radi sakralne kompozicije. Zahvaljujući dr. Franji Račkom, Medović nastavlja školovanje na minhenskoj likovnoj akademiji (1888.-1893.). gdje pohađa i Komponiereklasse Aleksandera Wagnera, slikara povijesnih kompozicija. Po povratku u Kunu, pod utjecajem simbolističkog slikara Arnolda Böcklina radi pejzaže teškog, tamnog kolorita. Godine 1895. u Zagrebu upoznaje  bukovčevu varijantu plenerizma koja se očituje u rastakanju strogih akademskih formi i svjetloj paleti, kasnije nazvan „zagrebačka šarena škola“. Zbog razilaženja s Isom Kršnjavim, tadašnjim predstojnikom ministarstva u Kuhenovoj vladi, na čiji poziv slika četiri povijesne kompozicije u Dvorani Odsjeka za bogoštovlje i nastavu, gubi atelje u Zagrebu i vraća se u Kunu gdje nastaju njegovi najbolji autentični pelješki pejzaži puni plenerističkog svjetla te realistički portreti i mrtve prirode.

Bakanal, kompozicija impozantnih dimenzija, izvedena je u duhu minhenskog dekorativnog povijesnog akademizma. Pri komponiranju razuzdane poganske scene mladi redovnik Medović primijenjuje linearnu perspektivu, strukturirajući prostor gašenjem tonova. Statični likovi nemaju neposrednost prikaza studija i predloška iz 1890., rađenih prema živim modelima. Naglašena deskripcija pojedinih dijelova slike, poput mozaika poda ili mramornih stupova ukrašenih cvjetnim girlandama predstavljaju vrhunac tehničke dovršenosti i odražavaju ukus tog doba zbog kojeg je slika dobila brojne nagrade i predstavljena je diljem Europe.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

Marijan Detoni

Fantazija oronulog zida, 1938.

ulje, platno; 53 x 67,5 cm

d.l. k.: Detoni / 1938

Moderna galerija, MG-1994

Eksperimentalno platno Fantazija oronulog zida Marijana Detonija već 1938. otvara beskrajne mogućnosti interpretacije bliske lirskoj apstrakciji. Detoni u labirintu vlažnih tragova i lokvi na koje mladog slikara upućuje Da Vinci u Traktatu o slikarstvu otkriva moć mrlje, znaka, materijala i geste čime anticipira avangardne pokrete poslijeratnog europskog slikarstva. U prizoru prepoznajemo i motiv cigle kao zemljaški zaštitni znak, ali i zgusnute ljudske likove i ratne strojeve u dramatičnom pokretu i slutnji skore propasti kojoj se Europa primiče.

Marijan Detoni je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao 1928. u klasi Ljube Babića. U ranijim djelima Detoni naglašava volumene cézanneovske koncepcije, a od 1926. često prikazuje scene iz života provincije u koje unosi elemente humora i groteske. Na stipendiji u Parizu 1934. crta burne prizore s pariških ulica i scene iz života nezaposlenih radnikaČlan je udruženja Zemlje 1932–34. i maestralno se izražava jednostavnim crtežom, lokalnom bojom i osnovnom modelacijom. U predratnom razdoblju naglašava kolorizam, a kao prethodnik apstraktnih tendencija u hrvatskom slikarstvu 1938. godine slika dvije Fantazije oronulog zida. U Parizu se 1939. nadahnjuje modernitetom École de Paris, vraća se domaćim temama i euforičnim doživljajima svjetla i boje. U Drugom svjetskom ratu priključuje se partizanima, a u poratnim godinama dirigirane estetike socijalističkog realizma bavi se partizanskim ratnim temama. Kasnije slika inspirativna snoviđenja, fantastičke i fantazmagoričke kompozicije te potpunu apstrakciju.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

VANJA RADAUŠ

1906 – 1975

Tifusar

1957.

bronca

MG-2301

Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (R. Frangeš Mihanović i R. Valdec) te je diplomirao 1930. u specijalki I. Meštrovića. Boravio je u Parizu (1928., 1930., 1931.), gdje se susreo s djelima A. Watteaua, A. Rodina i A. Bourdellea, a doticaj s Michelangelovim djelima u Italiji 1937. usmjerio ga je izražajnosti, pokretu i dramatici, što će postati trajnim obilježjem njegovog kiparskog opusa. Od 1940. godine je nastavnik u Obrtnoj školi u Zagrebu, a od  1945. do umirovljenja 1969. godine je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

Socijalna osjetljivost i strastven angažman približavaju ga udruženju Zemlja čiji je član od 1932. do 1933. godine i čija će programska načela ostati njegov trajni ljudski i umjetnički izbor. Ekspresivnost, dinamika, virtuozna modelacija i tematska usmjerenost na marginalne pripadnike društva dolaze do izražaja na njegovim figurama, portretima i aktovima.  Ostavio je snažan pečat u svim kiparskim granama, od medalje, skulptura u terakoti, gipsu, kamenu, vosku i bronci do javnih spomenika kao što je figura Padajući (Ranjenik) iz 1938. godine, postavljena u dvorištu Moderne Galerije. Nepravilnim oblikom svoje prve medalje (Ante Starčević, 1943.), skulptorskim tretmanom površine naglašene izražajnosti i asocijativnosti, zacrtao je novi smjer u hrvatskom medaljarstvu.

Izrazitu negaciju herojske patetike ostvario je skupinom brončanih figura Tifusara.

 

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Đuro Seder (1927.)

Kompozicija, 1961.

ulje/platno, 1100 x 1305 mm

MG 4095

Đuro Seder višeznačna je, univerzalna slikarska ličnost. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (Antun Mejzdić, 1951.; specijalka – Marino Tartaglia, 1953.). Bavio se ilustracijom i grafičkim dizajnom, a sredinom 50-ih stvara dinamizirane slike u duhu tašizma. Kao član i osnivač umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.) koju čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. U Sederovu opusu svjedočimo jedinstvenom razvoju od nijeme, tamne nemogućnosti slike (autorov esej, 1971.)  u obliku neikoničkoga enformela (Kompozicija, 1961.), do također crne i mrko-zelene ekspresivne figuracije s kraja 1970-ih koja postupno anticipira mogućnosti slike (autorov esej, 1981.) i novu sliku (1981.), čiji je jedan od začetnika. Iz Kompozicije (1961.) izvire logička činjenica: slika je neopisna kompozicija koja ne upućuje ni na što izvan svoje materijalnosti. Slika je naizgled potpuno monokromna, egzistencijalno-enformelistička, slojevita mračna vizualizacija iz koje žare mjestimična crvena  prosijavanja. Lišena je referiranja na stvarnost osim vlastite ogoljenost, te na procese slikanja. Nakon toga, 1990-ih, Seder razvija dionicu osebujnog neoekspresionizma totalne slike i totalnoga slikarstva kao i ironičnih, autoironičnih i zdravo-humornih, ponekad i radosnih autoportreta na tragu novih divljih (od 2007.), te novih duhovno-sakralnih slika.

 

 

 

VOJIN BAKIĆ

1915 – 1992

Torzo III

1956.

mramor

MG-2349

Jedan je od najvećih hrvatskih kipara druge polovice 20. stoljeća. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1939. godine, a specijalni tečaj je pohađao kod I. Meštrovića te kod F. Kršinića do 1945. godine. Studijski je boravio u Milanu, Firenci i Parizu. Surađivao je s umjetničkom grupom EXAT 51, pokretom Nove tendencije i pripada avangardnoj skupini umjetnika koji uspostavljaju apstraktni likovni izričaj u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.

U razdoblju 1938. –1945. oblikovao je putene ženske aktove zatvorenih, meko oblikovanih volumena. U drugom razdoblju od 1945. –1948. godine teži impresionističkoj obradi površine s izražajnim preljevima svjetla i sjene. U razdoblju 1949. – 1958. na ženskim aktovima i kipovima bikova sažima volumen, detalje spaja u cjelinu te stvara čudesnu ravnotežu velikih, čistih oblika apstraktne ljepote Od 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza na blistavim plohama. Njegovi monumentalni spomenici svojom inovativnošću i suvremenim kiparskim shvaćanjima apstraktnih elementarnih geometriziranih oblika postali su univerzalni simboli sjećanja na žrtve stradalih antifašista u II. svjetskim ratu.

Serijom aktova i torza objedinio je svoja iznalaženja organskih i asocijativnih oblika. Čista, profinjena, uglačana bijela mramorna forma Torza III predstavlja ženski mladenački torzo apstraktnog oblika univerzalne ljepote.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

Nikola Mašić:  Guščarica na Savi, 1880.-1881.

ulje/platno, 92x227cm

signirano dolje lijevo: Nikola Mašić

MG-171

Nikola Mašić (1852.-1902.), poznat kao slikar kompozicija tzv. uljepšanog relizma, započinje školovanje na bečkoj likovnoj akademiji 1872. ali nezadovoljan programom iste godine nastavlja školovanje na minhenskoj akademiji. U Komponierenklassi Alexandra Wagnera stječe potrebno znanje za rad velikih figurativnih kompozicija. Blisko mu je slikarstvo Wilhelma von Lindenschmidta, slikara povijesnih kompozicija, čija paleta pod utjecajem moderne minhenske slikarske škole vremenom postaje svjetlija. Ljeto 1874. provodi u Rimu i okolici kako bi neposredno upoznao antičke spomenike što mu je trebalo služiti za slikanje budućih figurativnih kompozicija. Međutim, na skicama i studijama tada nastalim, vidljiva je fascinacija atmosferom i svjetlom juga. Za boravka u domovini slika u Posavini. U Parizu, 1878. posjećuje svjetsku izložbu i upoznaje japanizam slikara Marià Fortunya i Marsala. Godine 1879. kao cijenjen slikar dobiva atelje u Münchenu, putuje po Europi te prati likovna zbivanja. Zbog oslabljenog vida, konačno se 1884. vraća u Zagreb, najprije radi kao učitelj crtanja na Obrtnoj školi, a 1894. imenovan je ravnateljem Strossmayerove galerije.

Slika Guščarica na Savi, jednu je od ikona hrvatskog slikarstva 19. stoljeća. Mašić akademskim načinom komponira idiličnu genre scenu – u minhenskom ateljeu koristi studije nastale u ateljeu i one koje radi za vrijeme samotnih lutanja po Posavini. Likovi su slikani prema manekenima ili živim modelima koji se po potrebi oblače u određenu odjeću. Slika je podijeljena na dva različita dijela, lijevi građen u potpunosti aditivnim principom, dok je desni slobodno tretiran pa se predmetnost gubi u gotovo apstraktnim oblicima. Evidentan je dualizam Mašićeva cjelokupnog opusa – akademski pristup izmjenjuje se s intuitivnom potrebom za slobodnijim izrazom potaknutim slikanjem u pleneru.

 

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

VLADIMIR VARLAJ

Voćnjak na selu, 1924.

ulje na platnu, 57,5 x 73,4 cm

sign. d. d. k.. Vladimir Varlaj

Moderna galerija, MG-1050

Sezanističke i ekspresionističke metode koje odlikuju stvaralaštvo praške četvorke, Vladimir Varlaj 1924. godine na slici Voćnjak na selu razvija u smislu ‘povratka redu’ te dosljednim reduciranjem pojedinosti do osnovnih struktura definiranih jednostavnim crtežom i rasporedom u planove. U duhu poetike magičnog realizma osobnu viziju svijeta izražava podređivanjem stvarna krajolika ili vedute pravilu apsolutne ravnoteže. Deskriptivnu boju zamjenjuje simboličnom, a prirodnu rasvjetu unutrašnjom.

Vladimir Varlaj umjetničko je obrazovanje započeo u Zagrebu kod profesora Tomislava Krizmana, a Višu školu za umjetnost i obrt završio je kod Emanuela Crnčića. S ruskog se fronta vraća kao invalid 1917., a već sljedeće godine odlazi prijatelju Milivoju Uzelcu u Prag. Nije sačuvana nijedna Varlajeva slika prije prvog nastupa na zagrebačkom Proljetnom salonu 1919. godine. Uz Proljetne salone, od 1921. do 1927. redovito je sudjelovao i na izložbama Grupe nezavisnih umjetnika koju je inicirao Ljubo Babić. Varlajevu antologijsku nisku pejzaža i veduta naglašene plastičnosti i iznimne sugestivnosti već 1934. godine prekida teška bolest. Kasnijim mrtvim prirodama kao da se oprašta i od slikarstva i od života. Umire 1962. a da nikada nije samostalno izlagao.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Juraj Plančić
Ribari (Ribari iz Bretagne; Ribolov), 1929.
ulje, platno; 60 x 73 cm
sign.: d. l. k.: J. Plančić 1929.
Moderna galerija, MG-1708

Slika Ribari iz 1929. reprezentira imaginarni svijet vedrine Juraja Plančića, njegov stilski jedinstven i konzistentan opus. Pastoralne, procesijske i ribarske scene gradi plošnom modelacijom i lazurnim nanosima boje karakteristične kromatike. Osebujan grafizam ostvaruje lakim, melodičnim crtežom i linijama ugrebenima u boju. U smjeru kolorističkog intimizma Plančićev je opus od antologijskog doprinosa razvoju hrvatskog slikarskog moderniteta.
Juraj Plančić, rođen u Starome Gradu na Hvaru, nakon Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu i utjecaja profesora Vladimira Becića i Joze Kljakovića, kao stipendist francuske vlade 1926. s kolegom Krstom Hegedušićem odlazi u Pariz. Unatoč teškom radu za golu egzistenciju Plančić obilazi pariške muzeje i slika inspiriran osobito Manetom i Derainom. Prvi put izlaže na Jesenskom salonu 1927. Iako zbog neimaštine s obitelji seli u Rosny sous Bois Plančić u tom malom mjestu slika idilične figurativne kompozicije zlatasta sjaja koje mu donose prvi uspjeh na Jesenskom salonu 1928. Dobre kritike i otkupi uslijedili su i nakon samostalne izložbe u Galerie de Seine 1929. i na izložbama Salona neovisnih u Grand Palaisu 1929. i 1930. U samo dvadesetak mjeseci do smrti od tuberkuloze u ljeto 1930. Plančić slika sedamdesetak fascinantnih arkadijskih prizora. Sublimirajući sva francuska slikarska iskustva od rokokoa, Watteaua i Fragonarda, pa do impresionista, fovista, ali i suvremenika poput Mauricea Utrilloa, Plančić stvara novu i sasvim osobnu estetiku europske širine.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

BRANISLAV DEŠKOVIĆ

1883 – 1939

Pas na tragu

1912

bronca

MG-2242

Branislav Dešković je umjetničku akademiju polazio u Veneciji (1903. – 1905.), na specijalki kod talijanskog kipara Antonija dal Zòtta. Boravio je kratko u Beču, a od 1907. godine živio je u Parizu, gdje je redovito izlagao na „Salonima“ (1908. -1921.).

Najraniji Deškovićevi radovi nastali su pod utjecajem akademizma i talijanskih verista. Niz realističnih portretnih reljefa poput Portret bradatog muškarca (1904.), izveo je za vrijeme akademskog obrazovanja na venecijanskoj akademiji.

Dolazeći često u domovinu, oblikovao je skulpture pod utjecajem patriotske ideologije u duhu secesije i stiliziriranog monumentalizma. Nakon boemskog života i narušenog zdravlja od 1921. godine skrasio se u Splitu.

Najpoznatiji je po dinamičnom oblikovanju motiva lovačkih pasa modeliranih pod utjecajem Rodinove skulpture, u punoj plastici i karakterističnim pozama te se u vlastitoj inačici impresionizma smatra najizrazitijim animalistom u hrvatskoj modernoj skulpturi.

Pas na tragu savršena je impresija zaustavljenog pokreta lovačkog psa usredotočenog na primarnu zadaću.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

Braco Dimitrijević

Leopard, 1979. – 2004.

ulje/platno, 104 x 214 cm

 

Braco Dimitrijević (1948) jedan je od pionira međunarodnog pokreta konceptualne umjetnosti, aktivan od kraja 60tih do danas. U Zagrebu je 1971. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti i zajedno sa suprugom Nenom organizirao prvu izložbu konceptualne umjetnosti At the moment u haustoru u Frankopanskoj ulici.

Iz bogate konceptualne prakse najpoznatiji su vremenom multiplicirani ciklusi fotografija Slučajni prolaznik, koje je kao začetak umjetničke discipline kritičkih intervencija u javnom prostoru premijerno predstavio u Zagrebu 1971. godine, a potom ih izlagao od Pariza do Venecije, New Yorka i ostalih globalnih metropola.  Nakon 1976. godine pod nazivom Tryptichos Post Historicus razvija svjetski poznat ciklus instalacija koje inovativnom metodom aproprijacije (prisvajanja) povezuju tri kategorije predmeta: znameniti umjetnički rad, svakodnevni predmet i plodove prirode.

Slika Leopard primjer je  funkcioniranja Dimtirijevićevog modela posthistorijskog triptiha i metode aproprijacije u slikarskom mediju. Šare krzna leoparda u hodu stapaju se s pozadinom izvedenom kapanjem i prskanjem boje kao citatom slikarske metode Jacksona Pollocka, utemeljitelja slikarstva akcije.  Ovaj slikarski opus najavio je ciklus instalacija u kojima je životinje konfrontirao s umjetničkim objektima, s vrhuncem na samostalnoj izložbi u Pariškom zoološkom vrtu 1998. godine. Njegov najpoznatiji teorijski rad Tractatus Post Historicus objavljen je 1976. godine, a najpoznatija od izreka kojima izražava svoje stvaralačko uvjerenje glasi Louvre je moj studio, ulica je moj muzej.

 

Tekst: Željko Marciuš©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Emanuel Vidović
Angelus, 1906/07.
ulje / platno, 945 x 1385 mm
sign. d. donji k: E. Vidović
MG-2748

Emanuel Vidović (1870.–1953.) nakon prvih slikarskih poduka u Splitu kod slikara i graditelja Emila Vecchiettija, 1887. godine upisuje venecijansku Akademiju, koju nikad nije formalno završio. Tijekom razdoblja 1892.–1895. godine boravio je u Milanu, gdje je izlagao slike iz venecijanskog ribarskog života na Esposizioni Riunite, 1894. i na Esposizione Permanente, 1895. godine. U njegovoj su se slikarskoj formaciji osobito značajnim pokazali boravci u Chioggi, pitoresknom ribarskom naselju nadomak Venecije, kojoj se vraća tijekom čitava života. U formativnoj Vidovićevoj fazi mogu se iščitati utjecaji venecijanskih pejzažista, primjerice Guglielma Ciardija, te radovi u plain airu pod utjecajem macchiaiola, skupine toskanskih umjetnika koja je slikala mrljastim potezom kista (macchia) s naglaskom na odnosu svjetla i sjene, te vrhuncem djelovanja od 1854. do 1860. godine. Naporedo s plenerističkim studijama nastaju i Vidovićevi sutonski pejzaži. Nakon divizionističkog segantinijanskog izleta na diptihu Mali svijet iz 1904. godine, Vidovićevo slikarstvo u razdoblju 1906.–1920. karakterizira apstrahiranje pejzaža stilizacijom i korištenjem nijansi jedne boje uz primjesu crne, čime naglašava simbolističku potku svoga slikarstva.
Navedene značajke možemo iščitati na paradigmatskoj slici Angelus iz 1906/07. godine, slikanoj nijansama crvene boje. Angelus kao tema iz kršćanske ikonografije bogata je sakralnim, duhovnim značenjima te je izuzetno podesna za Vidovićev simbolistički izričaj. Apstrahirani pejzaž kao metafora stanja duše s böcklinovskim obrisima lađe na vodi i obale (otoka) ukazuju na univerzalni imaginarij europskog simbolizma.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, viša kustosica Moderne galerije©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

 

IVAN MEŠTROVIĆ
1883. – 1962.
Portret
Ruže Meštrović
1915.
bronca
MG – 802

Ivan Meštrović najistaknutiji je hrvatski kipar prve polovice 20. stoljeća, koji je za svoga života postigao svjetsku slavu i priznanja.

Kiparstvo je studirao na bečkoj Akademiji od 1901. do 1905. godine gdje je na njegovo formiranje utjecalo sveukupno ozračje bečke secesije, čiji je neprijeporni predstavnik kiparstva. Dužnost rektora zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti obavljao je od 1923. do 1942. godine. Umjetničkim, profesionalnim i javnim radom upečatljivo je utjecao na suvremenike i mlađe kipare kao i na uspostavljanje hrvatske umjetnosti modernog doba.

Većina Meštrovićevih ranih radova je simboličke tematike, a reprezentativni primjer je Zdenac života iz 1905. godine ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Od početka svog golemog stvaralaštva prepoznat je kao izvanredan talent i veliki umjetnik s osebujnom i snažnom sposobnošću oblikovanja plastične materije, te je snagom individualnog talenta ostvario djela univerzalne vrijednosti monumentalne, religiozne i intimne tematike.

Meštrovićev cjelokupni kiparski opus prožet je portretnom plastikom i originalnim ženskim likovima. Portret tadašnje supruge Ruže Klein Meštrović je remek djelo elegantne geste, izveden u duhu secesije. Lice i visoko poprsje su stilizirani, a lagana dijagonalna torzija tijela naglašava pokret i dinamizira formu.

Tekst:  Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Moderne galerije, ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

 

Edo Murtić (1921.-2005.)
Highway, 1952.
ulje/platno, 823 x 1455 mm
MG-2339

Highway je dio ciklusa Doživljaj Amerike (1951.– 1952.) kojeg je umjetnik ostvario u SAD-u i Kanadi. Otklonom od poetike socrealizma ciklus predstavlja prekretnicu u hrvatskom i jugoslavenskom poslijeratnom slikarstvu, anticipirajući Murtićevu karakterističnu inačicu tada najutjecajnijeg slikarskog pravca, američkog apstraktnog ekspresionizma. U SAD-u je Murtić upoznao Jacksona Pollocka što ga je nadahnulo za novi, slobodni slikarski izraz. Za razliku od polokovskog prskajućeg automatizma action paintinga, Murtić slika kolorističkom ekspresijom. Kompozicija Highwaya izvedena je u ravnoteži motiva nadvožnjaka i apstraktnih ritmičnih poteza i kolorističkih ploha koje se
iza njega razvijaju sugerirajući dinamičnu pozadinu velegrada. Polazeći od redukcije stvarnosti u pejzažima tijekom pedesetih godina na tragu lirske apstrakcije i tašizma, Murtić početkom šezdesetih, razvija prepoznatljiv
apstraktni slikarski stil dinamične geste i intenzivnog kolorita kojim postaje najutjecajniji i najpoznatiji umjetnik visokog modernizma u socijalističkoj Jugoslaviji, s respektabilnom karijerom na međunarodnoj sceni. Murtić se
školovao kod najvećih umjetnika svog vremena na akademijama u Zagrebu i Beogradu(Ljubo Babić, Krsto Hegedušić, Petar Dobrović). Kao uvjereni socijalist bio je sudionik NOB-a, a kasnije kao istaknuti kulturni djelatnik pobornik
demokratskih vrijednosti. Njegova karijera s izrazitim intenzitetom i utjecajem trajala je šezdeset godina. Nakon izleta u figuraciju u pejzažima tijekom osamdesetih te serija crteža s motivom kadavera nadahnutih Domovinskim ratom, Murtić obilježen pikasovskom mnogostranošću do kraja života ostaje apstraktni slikar.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

 

 

 

Vlaho Bukovac

Gundulić zamišlja Osmana, 1894.

ulje/platno

185×308 cm

MG – 295

Vlaho Bukovac (1855.-1922.), začetnik je hrvatske moderne. Znatiželjan i pustolovan duh vodi ga već kao dijete u SAD. Zahvaljujući panslavenski usmjerenom književniku, Medi Puciću i biskupu Strossmayeru odlazi na školovanje na parišku likovnu akademiju. Slika pod utjecajem Alexandra Cabanela, eklektičnog slikara povijesnih i religioznih kompozicija u duhu službenog akademizma. S vremenom upoznaje impresionističko slikarstvo i orijentalizam te razvija svoj likovni izraz oslanjajući se na realizam, impresionizam i povremeno simbolizam. Nakon završenog studija 1880. zahvaljujući uspjesima na Pariškim salonima, u Parizu otvara atelje. Istodobno slika u Dalmaciji i Engleskoj, a 1893. nastanjuje se u Zagrebu gdje 1895. inicira izgradnju Umjetničkog paviljona. Društvo hrvatskih umjetnika osniva 1897. godine kao protutežu Kršnjavijevom Hrvatskom društvu umjetnosti, osnovanom 1879., te poziva umjetnike na slikanje u pleneru čime daje poticaj hrvatskoj moderni. Pod njegovim utjecajem slikari odbacuju akademski smeđi ton i opredjeljuju se za svjetliju paletu zasnivajući varijantu hrvatskog realističkog slikarstva svijetla kolorita zvanog zagrebačka šarena škola. Zbog neslaganja s Kršnjavim, Bukovac odlazi najprije u Cavtat 1898., potom 1903. u Prag kao profesor na tamošnjoj akademiji.
Na slici Gundulić zamišlja Osmana koju započinje u Parizu, a završava u Zagrebu 1894., prikazan je hrvatski barokni pisac Ivan Gundulić dok razmišlja o svojem povijesno-romantičnom epu Osman. Dijagonalno barokno koncipirana kompozicija i likovi dani su akademski realistično, dok je pjesnikov pogled uperen prema impresionistički tretiranoj izmaglici i svjetlosnim odbljescima iznad vode. Lakoća slikanja vidljiva je ne samo u realističkom prikazu draperija i inkarnata nego i u detaljima bilja i stijenja u prvom planu. Citatnost teme i barokne kompozicije na tragu su povijesnog slikarstva.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Moderne galerije ©Moderna galerija, Zagreb

Foto: Goran Vranić ©Moderna galerija, Zagreb

Autor:

Ivo-Rezek,-Portret-gospode-L.M.,-s.d.,-MG-1138

Autor:

Ljubo-Ivancic,-Figura-I,-1973.,-MG-3318

Autor:

Zlatko-sulentic,-covjek-s-crvenom-bradom,-1916.,-MG-3874

Autor:

Ferdinand Quiquerez, Ofelija, 1874.,-MG-108

Autor:

Menci-Clement-Crncic,-Djevojcica,-1890.,-MG-447

Autor:

Miljenko-Stancic,-Izlet-u-Sloveniju,-1966.,-MG-6705